Tema Temat Gastarbajteri i migranti 2, Jelena Ostojić
Piše: Jelena Ostojić
Radne migracije fenomen su koji ima svoju dugu povijest, a u industrijskom razdoblju obilježavali su ga masovni valovi prema razvijenim zemljama. Ovaj kompleksan narativ precizno ocrtava socioekonomsku geografiju industrijskog i postindustrijskog svijeta. No ograničimo li se vremenski na razdoblje od proširenja Europske unije za 12 novih članica, a onda i Hrvatsku, suzit ćemo raspravu na ono što se kolokvijalno smatra europskom periferijom. To je onaj prostor koji je zauzela Hrvatska, koji, s jedne strane karakterizira snažan odljev radne snage u zemlje europskog centra, a s druge sve izraženija potreba za priljevom novih radnika iz takozvanih trećih zemalja.
U većem dijelu minulog desetljeća Hrvatsku su karakterizirali vrlo nepovoljni pokazatelji u području rada i zapošljavanja. Izrazito visoke stope nezaposlenosti i njihov kontinuiran rast prekinut je 2014. godine, koja predstavlja početak, uvjetno rečeno, gospodarskog oporavka nakon globalne ekonomske krize započete 2008. Unatoč tom recentnom poboljšanju pokazatelja te činjenici da bilježi i najveći pad nezaposlenosti u postkriznom periodu, Hrvatska je i dalje ostala među zemljama koje prednjače u stopama nezaposlenosti. Međutim, iza ovih naoko povoljnih trendova kriju se snažne radne emigracije iz Hrvatske u druge zemlje Europske unije koje su velikim dijelom doprinijele smanjenju nezaposlenosti, ali je pritom smanjena i ponuda rada. Uvriježene procjene o tome koliko je nezaposlenih otišlo u potrazi za poslom ostavljaju u sjeni podatke da iz Hrvatske emigriraju i radnici koji su dotad bili u radnom odnosu. Prema procjeni poslodavaca, samo u 2016. godini, Hrvatsku je s ciljem pronalaska boljeg zaposlenja napustilo više od 22 000 osoba koje su bile u radnom odnosu (HZZ, 2017). Pri tome treba imati na umu da Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska i Slovenija već sada ukidaju ograničenja za hrvatske radnike, dok će Austrija ograničenja maknuti u vrlo skoroj budućnosti, a najkasnije do 30. lipnja 2020. godine. Stoga je teško očekivati smanjenje intenziteta emigracija iz Hrvatske koje su već sada po brojnosti usporedive s onima s početka 20. stoljeća.
Ovi procesi nikako se ne mogu promatrati odvojeno od velikog udjela nesigurnog rada koji je postojan kroz sve godine tzv. gospodarskog oporavka, a koji pogađa više od petine ukupno zaposlenih radnika s ugovorima na određeno ili različitim vidovima kratkotrajnih radnih angažmana po kojima je Hrvatska među zemljama s najvećim udjelom u Europskoj uniji. Upravo su uvjeti rada najčešće istican razlog radne emigracije iz Hrvatske, koja je posljedično, na velika vrata, otvorila temu radne imigracije iz tzv. trećih zemalja, do sada skromno zastupljene na hrvatskom tržištu rada.
Radne migracije i njihove socijalne posljedice
Stoga kad se govori o radnim migracijama, s naglaskom na onima iz tzv. trećih zemalja u zemlje Europske unije, riječ je uglavnom o radnicima s nižim radnim kvalifikacijama koji bi trebali popuniti ona mjesta neatraktivna domaćoj radnoj snazi. Upravo procedura raspisivanja radnih kvota za radnike iz tzv. trećih zemalja koje se odobravaju za razdoblje od godinu dana ravna se prema potrebama zemlje koja ih onda odobrava, dok su sva prava radnika vezana za dozvolu za rad. Ovakva procedura jasno sugerira manjak interesa za dobrobit radnika, njihovu integraciju ili protekciju. Imajući te karakteristike inozemnog rada u vidu, jasno je da je riječ o izrazito prekarnom obliku rada. Pri tome je teško ne uočiti potencijalnu korist koju poslodavci mogu ostvarivati upravo iz radne i socijalne ranjivosti radnika u ovom položaju zbog koje njima mogu lakše upravljati i smanjivati im cijenu rada. Oni predstavljaju svojevrsnu laku pješadiju globalnog kapitalizma, kako ističe Guy Standing, koja nije vezana za lokalne običaje solidarnosti te klasni identitet, i tako slabi zaštitnu regulativu i pregovaračku moć lokalnih radničkih skupina.
