Tema Piše: Lujo Parežanin
Kao svačija najdraža visokoobrazovna vreća za udaranje – bilo da je riječ o neoliberalnim ideološkim vodonošama ili desničarskim deliričarima – humanistika trpi napade na svim razinama. Proglašena najbeskorisnijim dijelom znanstvenog i obrazovnog sustava, prvo se našla na meti politika štednje, osobito u okrutnom britanskom kontekstu gdje su likvidirani čitavi odsjeci, da bi u novije vrijeme bila izložena i socijalnim posljedicama istih tih politika – jačanju nove desnice koja joj uz suvišnost pripisuje i ideološku toksičnost, ponaprije na temu takozvane “rodne ideologije”.
Iako zbog njezine specifične uloge u proizvodnji nacionalističke hegemonije humanistici na ovim prostorima možda i ne prijeti ekstremno rastakanje, ovdašnji kontekst nedvojbeno obilježava sve izraženije favoriziranje tzv. STEM područja nauštrb humanistike i društvenih znanosti. Najsvježiji podsjetnik na to ovogodišnji je natječaj za program stipendiranja Za žene u znanosti koji provode L’Oreal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, raspisan 8. studenog. Riječ je, naime, o natječaju namijenjenom polaznicama “doktorskog studija iz područja prirodnih znanosti, medicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja”. Pritom se među njegovim brojnim spornim elementima posebno izdvaja činjenica da tijelo zaduženo za natječaj koji diskriminira znanstvenice iz društvenog i humanističkog područja djeluje pri – Ministarstvu kulture!
Najpropulzivniji odgovor metropolske humanistike na nepovoljan položaj u kojem se nalazi je jačanje tzv. digitalne humanistike, koja je otvorila teren za susret s područjem tehničkih i prirodoslovnih znanosti, osobito IT sektorom i tzv. data sciences. U hrvatskom je kontekstu pionirski projekt ARTNET – Moderne i suvremene umjetničke mreže, umjetničke grupe i udruženja, koji Institut za povijest umjetnosti provodi od 2014. godine uz podršku Hrvatske zaklade za znanost. Kako stoji na njegovoj službenoj stranici, riječ je o projektu iz područja digitalne povijesti umjetnosti koji istražuje komunikacijske i organizacijske modele modernih i suvremenih mreža umjetnika.
Rezultati prvog ciklusa (2014. – 2016.) tog izuzetno zanimljivog poduhvata prezentirani su prošle godine nizom tribina i tematskim brojem časopisa Život umjetnosti. Projekt je otad nastavio rasti, a njegovu je sve veću važnost onkraj lokalnog konteksta potvrdila međunarodna konferencija Digital Art History – Methods, Practices, Epistemologies, koja se održala od 12. do 14. studenog u Sveučilišnom računskom centru Sveučilišta u Zagrebu u organizaciji Instituta / ARTNET-ovog tima, Srca i nacionalne ispostave mreže DARIAH, europske Digitalne istraživačke infrastrukture za umjetnost i humanističke znanosti. Konferencija je okupila znanstvenice i znanstvenike bazirane u Austriji, Rusiji, SAD-u, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Srbiji, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i Mađarskoj, iz područja u uzbudljivom rasponu od fizike preko sociologije pa do povijesti umjetnosti i muzeologije.
Kao zaključak glavnog dijela programa, drugi je dan konferencije donio i finalnu diskusiju u kojoj su izabrane sudionice nastojale sumirati pitanja i probleme kojih su se doticala pojedinačna izlaganja. U razgovoru su sudjelovali pročelnica Odsjeka za povijest umjetnosti Sveučilišta u Málagi Nuria Rodríguez-Ortega, istraživačica i predavačica na Višoj školi za ekonomiju Nacionalnog istraživačkog sveučilišta u Moskvi Margarita Kuleva, viša suradnica u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU-a Jasenka Ferber-Bogdan, predavač na École du Louvre i suradnik na istraživanju na Sciences Po medialabu u Parizu Christophe Leclercq i doktorandica na Odsjeku za mrežne i podatkovne znanosti pri CEU-u u Budimpešti Júlia Perczel.
