Tema Piše: Jana Dolečki
“Kao grad, Beč puno duguje svojim “Gasterbajterima”. Čitava bi Austrija danas bila mnogo siromašnija da nije bilo onih koji su hrabro krenuli u avanturu migracije i života u njima stranoj zemlji. Utoliko, mi im želimo reći – hvala!.” Dio je ovo javnog poziva koji je službeni grad Beč ovih dana putem medija uputio svima onima koji su se ’60-tih i ’70-tih godina prošlog stoljeća našli stiješnjeni u transportnim kompozicijama kao dio prvog značajnijeg migracijskog vala, a koji su ovim putem pozvani da uveličaju slavlje 50-godišnjice prvih organiziranih dolazaka radnika na bauštele i u tvornice diljem Austrije. Prilikom svečanosti, kako objašnjava poziv koji nosi naslov Traže se gasterbajteri za slavlje!, ovim će specijalnim uzvanicima biti omogućeno upoznavanje aktualnog austrijskog predsjednika koji će im u direktnom i neposrednom druženju zahvaliti na izgradnji bolje Austrije i na taj način “prepoznati i priznati” njihov značaj za cjelokupno društvo.
Odnos službene Austrije prema vlastitoj migraciji varirao je kroz vrijeme, zaviseći najviše o kontekstu u kojem je bio iskazan i o političkom cilju u koji je bio upregnut. Od potpunog ignoriranja njenog šireg društveno-političkog značaja i fokusiranja na kvantitativnu prirodu fenomena, preko rasprave o učinkovitim načinima njene integracije u dominantnu društvenu matricu, generalna priča o migraciji postojala je isključivo kao objekt političke instrumentalizacije kojom je austrijska država ili trenirala strogoću ili pak demonstrirala svoju propusnost za fenomene liberalne demokracije. Pritom se taj objekt najčešće shvaćao i o njemu se raspravljalo kao da je migracija nekakvo zatečeno stanje, rijetko joj se prilazilo kao trodimenzionalnom procesu s pripadajućim povijesnim uvjetovanjima, koja su u slučaju Austrije direktno vezana za nacionalne povijesne matrice.
Tako se na ovoj interesnoj vjetrometini između prigodnog prisjećanja i prešućivanja našao i trenutak samih začetaka tog migracijskog vala koji je zauvijek promijenio društveni sastav druge Austrijske republike, fenomen takozvanih gostujućih radnika ili gasterbajtera. Do prije desetak godina, ovi su pioniri migracije rijetko bili spominjani u dominantnom diskursu i tek se unazad nekoliko godina migracija počinje sustavno i višedisciplinarno promatrati u punini svog historijskog trajanja – tako se tema austrijskih gasterbajtera i konteksta njihovog dolaska u Austriju obrađuje kao fenomen u teorijskom i znanstvenom kontekstu, posvećuju joj se konferencije, okrugli stolovi, knjige, kulturne manifestacije, a njeni se protagonisti prigodno izvlače iz prašine službenih nacionalnih mjesta sjećanja o obljetnicama poput ovogodišnje. No, dok ih jedna Austrija slavi kao “avanturiste migracije” koji kao da su na bauštele Zapada bili gonjeni pustolovnom željom za otkrivanjem i gradnjom vrlog novog svijeta, a ne problemima osiguravanja gole egzistenije u domicilnim zemljama s one strane Südbahnofa, druga im sa zidova građevina koje su nastajale na njihovim žuljevima nedvosmislenim parolama poput “Turci marš!” poručuje da konsenzus o njihovoj punopravnoj pripadnosti društvenoj zajednici još uvijek nije i pravilo čije se nepoštivanje recimo sankcionira. A dok postoje i posljednji tragovi prešućivanja ili jasnog otpora spram učešća migracije u definiranju državnog identiteta, pitanje je koliko službena ceremonijalizacija koja se očituje isključivo o obljetnicama ustvari radi da se takva situacija i aktivno mijenja.
Ipak, ono što se u posljednjih desetak godina zasigurno promijenilo po pitanju austrijske migracije je njeno sustavno samoosvješćivanje i samoosnaživanje koje iz tog proizlazi – prateći teoretske kontekste koji su migraciju označili kao samostalnu nadnacionalnu snagu, migracija se u Austriji od politiziranog objekta polako počinje transformirati u samosvjesni politički subjekt tražeći vlastite mehanizme prezentacije. Drugim riječima, baš kao i u slučaju subjektivizacije drugih društveno-političkih manjina, i ova polako pronalazi načine da se oglasi vlastitim glasom i to ne samo onda kad joj je dozvoljeno da govori.
