Kritika Breaking news
“Opet party ispred HNK u Zagrebu: Mladi se zabavljali uz glazbu i alkohol” bio je breaking news Večernjeg lista krajem veljače, a izvanredni slučaj nije promaknuo ni drugim srednjestrujaškim medijima. Tportal zloslutno piše: “Opet se stotine mladih zabavljalo ispred HNK u Zagrebu, izbila je i masovna tučnjava”, Jutarnji u nešto pozitivnijem tonu obavještava: “Mladi se opet okupljaju ispred HNK, pjesma i veselje odjekivali su Trgom Republike Hrvatske”, a u svom spektakularnom stilu Net.hr raportira: “Mladi spremaju ‘desant’ na HNK? Kakva su to mutna posla u centru centra i zašto su mlade generacije svoje tanatičke tendencije usmjerile protiv najinstitucionalnije od kazališnih institucija?”
Nedavno u Laubi izložen ciklus fotografija Davida Bakarića Mihaljevića naslovljen HNK dokumentira zloglasni noćni život uspostavljen oko središnje zagrebačke kazališne kuće tijekom proljeća i ljeta prošle godine. Student druge godine studija fotografije na zagrebačkoj ADU i sudionik HNK-bakanalija, Bakarić Mihaljević hvata prizore iznutra, osobito zainteresiran za “fuziju svih mladih osoba podijeljenih trendovima i stilovima u kojima traže sebe” u izvanrednoj situaciji. No iako fiksira osobiti društveno-povijesni momentum, fotografski niz gotovo je anakron jer od stila odijevanja do prikazanih aktivnosti, nema prepoznatljivih markera koje bi profilirale specifičnu generaciju. Retro-estetika samih fotografija čak priziva bjeličaste prizore koje su hvatali mali digitalci na izlascima u ranim danima društvenih mreža, prije nego što su tu funkciju preuzeli stari mobiteli s lošim blicom da bi ih konačno zamijenio ispolirani imidž mudrih telefona i ugrađenih filtera. Zanimljivo je da fotografijama uvelike dominira bijelim bljeskom razbijeni mrak naspram uobičajenog žutog svjetla, nesretnog spoja ulične rasvjete i žutila same zgrade, koje zapravo boji prizore na samome licu mjesta i u medijskom dokumentarnom materijalu.
Fotografije koje su pratile spomenute medijske reprezentacije ovog segmenta noćnog života uglavnom su snimane s distance, potencirajući dojam anonimne masovnosti i podcrtavajući više gdje je akcija, nego što se zapravo događa. Autor se pak odlučuje za suprotni princip te snima uglavnom iz neugodne blizine, a institucija naznačena u naslovu ciklusa gotovo da i ne figurira unutar kadrova. Pozadina betona/trave/stepenica mogla bi pripadati bilo kojem gradskom eksterijeru, kao što tijela često skrivenih lica mogu biti bilo čija jer ih iz danih kutova ni rođeni Instagram ne bi prepoznao. S druge strane, fotografije na kojima su lica savršeno vidljiva odražavaju prisnost u anonimnosti kakva je i inače karakteristična za dijeljeno iskustvo noćnih masovki, dok povremeni prizor policijske prisutnosti zahvaća tenziju u atmosferi. Sveukupno ciklus fotografija HNK odražava izvjesnu mladenačku melankoliju, sagorijevanje u maniji koju upogonjuje konstitutivna praznina odrastanja, ali i određenu toplinu nostalgije u nastajanju koja se pritom oslobađa.
Otisnute na tanašnom papiru i smještene u predvorju Laube pod egidom pop-up izložbe unutar projekta Šalji dalje, fotografije djeluju više kao gerilska intervencija u zagrebačku umjetničku para-instituciju, nego kao punokrvna izložba, što možda donekle odgovara samome umjetničkom materijalu, ali postav ipak djeluje pomalo nezasluženo otužno. No svaka je prilika da studentski radovi dožive javno izlaganje vrijedna već sama po sebi, kao prostor za aktivnije otvaranje razvojne prakse prema publici, ali i neposredna refleksija akutnih interesa i opsesivnih tema mladih umjetnika i umjetnica.
