Tema Topla voda umjesto ledene kave, rižina kaša za doručak, Tai Chi u parku, rani odlazak u krevet, gua sha kamenčići na licu, Labubu privjesak na torbi i prve lekcije mandarinskog na Duolingu. Otprilike tako izgleda chinamaxxing, internetski trend u kojemu mladi sa Zapada u šali objavljuju da su postali Kinezi. Na prvu još jedan prolazni meme, ali iza ironije krije se ozbiljnije pitanje: kako je zemlja koju je Zapad desetljećima doživljavao kao tvornicu jeftine robe i autoritarnu prijetnju odjednom postala predmet čežnje mladih?
Kina o sebi voli govoriti kao o civilizaciji, umjesto o državi, i taj retorički odabir ima stvarno pokriće. Službena historiografija rado ističe brojku od 5000 godina povijesti, koja više od pukog arheološkog podatka svjedoči o kulturnoj samosvijesti, iza koje stoji nešto što druge velike civilizacije nemaju: kontinuitet. Britanski povjesničar znanosti Joseph Needham posvetio je toj neprekinutoj povijesti životno djelo, monumentalno izdanje Znanost i civilizacija u Kini, u kojem je popisao ono što bi europsku historiografiju lako moglo posramiti: izum papira, tisak pomičnim slovima izumljen četiri stoljeća prije Gutenberga, barut, kompas, papirnati novac, seizmoskop, lijevano željezo… Popis je dug i impresivan.
Europa o ovim čudima nije znala gotovo ništa sve dok se sa svojim svjedočanstvima nije vratio mletački trgovac Marko Polo. Svoje najveće superlative Polo je namijenio Hangzhouu – Gradu neba – tvrdeći da je bez ikakve sumnje najljepši i najplemenitiji na svijetu. Iz Polove se knjige Kina upisala u europsku maštu kao prostorni i društveni superlativ, kao mjesto na kojemu su gradovi veći, ulice šire, arhitektura impozantnija, a društvo organiziranije nego što je Zapad tada bio kadar zamisliti. Ta će se slika, s nešto drugačijim predznakom, vratiti tek u 21. stoljeću.
Od ruševina do tvornice svijeta
Između ondašnjeg i današnjega čuđenja leži razdoblje koje kineska historiografija naziva stoljećem nacionalnog poniženja (bainian guochi), koje u kineskom kolektivnom sjećanju i dan danas nosi status velike traume. Stoljeće poniženja – od 1839. do 1949. godine – obilježila su: dva opijumska rata izgubljena protiv Britanije i Francuske, nakon kojih je Kina prisiljena tolerirati trgovinu opijumom, ustupiti Hong Kong i otvoriti ugovorne luke, a uslijedili su Taipinški ustanak, poraz od Japana, Boksački ustanak, zaposjedanje Pekinga, pad dinastije Qing i, naposljetku, građanski rat iz kojega 1949. velebno izlazi Komunistička partija Kine.
Narodna Republika Kina proglašena 1949. naslijedila je razoren i pravno rascjepkan teritorij, no ono što je uslijedilo nije bila obnova nego eksperiment bez presedana. Maovo doba valja promatrati bez idealizacije i bez karikature, jer je novi režim u prvom desetljeću proveo agrarnu reformu, znatno podigao pismenost i produljio očekivano trajanje života, ali je istodobno uspostavio institucionalni okvir koji će kineski prostor zamrznuti na tri desetljeća. Glavna je poluga toga okvira bio hukou, sustav registracije kućanstava uveden 1958., kojim je svaki građanin dobio nasljednu oznaku vezanu uz mjesto rođenja, čime je seosko stanovništvo pravno prikovano za zemlju.
Iste je godine pokrenut takozvani Veliki skok unaprijed, kampanja kojom je Kina u 15 godina namjeravala prestići Britaniju u proizvodnji čelika. Posljedica je bila najveća glad u povijesti čovječanstva, a procjene broja umrlih kreću se od 15 do 46 milijuna. Restriktivni hukou sustav pritom je djelovao kao brava, jer ljudima koji su gladovali nije bilo dopušteno napustiti prebivalište. Kulturna revolucija, pokrenuta 1966., donijela je pak razaranje druge vrste, budući da su pod parolom razbijanja četiriju starina – kulture, ideja, navika i običaja – sustavno uništavani hramovi, groblja, knjižnice i povijesne gradske jezgre.