Jedan od takvih samoosviještenih prodora u dominantan društveno-politički diskurs zasigurno je i bečka inicijativa Arhiv migracije nastala 2012. kao jedan od projekata festivala Wienwoche, a koji svojim programom već nekoliko godina propituje i prezentira različite probleme manjina u Austriji. Ovaj jedinstveni arhiv koji još uvijek postoji samo u virtualnom prostoru interneta posvećen je isključivo prikupljanju, arhiviranju i prezentiranju materijala vezanih za temu austrijske migracije, a svojim aktivnostima pokušava osnažiti značaj ove društvene manjine osvještavajući na razne načine njen konkretan povijesni kontekst. “Bez znanja o vlastitoj istoriji, migracija ne može da postoji kao politički subjekt”, objašnjava Ljubomir Bratić, jedan od sedmoro osnivača ovog projekta, filozof i aktivist, suradnik na projektima Univerziteta u Innsbrucku, i sam pripadnik te manjine čiju memoriju Arhiv migracije pohranjuje. Iako sama forma arhiva predstavlja donekle statično mjesto pohrane i prezentacije određenog memorijskog materijala, osnivači ovog arhiva u njemu vide vrlo konkretno političko oruđe koje će samim migrantima u Austriji pružiti konkretne mehanizme samoosvještavanja. “Možda se taj termin arhiv na prvu loptu čini onako bezopasnim pa zato nekako i prolazi u opštem političkom diskursu, ali on je ipak mesto gde se, kroz metode čuvanja određenog sećanja, propituju službene pozicije moći”, nastavlja Bratić. Kritika je to klasične definicije državnih arhiva shvaćenih kao čuvara službene nacionalne povijesti i čija se aktivna uloga u formiranju te iste povijesti često zanemaruje. Utoliko i Arhiv migracije samim svojim postojanjem ukazuje na brisani prostor i historijski procijep u kojem se migracija kao povijesna tema najčešće nalazi i koji često vodi manipulaciji – naime, iz razloga svoje tranzicijske prirode, migraciju se često historijski ignoriralo kao proces koji se dešava negdje između država i prema tome sadržajno ne pripada nijednoj. “Svojim radom Arhiv ustvari želi da pokaže da je migracija jedan nadnacionalni fenomen koji ima vlastite mehanizme razvoja i koji na kraju krajeva pripada svima.”, pojašnjava Bratić.
Iako začeci prvih migracijskih kretanja kojima je Austrija bila konačni cilj sežu daleko u prošlost, Arhiv je koncepcijski fokusiran na fenomene migracije nakon Drugog svjetskog rata: “Tako će Arhiv u svojoj finalnoj formi sustavno proučavati i pohranjivati sve materijale vezane za radničku migraciju šezdesetih, za valove doseljenika iz Mađarske i Čehoslovačke koji dolaze nakon velikih političkih kriza 1956. i 1968, kao za i noviju azilantsku migraciju. Takođe nam je u planu ispratiti i razvoj afričke i azijske migracije u Austriji čime želimo da pokažemo kako za nas nema nekog migracijskog procesa koji je za današnju Austriju važniji od drugih.”, najavljuje Bratić. Konkretan rad na izrazito opsežno planiranom sadržaju Arhiva započet je arhiviranjem i prezentacijom samih začetaka procesa migracije te se trenutno puna metodološka pažnja posvećuje problematici gasterbajtera i njihovog značaja za današnje austrijsko društvo.
Inače, za službeni početak migracijskog pokreta u Austriji uzima se 1964. godina u kojoj je službeno potpisan ugovor o mehanizmima dolaska radne snage s Turskom, a koji je u svojoj osnovi regulirao mehanizme dolaska gostujućih radnika (doduše, 1962. je sličan ugovor bio potpisan i sa Španjolskom ali tamošnji radnici jednostavno nisu bili zainteresirani za takav vid privremenog angažmana pa se taj Ugovor u službenoj perspektivi shvaća kao neuspio). Tek 1966. sličan je ugovor potpisan i sa službenom Jugoslavijom koja je tada bila u poziciji da pregovara o uvjetima izvoza svog radnog ljudstva, pa su tako dogovorene i brojne odredbe o socijalnim i drugim pravima koja je Jugoslavija zahtijevala za svoje graditelje nove Austrije. U oba slučaja, planirani princip korištenja prekogranične radne snage bio je rotacijski, što znači da bi radnici na svojim sezonskim poslovima provodili nekoliko mjeseci, a zatim bi se vraćali u svoja domicilna obitavališta ostavljajući prostora novoj gostujućoj smjeni. No, princip se vrlo brzo urušio iznutra – austrijskim poslodavcima bilo je teško administrativno i funkcionalno održavati tu nametnutu radnu privremenost pa su sve češće posezali za dugogodišnjim ugovorima s obučenim kadrom. U desetak godina od uvođenja mjera pa do 1974. broj stranih radnika u Austriji popeo se na 265.000, od kojih je najveći postotak, njih 