Kada je o korisnosti radnih migracija riječ, na razini države podrijetla uglavnom se razmatraju doprinosi koji se tiču novčane doznake kao i smanjenog pritiska na nezaposlenost. Ovakve argumente koristila je Svjetska banka razmatrajući doprinos koji ostvaruju podrazvijene zemlje iz kojih radnici odlaze. Tako nekako bi izgledao trenutni opis dinamike koja se odvija u Hrvatskoj, uzmu li se obzir rekordan priljev novca iz inozemstva koji Hrvatska bilježi zadnjih godina, kao i rekordno mali broj registriranih nezaposlenih osoba. No, riječ je o pristupu koji je često kritiziran jer ne uzima u obzir devastirajuće posljedice za zemlje emigracije u vidu uzaludnog ulaganja u obrazovnu infrastrukturu, koja je neodrživa ako služi kao pogonsko gorivo za rad u razvijenim dijelovima svijeta te gubitka radno sposobnog stanovništva kao generatora održivosti. U takvom kontekstu, pitanje radnička prava i općenito pozicija rada, postaje svojevrsna utrka prema dnu, bilo da je riječ o onima koji odlaze ili oni koji ostaju, odnosno dolaze.
Organizacija rada i inozemnih radnika u Hrvatskoj
Rad inozemnih radnika u Hrvatskoj propisan je Zakonom o strancima (NN 130/11, 74/13 i 69/17) i odnosi se na osobe iz tzv. trećih zemalja, a dozvola za boravak i rad izdaje se na temelju godišnje kvote i izvan godišnje kvote koju donosi Vlada Republike Hrvatske. Kvote za rad inozemnih radnika odobravaju svake godine za predstojeći period od godinu dana te je radnik ograničen na rad u onoj godini u kojoj je dozvola izdana, a izdaje se na temelju ugovora o radu sklopljenog s određenim poslodavcem. Mogućnost produženja radnog boravka je predviđena, no sam pogled na brojke produženih dozvola sugerira da su se produženja boravka iz godine u godinu odnosila na vrlo mali broj radnika. Samim tim, ostvarivanjem stalnog boravka, za što je uvjet pet godina uzastopnog rada, ne čini se kao praksa koju inozemni radnici gotovo uopće ostvaruju u Hrvatskoj.
Inozemni radnici stoga čine vrlo osjetljivu skupinu s obzirom na izvjesnu nemogućnost ostvarivanja radnih prava u slučaju da su narušena, kao i borbe za bolje uvjete rada. Sindikalno organiziranje, koje inače predstavlja problem svim radnicima bez trajnih ugovora o radu, ovdje je u praktičnom smislu gotovo isključeno. S obzirom na to da je ugovor o radu osnova za dozvolu boravka u zemlji rada, otkaz ugovora za sobom povlači mehanizme koje radnika čine ilegalcem, odnosno njegov status u zemlji rada izrazito nepovoljnim. Ova stalna prijetnja predstavlja sredstvo pacifikacije u slučaju potrebe za bilo kojim vidom radničkog organiziranja, u čemu bi uloga sindikata ovdje mogla biti od presudne važnosti.