Panic Mode
Moralna panika koja je okružila trend okupljanja oko HNK onoliko je suvisla koliko moralna panika to već može biti, što će reći minimalno. Medijska reprezentacija neodređenih mladih i inače se često kreće oko istih općih mjesta besmislenih predrasuda o izrazito heterogenoj društvenoj skupini, koje se uglavnom reproduciraju iz generacije u generaciju bez bitnih pomaka. Međugeneracijska amnezija fenomen je koji će možda vrijedno kvalificirati i kvantificirati neki strpljivi društveni znanstvenici, ali u osnovi je relativno malo samosvijesti potrebno da se gotovo svaka elementarno socijalizirana osoba prisjeti gdje je sve i kakav nered ostavljala u svojim mladim i ludim danima. Pa ipak, rekreativno zgražanje diljem boomerske mreže uspješno potiskuje ta mutna sjećanja. U optimističnoj perspektivi, projekt poput fotografija Davida Bakarića Mihaljevića mogao bi potaknuti nešto mekšu afektivnu investiciju, upravo zahvaljujući pristupu koji je spontan, neposredan i netendenciozan.
Kultura alkohola u Hrvata prilično je dubokih i razgranatih korijena i nije tajna da prosječni nightlife hrvatske mladeži nalikuje na uvodne prizore Vinterbergove Druge runde već dug niz godina. No ne čini se da ikoga uzrujava impresivna količina alkohola koja se potamani u večeri (i velikim dijelom vrati natrag prirodi na licu mjesta), niti je središnja briga investirane javnosti zdravlje i dobrobit mladog pogona današnjeg društva u jeku pandemijske ugroze. Dio bijesa išao je veliku količinu smeća koja bi dočekala jutro oko Velike žute kuće, no ni ta nagla navala selektivne ekološke svijesti nije zapravo u središtu žive diskusije koja je okružila trend. Čini se da najveći dio frustracije ipak proizlazi iz činjenice da se outdoor korona-party (što je suboptimalan, ali već uvriježen termin) održava upravo uz stjenke jedne od središnjih retro-kulturnih gradskih institucija u metropoli.
Fenomen urbanog pijančevanja pod otvorenim nebom nije nikao u pandemijsko doba, riječ je o standardnom rješenju kojim mlade generacije nastoje doskočiti prostornim i financijskim strukturalnim nedostacima gradske noćne ponude, a novonastali su uvjeti ponešto potencirali tu praksu, multiplicirajući broj uobičajenih klupičara. Mladi oko kazališta u načelu ne rade ništa gore od onoga što se dade vidjeti u prosječnoj Buljanovoj predstavi, a sami HNK vjerojatno nikada u svojoj povijesti nije toliko mladih vidio u neposrednoj blizini, koliko god se lektirnih naslova izmjenjivalo na repertoaru. Intendantica Dubravka Vrgoč čak je izrazila da joj je drago da se mladi ljudi okupljaju oko kazališta, istaknuvši da jedino pandemijski tajming nije idealan. Bilo bi sasvim razumno da je moment koji proizvodi priličnu količinu nezadovoljstva u širem diskurzivnom polju izrazita masovnost okupljanja u trenutku u kojem je to nepoželjno, neprimjereno i u krajnjoj liniji ne-sasvim-zakonito, ali nekako se čini da prijepor eksponencijalno raste jer se sve to događa u samome centru grada, bez ikakvih naznaka pokušaja da se praksa sakrije. Logistički nema velike razlike u okupljanju ispred HNK u odnosu na uobičajene prostore dječjih parkova i šetališta, ali određena beskrupuloznost ovog odabira lokacije neugodno je rezonirala u već iritabilnoj javnosti. Bilo bi pretjerano nagađati o gesti s predumišljajem protiv kulturnog establišmenta, ali element bunta zasigurno čini svoje u razdoblju sistemskih ograničenja, povišenog medijskog tona i sveprožimajućeg osjećaja nesigurnosti.
Koliko mladi su mladi?