78%, činila radnička migracija iz Jugoslavije. Pod zaštitom stalnih ugovora i izvjesnosti osnovnih uvjeta za život velika je većina njih u Austriju počela doseljavati i svoje familije, što je 1975. i 1976. dovelo do zakonske reakcije države: “Tih se godina donosi i sprovodi takozvani Zakon za gasterbajtere koji je za svoj glavni zadatak imao raščišćavanje strukture pa se nezaposlena radna snaga počela eksportirati natrag u svoje zemlje.” – pojašnjava Bratić. “Time je gotovo trećina od ukupnog broja novih migranata vraćena kući, a ovi koji su ostali su ti koji su razvili strategije ukorenjivanja u društvo”. Kroz spomenute procese, radnička se migracija tako sustavno transformirala iz gostujuće u ostajuću društvenu grupu koja je kroz vrijeme izgubila prefiks radničke i postala tek demografska stavka zvana nacionalna manjina. A upravo sakupljanjem i izlaganjem tragova ovih i ovakvih procesa transformacije jednog privremenog u stalnog člana društvene zajednice, Arhiv migracije nastoji samo temu povijesnog razvoja migracije učiniti vidljivom i politički relevantnom. “Istorija migracije u Austriji počinje sa nama”, deklarativno je jasan Bratić. “Ona u službenom diskursu države postoji isključivo kao demografska činjenica, ali se još uvek ne promatra i sa političke pozicije.”
Arhiv u isto vrijeme pokušava i kod samih migranata i njihovih potomaka osvijestiti pripadanje jednoj vrlo specifičnoj društvenoj grupi razvojem novih metoda njihovog aktivnog učešća u stvaranju osnovnog sadržaja Arhiva: “Uz to što Arhiv kroz razne aktivnosti predstavlja mesto stalnog i aktivnog promišljanja ovog fenomena, on podržava i taj trenutak samoosvešćivanja kod onih koji su bili njegovi protagonisti”, kaže Bratić. A taj se cilj očituje i kroz metodologiju kojom se trenutni sadržaj prikuplja i analizira, a koji je najviše vezan za migracijske prvoborce – osim medijskih napisa, znanstvenih članaka ili službenih državnih dokumenata direktno vezanih za povijest radničke migracije u Austriji, velik dio čine i osobne arhive svjedoka vremena, fotografije, pisma ali i predmeti vezani za njihove vlastite migracijske priče, a koji se prikupljaju uglavnom javnim pozivima i direktnom komunikacijom. Na taj se način ovim ljudima “bez povijesti” koji su zbog prirode svog društvenog kretanja obitavali u međuprostorima historijske pripadnosti, pruža šansa da sami formiraju svoj historijski okvir i na taj način osvijeste svoj značaj u stvaranju glavnog toka jedne društvene grupe.
Uz dokumente osobnih arhiva, u radu na ovom povijesnom segmentu austrijske migracije velika je pažnja poklonjena i dokumentima samoorganiziranih radničkih društava i udruženja koja su nastajala vrlo brzo po dolasku radnika i kojih je, primjera radi, samo u Beču do kraja osamdesetih bilo čak četrdesetak. “Prva su takva društva osnivali turski radnici-aktivisti koji su to umrežavanje radnika shvatali kao nastavak svojeg političkog angažmana. Međutim, ta su udruženja kasnije nastajala iz potrebe za organizovanim delovanjem i kroz njihove dokumente mi danas evo imamo konkretne dokaze o tome kako je strana radna snaga delovala i živela u Austriji”, kaže Bratić. Tako su u Arhiv ušli i jedinstveni materijali poput izvještaja o pokretanju štrajkova stranih radnika, o njihovom društvenom i kulturnom angažmanu, o konkretnim vezama s državama podrijetla i slično. “Ovaj je segment Arhiva takođe iznimno bitan jer pokazuje u kojoj su meri strani radnici još tada bili svesni nužnosti da deluju kao grupa, kao i svoje društveno-političke snage. Ali isto tako, ovaj materijal posredno pokazuje i kako se njoj uopšte nije davao službeni značaj.” A tragovi tog prešućivanja od strane čuvara oficijelne državne memorije dokazuju se upravo tamo gdje ovih dokumenata, unatoč činjenici da su činili tkivo historijske svakodnevice, jednostavno nema. “Naime, proučavanjem državnih historijskih arhiva koji takođe potpadaju u naš fokus interesa, došli smo do zaključka da recimo čitava dokumentacija ondašnjih državnih odbora za zapošljavanje strane radne snage ne postoji, da je uništena. Službena komunikacija između austrijskih komisija za strane radnike i jugoslovenskih ureda za zapošljavanje ne postoji pa tako možemo samo da nagađamo o recimo konkretnim kriterijima odabiranja radnika.” – naglašava Bratić. Službeni čuvari nacionalne memorije očito su odlučili čuvati samo odabran sadržaj, što u konačnici samo daje na značaju onome što Arhiv migracije u konačnici želi postići.