Upravo ta poveznica otvara i temu odnosa sindikata kada je riječ o ovom obliku rada koji im predstavlja u puno slučajeva veliki izazov. Ostavimo li po strani činjenicu da sindikati gube svoj utjecaj, ali i članstvo, kroz cijeli period postfordističkog razdoblja organizacije rada, njihov fokus je uglavnom usmjeren na radnike u stalnom radnom odnosu, a bavljenje drugim oblicima rada u službi je zaštite upravo izborenih prava unutar stalnog radnog odnosa. Ovakav pristup je dio agende koja priznaje stalni radni odnos kao jedini prihvatljivi tip rada, no paralelno s ekonomskom krizom, kao i u postkriznom periodu, udio nesigurnih oblika rada povećavao se i počeo indirektno utjecati na smanjenje sigurnih oblika rada. Povećanje nesigurne zaposlenosti odvijalo se pod izlikom dugotrajne i duboke recesije, ali se trend povećanja njihova udjela oporavkom tržišta rada nije promijenio. Rad inozemnih radnika po svojim karakteristikama je još samo jedan oblik prekarnog, odnosno nesigurnog zaposlenja, a manjak inicijative od strane sindikata da iznađu načini za organiziranje ovog dijela radništva može dodatno produbiti njihovu krizu i dovesti u pitanje već izborena radnička prava.
Aktualna godina stoga može biti prekretnica kad je u pitanju ova problematika u okvirima organizacije rada u Hrvatskoj. Gledamo li unatrag, u pretkrizno vrijeme, u 2008. godini koju karakteriziraju izrazito povoljni pokazatelji, Hrvatska je odobrila oko deset tisuća inozemnih radnika što je bio daleko najveći broj do 2018. godine. Razlog izostanka opsežnije rasprave na tu temu može se pripisati upravo malim brojkama inozemnih radnika koje su do sada odobravane. U svjetlu rasprava o prekarnom radu, koje su se aktualizirale na valu njegove rekordne raširenost u Hrvatskoj zadnjih godina, neophodno je razmotriti i mogući dodatni upliv ovog izrazito nesigurnog oblika rada u 2018. godini otvaranjem preko 30.000 radnih mjesta za inozemne radnike. Da bismo ovu brojku što slikovitije predočili, stavimo je u kontekst u kojem ona predstavlja oko 2 posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Drugim riječima, prema toj kvoti broj inozemnih radnika znatno je premašio, primjerice, ukupan broj agencijskih radnika, još jedan od nesigurnih oblika rada, od kojeg je po svojim karakteristikama rad inozemnih radnika znatno nesigurniji. Valja naglasiti i da Hrvatska već spada među zemlje s najvećim udjelom privremenog rada u Europskoj uniji, a s trenutnom kvotom na koju reflektira uvećala bi taj udio za dodatnu desetinu ukupnog broja.
Nesiguran i još nesigurniji rad
Radne migracije u Hrvatsku uglavnom su koncentrirane u maskulinim te radno intenzivnim sektorima u kojem dominira graditeljstvo. Riječ je o tipu potreba za radnom snagom vrlo sličnom Sloveniji te općenito postsocijalističkim zemljama u kojim dominiraju radne imigracije muškaraca. Osim graditeljstva, turizam i ugostiteljstvo sljedeći su najzastupljeniji sektor, iako se sezonski rad u turizmu nužno ne regulira godišnjim kvotama s obzirom na druge institute rada kojima se na rok od tri mjeseca može popunjavati rad u sezoni. Udjelom značajni sektori djelatnosti u kojima se očekuje priljev inozemnih radnika su još metalna industrija te brodogradnja.
Sektorski prikaz kvota upravo vraća raspravu o inozemnim radnicima na nesigurne oblike rada, jer je riječ o sektorima unutar kojih se kontinuirano povećava udio nesigurnih oblika rada, odnosno rada na određeno. Povećani udio rada na određeno u graditeljskom sektoru samo je dio problema nesigurnog rada jer je, prema istraživanju Butkovića i suradnika o prekarnim oblicima rada u Hrvatskoj, prekovremeni rad uobičajen za ovaj sektor, a oko trećine tog rada u pravilu nije plaćeno. Česte su neevidentirane povrede zakona o radu, rašireno je podugovaranje rada te rad u neformalnom gospodarstvu, kao i slanje na rad u inozemstvo za nepostojeće nadnice.
Turizam i ugostiteljstvo su sektor djelatnosti koji obilježava sezonalnost, što najčešće po definiciji predstavlja rad koji karakterizira privremenost i produžene radne smjene te je fizički zahtjevan, ali i emocionalno iscrpljujući. Metalna industrija, odnosno brodogradnja su pak sektori djelatnosti koji su po nekim karakteristikama slični graditeljstvu, međutim riječ je o sindikalno donekle organiziranom sektoru s relativno niskim nadnicama, iako i ove sektore nije zaobišao rastući trend povećanja udjela nesigurnog rada.