Bilanca tik nakon Maove smrti bila je poražavajuća: u gradovima je živjelo tek 17 % populacije, a zemlja je po dohotku po stanovniku pripadala najsiromašnijima na svijetu. Kineska Komunistička partija naknadno je službeno ocijenila Maove “zasluge primarnima, a pogreške sekundarnima”, što se s vremenom ustalilo kao formula da je 70 % njegove doktrine bilo točno, a 30 % pogrešno – iako je omjer vjerojatno obrnut.
Iz te je točke krenula preobrazba koju danas nazivamo “kineskim gospodarskim čudom”, a njezin je začetnik bio čovjek koji je triput bio politički uništen i uskrsnut. Metoda Deng Xiaopinga sažeta je u dvjema poslovicama koje su s vremenom stekle gotovo doktrinarni status. Prva kaže kako nije važno je li mačka crna ili bijela, već da lovi miševe: u manjoj mjeri filozofska teza koliko poziv da se prestane raspravljati je li neka mjera socijalistička ili nije, te počne pragmatično propitati funkcionira li u praksi. Druga je slavna krilatica ona o prelasku rijeke opipavanjem kamenja, a njezin je smisao da za prijelaz iz planskog gospodarstva u tržišno ne postoji niti jasan nacrt niti jednostavna teorija, nego samo napipavanje idućeg kamena pod stopalom.
Iz tih dviju ilustracija izrasta ono što se u literaturi naziva pragmatičnim eksperimentalizmom: reforma se ne proglašava načelno nego se prvo iskušava na ograničenom području. Ako uspije – širi se na cijelu zemlju, a ako ne uspije – tiho se povlači. Dva koraka naprijed i jedan unatrag. Tako su 1980. osnovane i prve četiri posebne ekonomske zone: Shenzhen, Zhuhai, Shantou i Xiamen. Posebna ekonomska zona teritorijalno je ograničeno područje na kojemu vrijedi drukčiji pravni i porezni poredak nego u ostatku zemlje. Riječ je, dakle, o ograđenim laboratorijima kapitalizma.
Rezultati Dengove vizije dobro su poznati: preko 100 gradova s više od milijun stanovnika, prosječni rast BDP-a od približno 10 % godišnje tijekom triju desetljeća, udio urbanog stanovništva porastao na preko 65 %, Kina je postala najveći svjetski izvoznik robe, a prema podacima Svjetske banke oko 800 milijuna ljudi izvučeno je iz ekstremnog siromaštva.
Budućnost s kamatama
Pojam “infracrveno” (engl. infrared) jedan je od ključnih u knjizi Veliki skok unaprijed, u kojoj su 2001. istraživači s Harvarda predvođeni Remom Koolhaasom opisali razvoj delte Biserne rijeke. Autori tim pojmom tvrde da Dengova reforma ne napušta komunizam, nego njegove ideale samo skriva ispod vidljive političke površine kako bi ih spasila. Kao što je infracrveno zračenje oku nevidljivo, no ipak grije, tako i kineski kapitalizam prema tom tumačenju koristi robu, tvornice i banke kao sredstva za održavanje nominalno socijalističkog projekta na životu.
Par desetljeća kasnije, Xi Jinping preuzeo je vodstvo Partije 2012. godine, a njegova je doktrina poznata kao socijalizam s kineskim obilježjima za novo doba upisana u statut Partije i kineski Ustav. Na 14. su plenumu Komunističke partije Kine u listopadu 2025. usvojene smjernice petnaestog petogodišnjeg plana za razdoblje do 2030., s naglaskom na tehnološku samodostatnost, domaću potrošnju i zelenu preobrazbu. Horizonti su jasno postavljeni: u narednom desetljeću u osnovi će biti ostvarena socijalistička modernizacija, a do 2049. godine – na stotu obljetnicu osnivanja NRK – očekuje se veliki preporod kineske nacije.