U raspravi je do izražaja ponajprije došao dvojaki karakter mladosti digitalne humanistike: s jedne strane, činjenica da je riječ o razvijajućem interdisciplinarnom području čini je institucionalno fragmentiranom i metodološki nerazrađenom, no isti taj prostor nedefiniranosti čini digitalnu humanistiku poticajnim prostorom istraživačkog eksperimenta i inovacije. Rodríguez-Ortega je tako, primjerice, pozvala na veću učestalost susreta poput ARTNET-ove konferencije, ali i na mapiranje istraživačkih grupa u Europi, SAD-u, Južnoj Americi i drugdje – ne samo s ciljem pregleda stanja, nego i kako bi se srodne inicijative, često razmjerno izolirane, mogle povezati i razmijeniti metodološka i druga iskustva.
Kada je riječ o metodološkoj razini, Rodríguez-Ortega je upozorila na izraženu podatkovnu usmjerenost glavnine digitalnohumanističkih istraživanja i istaknula potrebu za razvojem novih teorijskih okvira i kategorijalnih aparata, pritom inzistirajući na suradnji s matematičarima, računalnim znanstvenicima, dizajnerima podataka i drugim znanostima i disciplinama. No Rodríguez-Ortega je upozorila i na izrazitu infrastrukturnu i financijsku nejednakost kada je riječ o kapacitetima humanistike za suradnju s tehničkim i prirodnim znanostima, koja prijeti njezinim kapacitetima da u zajedničkim istraživačkim projektima funkcionira kao ravnopravan partner.
Na pitanje različitih pozicija i perspektiva osvrnula i Margarita Kuleva koja je kao bitan izazov digitalnoj humanistici istaknula njezinu metodološku raznovrsnost. Različita znanstvena zaleđa uvjetuju bitno različite, ponekad i suprotne naglaske koje je potrebno uskladiti u pojedinim projektima. Kuleva se dotakla i etičkog aspekta prikupljanja podataka, kao i njegovog utjecaja na proučavana polja, pozivajući se na projekt mapiranja petrogradskih sociologa čija je baza podataka počela funkcionirati kao svojevrsni izvor akademskog prestiža za uvrštene znanstvenike.
O komplementarnim pitanjima prikupljanja kao selekcije i interpretacije, ponajprije u području digitalizacije, progovorila Jasenka Ferber-Bogdan koja je upozorila da i sâma izrada metapodataka posjeduje interpretativnu dimenziju. Pitanja što digitalizirati i koje podatke učiniti dostupnima istraživačkoj zajednici nadovezuju se na razmišljanja Margarite Kuleve, potvrđujući da i u masovnim okvirima digitalnih repozitorija preživljavaju srodni problemi klasične povijesti umjetnosti.
Nadovezujući se na isticanje potrebe za mapiranjem područja digitalne povijesti umjetnosti, Christophe Leclercq je podsjetio da postoji inicijativa da se izradi online repozitorij takvih projekata, dok je Júlia Perczel pozvala na promišljanje načina da digitalni teren povijesti umjetnosti ne bude koloniziran od strane podatkovnih znanosti. Formiranje raznovrsnih istraživačkih grupa i suradnji je dobro, smatra Perczel, ali nas vraća na pitanje neravnopravnih budžeta i infrastrukturnih kapaciteta. Za Perczel, jedan od načina da povijest umjetnosti i humanistika izbjegnu kolonizaciju jest da diktiraju postavljanje epistemoloških pitanja u okviru sličnih suradnji među različitim disciplinama i znanstvenim područjima.
Do kraja rasprave posebno je istaknuta važnost promišljanja nejednakosti i odnosa moći u međunarodnom polju digitalne humanistike, pri čemu je kao njegova prednost uočena razmjerna nestrukturiranost, zbog koje stroge podjele na akademske centre i periferiju još nisu uspostavljene. U tom smislu, gostujuće su znanstvenice zaključile da ovdašnji proboji u području digitalne humanistike nipošto ne zaostaju za “metropolskim” istraživanjima nego da, štoviše, pokazuju da ARTNET-ov istraživački tim svojim važnim radom uspostavlja upravo jedan od centara digitalne humanistike u Europi. Uzevši u obzir vidljive rezultate njihova rada, to se nipošto ne čini kurtoaznom gestom, a otvorenim ostaje jedino pitanje u kojoj će se mjeri ovdašnji znanstveni i akademski sustav, također izložen konzervativnoj uzurpaciji, pokazati blagonaklonim prema ovom izuzetno vrijednom projektu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