Ovaj prikaz prekarnosti i uvjeta rada u sektorima s najvećom potražnjom za inozemnim radnicima treba promatrati u svjetlu karakteristika inozemnog rada koji je već po definiciji privremen, a po potencijalima za organizaciju radnike stavlja u znatno lošiju poziciju od ostatka radne snage zemlje u koju dolaze.
Utrka prema dnu
Tema inozemnog rada i problemi vezani uz nju nikako nisu novost, no u Hrvatskom kontekstu se upravo aktualiziraju. Naglo povećanje predviđenog broja inozemnih radnika rezultat je višegodišnjeg lobiranja poslodavaca koji već od prvog pada stope nezaposlenosti te pojačanog iseljavanja iz Hrvatske ističu nedostatak radne snage. Ovo je posebno naglašeno u nekim djelatnostima u kojima radni emigranti iz Hrvatske mogu ostvariti povoljnije uvjete rada u drugim zemljama Europske unije gdje su im radna mjesta odnedavno na raspolaganju. To je ujedno dinamika koja će slijediti i radnu imigraciju u Hrvatsku. Doseljavat će se radnici u potrazi za boljim uvjetima rada od onih u državama iz kojih dolaze, a kojima su radna mjesta nekih drugih europskih zemalja nedostupna.
Ovdje ne treba imati iluzija da se rasprava o nesigurnim oblicima rada i poticanje radne imigracije iz tzv. trećih zemalja odvija mimo one o stabilnom radu. Ovakva utrka prema dnu slabi pozicije rada, takva se atmosfera već indirektno odražava na ukupne udjele sigurnog rada, a posljedično i uvjete ovog dijela radne snage. U konačnici cijela rasprava o radu vrlo brzo će se intenzivirati i u valu novih najavljenih zakonskih promjena. S obzirom na zabranu zapošljavanja u javnom sektoru (jednu od kriznih mjera koja je generirala valove privremenog i projektnog zapošljavanja) te poznate aranžmane rada mladih osoba u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja koje su srušile cijenu rada pri prvom zaposlenju, priljev inozemnih radnika nedvojbeno će dodatno utjecati na pregovaračku poziciju rada. Pritom se teško othrvati sumnji da upravo to i jest željeni ishod onih koji aktivno lobiraju za ovakvu dinamiku. Paradoksalno po lokalne apologete vladajućih ekonomskih odnosa, kao prepreka na putu do minimizacije cijene rada mogao bi se ispostaviti upravo slab odaziv trećih radnika ovdašnjem tržištu rada za što naznake već postoje.
Ova dvostruka dinamika, s jedne strane emigracije stanovništva i s druge prizivanje radne imigracije, zorna je ilustracija utrke prema dnu koja se odvija pod krinkom ekonomskog oporavka. Stvaranje investicijske klime nauštrb radničkih prava i stalno lobiranje privatnog sektora za poreznim olakšicama, ohrabreno je fragmentiranim radništvom i medijskom hajkom na preostala radnička prava, odnosno one radnike i radnice koji ih još uvijek imaju. To je gospodarska stvarnost u Hrvatskoj čija se cjelokupna ekonomska i razvojna strategija svela na licitaciju cijenom rada.
Reference:
Državljani trećih zemalja termin je korišten u kontekstu europskih migracija za osobe koje nisu državljani EU, Islanda, Lihtenštajna, Norveške ili Švicarske, a uglavnom se odosi na migrante iz manje razvijenih ili emigracijskih zemalja
Iznimka opadanja utjecaja i članstva sindikata su skandinavske zemlje u kojima je sindikalna gustoća viša od ostatka europskih, ali i OECD zemalja. Ipak, blagi pad u gustoći sindikalne zastupljenosti i u skandinavskim zemljama počinje iza 2000-ih godina. (Bagić, 2017. – izlaganje u sklopu Godišnje konferencije Hrvatskog sociološkog društva)
U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