No, iza fasade brzih pruga i solarnih polja, današnja Kina nije baš tako bajna. Zemlja ulazi u demografsku krizu: stanovništvo se smanjilo četvrtu godinu zaredom, a rođeno je najmanje djece u modernoj povijesti. Zelena tranzicija uvelike je “greenwashing s kineskim karakteristikama”, kako upozorava profesorica Hongying Wang: Kina je istodobno najveći graditelj obnovljivih izvora i najveći svjetski proizvođač stakleničkih plinova, i dalje otvara rudnike ugljena i oko 60 % struje dobiva iz fosilnih izvora.
Jaz između sela i grada nije nestao, nego je samo ublažen. Zbog i dalje rigidnog sustava hukou više od 200 milijuna ljudi živi u gradovima poput stanovnika drugoga reda – s ograničenim pravom na zdravstvo, školovanje i mirovinu – zbog čega se može zaključiti da je Kina izgradila gradove brže nego građanstvo. Na vrhu se odlučuje izričito top-down autokratski – u uskom krugu Politbiroa i izvan svake javne provjere. Među tamnijim je mrljama Xinjiang, gdje je prema procjenama više od milijun Ujgura, Kazaha i drugih pripadnika muslimanskih manjina zatočeno u takozvanim “centrima za preodgoj”.
Državno vođeni ekscesi Kine, u svom beskompromisnom razvoju i fokusu na progres pod svaku cijenu, postaju utopijski element cyberpunk futurizma u esejima mahnitog britanskog filozofa Nicka Landa. Njegov fokus na Kinu kao jedinu državnu tvorevinu spremnu za potpuno provođenje kapitalističkog ubrzanja, očituje se u tekstu Meltdown iz 1994. godine, gdje stoji kako “…Neo-Kina stiže iz budućnosti”. Ono što Narodna Republika Kina nudi, kroz svoje post-maoističko prihvaćanje kapitalizma, jest konačna sinteza lenjinističke nasilne industrijalizacije, maoističkog Velikog skoka naprijed i kapitalističke akceleracije.
Land tako tretira Neo-Kinu kao svojevrsnu prostorno-vremensku anomalijsku petlju: civilizacijsku silu koja se ne razvija po uobičajenom vremenskom slijedu, već povlači energiju iz neke točke budućnosti, savijajući futurizam natrag u sadašnjost.
Tridesetak godina poslije tog proglasa budućnost je doista stigla, ali došla je s dodatnom naplatom. Ubrzanje o kojemu je Land pisao ostavilo je za sobom poluprazna naselja, gradove duhove i lokalne proračune zatrpane nepodmirenim dugovima. Neo-Kina nije crpila energiju iz budućnosti, nego je budućnost potrošila unaprijed: u betonu, zemljištu i naraštaju ljudi koji se nikada nije rodio zbog niskog prirasta. No, zaključak koji se nameće nije toliko proročanstvo skorog sloma koliko uvid da Kinu vjerojatno čeka temeljita promjena zanata.
Kina je donedavno bila vodeća država na svijetu u svojoj vještini izgradnje novoga ni iz čega, a sada joj možda predstoji nova vještina: održavanja, obnove, prilagodbe postojećeg i pravedne preraspodjele već sagrađenog i stvorenog. Izazov pred Kinom stoga nema veze s brzinom nego s njezinom suprotnošću – trajanjem, održavanjem i brigom, dakle s vrijednostima koje se ne mjere godišnjom stopom rasta BDP-a.
Čežnja kao kritika
Međutim, postoji i dimenzija kineske moći koja se ne mjeri betonom i koja se u posljednjih nekoliko godina razvila brže od ostalih. Kina je desetljećima ulagala golema sredstva u ono što se u teoriji međunarodnih odnosa naziva “mekom moći” (engl. soft power), dakle, u Konfucijeve institute, stipendije, međunarodne televizijske kanale i kulturnu diplomaciju, i to s razmjerno skromnim učinkom, budući da su poruke bile najčešće službene i uštogljene i zbog toga rijetko privlačne.