Generacijska dimenzija koronarne situacija intenzivirala je uvijek prisutne međunaraštajne tenzije na nove i neviđene načine. Od samih početaka pandemije društvo je podijeljeno s obzirom na ranjivost na naviruću bolest te je naglašeno da su najveća ugrožena skupina prije svega starije osobe. Ubrzo nakon uvođenja prvih službenih epidemioloških mjera i praksi lockdowna u medijima su počeli nicati članci o neodgovornoj mladeži koja izravno ugrožava opću populaciju, a na iznenađenje baš nikoga, šuplje generalizacije i apriorni napadi nisu pomogli međugeneracijskoj komunikaciji. Pritom vrijedi osvijestiti i da suvremene generacije mladih ne podliježu uvriježenim razgraničenjima dobnih kategorija. Čini se da momentalno kao društvo baratamo nekolicinom mladih generacija, te da su sve redom vlastiti komad betona/trave/stepenica našle na okokazališnom tulumu. Dijelom kao rezultat promjena u društvenim trendovima, a dijelom zahvaljujući tržišno-ekonomskim klinčevima koji su dočekali milenijalce, nekadašnji je kronološki ritam odrastanja i pripadajuće stabilizacije ponešto pomaknut. I dok je najviše na udaru afere HNK generacija srednjoškolaca i studenata, odnosno gen Z koja se često miješa sa starijom milenijskom, u stvarnosti se događa supkulturna i generacijska fuzija. Mini-arhiv Bakarića Mihaljevića upravo uspijeva u nizu bljeskova zahvatiti kaleidoskop tog vanserijskog su-bivanja.
Iako još nije dostupno sustavno istraživanje o učincima pandemijske situacije na psihičko i emocionalno zdravlje, i vjerojatno će trebati neko vrijeme da se razvije šira slika problematike, radni uvidi zamjećuju najsnažniji uzlet negativnih posljedica pandemijskih izvanrednih okolnosti na psihičko zdravlje upravo među mladim generacijama. Bilo bi podjednako nemoguće, besmisleno i neukusno pokušati hijerarhizirati učinke ovog užasavajućeg perioda na različite skupine, no važno je uzeti u obzir da su posljednjih godinu i kusur mladi mladi opterećeni okolnostima poluprilagođenom i isprekidanom obrazovnom programu, dok su malo manje mladi mladi često prvi na listi za odstrel uslijed učestalih otpuštanja i neodređenih zastoja u radu.
Mlada populacija prijavljuje znatno više problema s anksioznošću i depresijom nego prije pandemije, a kako su im mehanizmi da podnesu ekstremni emocionalni stres situacije još uvijek u razvoju, i usto su međusobno izolirani što onemogućuje da pronađu podršku u kolektivu, javljaju se pojačani emocionalni i bihevioralni problemi. Iako definitivno ne predstavlja rješenje za ovu problematiku, spontano grupiranje i organizacija alternativnih modusa druženja prirodna je i u načelu zdrava reakcija mladih ljudi. Suvisli razgovor na ovu temu mogao bi biti fokusiran na pitanja kako osigurati da evidentno neizbježni i mladim ljudima u krajnjoj liniji neophodni noćni život metropole bude što sigurniji i više eco-friendly, kako ponuditi strukturnu podršku mladim generacijama da lakše prebrode iznimno zahtjevno doba i čak, ako smo ambiciozni, kako i izvan izvanrednih okolnosti grad bolje prilagoditi potrebama mladih ljudi.
Slučaj HNK prije svega je simptomatičan za način na koji se artikulira i u koncentričnim krugovima širi diskurs o mladima, uvelike potenciran medijskom reprezentacijom koja istovremeno proizvodi i reflektira vječitu međugeneracijsku tenziju. U mainstreamu to trenje često zadobiva disproporcionalno negativan predznak, reducirajući mlade u društveni monolit, koji u svom studentskom radu Bakarić Mihaljević nastoji razbiti u kolaž drskosti i euforije, nemira i tjeskobe, zajedništva i samoće, ranjivosti i otpora, svih kontradikcija i intenziteta galopirajuće mladosti.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