Iako Arhiv još uvijek egzistira u virtualnom formatu pa je do sada skupljeni sadržaj dostupan isključivo na internetu, u planu je skoro fizičko osvajanje mjesta na kojem bi ova inicijativa dobila vlastiti prostor prezentacije. Postavljanje jednog takvog društveno-političkog fenomena u okvire dominantne forme statične muzejske prezentacije Bratić smatra nužnom i objašnjava željom osnivača Arhiva da “postoji jedno mesto na kojem će sav taj materijal moći da deluje, da komunicira sa publikom kao i sa samim migrantima i ljudima koji su sadržajno obuhvatani radom Arhiva. Pritom, mi inzistiramo na tome da taj budući prostor postoji negde u centru Beča, u centru moći, ne samo kako bi direktno komunicirao sa tim pozicijama već da bi i javnosti i samim migrantima otpočetka bilo jasno da su migranti oduvek pripadali centru, da oni jesu centar ovog društva i države.”
Sličan su princip postavljanja teme migracije u srce austrijske prijestolnice iskazivali još 2004, kad je u Muzeju grada Beča koji je smješten na jednom od centralnih gradskih trgova otvorena izložba Gasterbajteri – 40 godina radničke migracije čiji su kustoski tim činili upravo sadašnji aktivni članovi Arhiva migracije. “Tada se nekako i začela ideja za stvaranjem Arhiva jer smo sakupili sav taj materijal koji nam se učinio prevažnim da bude predstavljen samo u efemernom okviru izložbe” – kaže Bratić. Izložba je inače bila koncipirana kao prikaz nekoliko različitih fenomena migracije u Austriji koji su tom prilikom po prvi puta bili kontekstualno historijski obrađeni (pitanje ženskih radnica koje su također činile vrlo velik dio gasterbajterskog vala, pitanje socijalnih i ostalih prava novopridošlih radnika poput gradnje multikonfesionalnih groblja, pitanje radne pozicije novinskih kolportera koja je postojala kao svojevrsni administrativni ventil za brzo zapošljavanje gasterbajtera, i dr). Kako objašnjava Bratić, sama je izložba bila zamišljena i kao direktna konfrontacija s tom kulturalizacijom teme migranata koja se tada događala u Austriji, a koja je, po njegovom mišljenju imobilizirala politički značaj te teme. “Kulturni pristupi temi migracije, rasprave o kulturnom identitetu, kulturnoj integraciji migranata i slično, a koje su tih godina bile jako popularne, ustvari prikrivaju politički značaj te teme. Mi smo joj kroz ovu izložbu upravo pristupili sa pozicije isticanja njenog političkog potencijala”, dodaje Bratić.
Međutim, muzealizacija migracije i migranata povlači za sobom pitanje nisu li ovim načinom prezentacije ti ljudi ustvari zatočeni u svoje migracijske sudbine i negira li im se tim putem ono što Arhiv i pokušava na neki način dokazati, njihov značajan udio ne samo u izgradnji austrijskih zgrada, cesta i tunela već i suvremenog austrijskog društva? Drugim riječima, ako se od migranata želi napraviti punopravni društveni subjekt austrijskog društva, zašto onda stvarati paralelni Arhiv koji povijest migracije arhivira odvojeno od službenih tokova nacionalne povijesti? “Realnost je takva i sa njom se mora raditi. Austrijsko je društvo jasno podeljeno, a ovi su ljudi sustavno gurani u nekakvu potklasu sa zakonima koji su vredeli samo za njih. Tako da se oni moraju označiti kao takvi, uz teorijske okvire i diskurse koji vode ka prevalizaženju te njihove pozicije. Naravno, naš cilj je da uopšte nema tih podela – da nema ni muškaraca, ni žena, ni bilokakvih drugih pozicija moći, ali dok oni postoje, mi moramo o njima govoriti na ovaj način”, odgovara Bratić. Ili kazano drugačije, Arhiv migracije će zacrtani cilj dostići onda kad za njega više jednostavno neće biti potrebe i kad će ga novo austrijsko društvo ukinuti kao besmislenu fenomenološku ostavštinu. Do tog dana, dok država relikte migracije zaogrće ceremonijalnim plaštom fiksirajući ih na taj način u scenografiju vlastite demokratske taštine, inicijative poput Arhiva migracije predstavljaju jedine prave sisteme osnaživanja migracije pružajući njenim protagonistima pravu nagradu, autonomno mjesto iskazivanja vlastitosti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