No, prijelom se dogodio bez sudjelovanja države, kada je početkom 2025. u Sjedinjenim Američkim Državama zaprijetila zabrana TikToka, milijuni su se američkih korisnika iz prkosa preselili na kinesku aplikaciju Xiaohongshu, na Zapadu poznatu kao RedNote, i ondje se prvi put u masovnim razmjerima susreli s običnim kineskim korisnicima, bez posrednika i uredničkog okvira. Iz toga je susreta tijekom posljednje dvije godine izrastao internetski fenomen koji se proširio pod nazivom chinamaxxing.
Daleko od orkestrirane državne propagande, upravo je spontanost ovog fenomena ono što ga čini uvjerljivim. Riječ je o trendu u kojemu mladi korisnici, pretežno pripadnici Generacije Z, u šali objavljuju da se identificiraju kao Kinezi, pa preuzimaju elemente kineske kulture i niz prozaičnih navika, pretvarajući to u svojevrsni online identitet: piju toplu vodu i biljne čajeve, kuhaju rižinu kašu, koriste pripravke iz tradicionalne medicine, rano liježu i snimaju se vježbajući Tai Chi u parku. Sve to je popraćeno parafrazom krilatice preuzete iz kultnog filma Klub boraca: upoznao si me u vrlo kineskom razdoblju mog života (You met me at a very Chinese time in my life).
Međutim, sadržaj se ne iscrpljuje u estetici, jer najgledaniji su upravo oni prilozi koje su neki komentatori nazvali “infrastrukturnom pornografijom”: snimke brzih vlakova, noćnih vizura Shenzhena, nebeskih predstava letećih dronova, ceste pune električnih automobila, dostave hrane bespilotnim letjelicama i scene gustih četvrti kineskih velegradova. Sve je to popraćeno javnom hvalom kineske infrastrukture, arhitekture, tehnologije, sigurnosti i vitalnosti urbanog života, uz veliku dozu romantiziranja kineske svakodnevice.
Prigovori chinamaxxingu dolaze s dviju strana i obje su utemeljene. Dio kineske dijaspore u njemu prepoznaje orijentalizam u novom ruhu, kroz svođenje civilizacije na skup plitkih estetskih navika, uz napomenu da su ista ta kulturna obilježja donedavno bila predmet ismijavanja. Drugi pak upozoravaju da snimke sustavno izostavljaju mračniji kontekst: znatno niže plaće, visoku stopu nezaposlenosti mladih, autoritarnost društva i iscrpljujuće radne sate.
Međutim, razlozi te fascinacije govore mnogo više o Zapadu nego o samoj Kini. Iza gotovo svake od tih snimaka stoji neki američki neuspjeh, i to redovito onaj o kojemu se kod kuće najteže govori. Krediti za visoko obrazovanje u SAD-u se isplaćuju desetljećima, čime je fakultetska diploma postala hipotekom na vlastitu mladost. Odlazak liječniku ostavlja gorak račun, a bolest je jedan od pouzdanijih načina da čovjek u nesreći izgubi sve što ima. Najamnina pojede veći dio plaće, vlastiti se stan pretvorio u luksuz koji mladi jednostavno više ne očekuju, a školska godina počinje vježbom skrivanja od naoružanog napadača. Javni se prijevoz nakon mraka izbjegava, političko se neslaganje sve češće razrješava nasiljem, a zemlja koja je pola stoljeća izvozila sliku vlastite budućnosti danas svojim mladim naraštajima ne nudi nijednu.
Nasuprot tome, na zaslonu se mobitela odvija posve drugi film: noćna šetnja osvijetljenom ulicom, vlakovi koji stižu točno u minutu, dostava dronom koja sleti na balkon, četvrti u kojima je sve potrebno za život dostupno pješice.
Chinamaxxing zato valja čitati kao zrcalo, a ne kao preobraćenje. Mladi u tuđoj svakodnevici tek prepoznaju ono što im je kod kuće bilo obećano pa uskraćeno, i to izgovaraju jedinim poznatim jezikom koji im je preostao: onim ironije, memeova i kratke video-snimke na društvenim mrežama. U toj se šali, međutim, krije pobjeda kakvu Peking nije uspio postići u tri desetljeća ulaganja u kulturnu diplomaciju, i to iz jednostavnog razloga: Kina bitku za naklonost Zapada nije osvojila, nego ju je Zapad izgubio sam.
ObjavljenoObjavljeno
