Tema Nesnosne vrućine prava su prilika za ostanak u hladu i listanje novog broja Života umjetnosti. Ovaj časopis za suvremena likovna zbivanja, posvećen različitim oblicima suvremenih umjetničkih praksi u Hrvatskoj i izvan nje, izlazi kontinuirano od 1966. godine, a objavljuje ga Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu dvaput godišnje kao dvojezično izdanje. Od početka izlaženja urednički koncept časopisa prilagođavao se suvremenim društvenim i kulturnim kretanjima. Prošlo, 101. izdanje obrađivalo je umjetničko-istraživački angažman na temu migranata i izbjeglica, dok ovaj broj nema svoju centralnu temu i poziv za objavu radova bio je otvorenog tipa.
U posljednjem izdanju tako se mogu pročitati radovi Sonje Jankov, Ane Šverko, Mateje Kurir i Tamare Bjažić Klarin koji se bave područjem arhitekture iz različitih aspekata. Jelena Mišeljić se u tekstu Druga filmska avangarda u Jugoslaviji: jedan pregled, bavi jugoslavenskim eksperimentalnim filmom ranih 1960-tih, s osvrtom na utjecaje koji su mu prethodili i uslijedili, uzimajući u obzir socio-politički i socio-kulturni kontekst jugoslavenskog prostora tog razdoblja. Olga Majcen Linn bavi se subverzivnim potencijalom hibridne umjetnosti na osnovi tri primjera: ARTE_mis Maje Smrekar, GPT Bunny Eduarda Kaca te Disembodied Cuisine umjetničke grupe Tissue Culture and Art, u tekstu Subverzivni aspekti hibridnih umjetničkih praksi. Ovo izdanje Života umjetnosti također donosi Pismo Josipu Vaništi Leonide Kovač i Vizualni esej umjetnika Marka Tadića.
Nešto drugačijim temama bave se Jelena Vesić u članku Pedeset nijansi slobode i Ifran Hošić u članku Savremena umjetnost i pitanje medija poslije 11/9. Referirajući se na izložbu Parapolitics: Cultural Freedom and the Cold War (Haus der Kulturen der Welt, 3. studeni 2017. – 8. siječnja 2018.), Vesić se bavi utjecajem američkih tajnih službi i kolonijalističkih težnji, na stvaranje zapadnog kanona moderne i apstraktne umjetnosti. Za njega kaže kako je “konstituiran kroz prisvajanje pojma slobode i uvođenja oznake totalitarno za sve druge prakse koje se nisu zasnivale na konceptima individualnih sloboda i singularnog autorskog izraza”. Kongres za slobodu kulture koji je podržavao veliki broj umjetničkih programa u cijelom svijetu – od Latinske Amerike, Afrike i jugozapadne Azije, do Europe – razvijajući mrežu časopisa, konferencija i izložbi koje su promovirale “univerzalni” jezik modernizma, imao je velik utjecaj na promoviranje slobode i moderne umjetnosti diljem svijeta. Krajem šezdesetih godina otkriveno je da je organizaciju inicirala i potpomagala CIA. Uz pomoć arhivskih materijala, umetničkih radova, rekonstrukcija ili simulacija izložbi koje su se provodile ovim kanalima, izložba Parapolitika istražuje ideološku pozadinu “univerzalnosti” modernizma i ukazuje na narative kroz koje je moderna umjetnost konstruirana.
Hošić piše o promijenjenoj ulozi medija i novoj moći slike nakon 11. rujna 2001. godine. Medijsko praćenje napada na Svjetski trgovački centar (WTO) proizveo je novi način gledanja i novu vizualnu pismenost. Autor se referira na rad njemačkog umjetnika Hansa Petera Feldmanna 9/12 Frontpage, kreiran od naslovnih stranica novina iz cijelog svijeta, objavljenih dan nakon terorističkog napada. “Međusobna usklađenost naslovnih stranica unatoč njihovom pripadanju različitim jezicima ukazuje na zastrašujuće aspekte monopolizacije i industrijalizacije novinskih agencija na globalnom nivou”, piše Hošić. Drugi umjetnici također prate odnos medija prema napadu na WTC te primjećuju kako je novinarstvo zloupotrebljeno u svrhu manipuliranja javnosti. Mediji su stali na stranu nacionalističke retorike aktualne američke administracije, a kontroverzna izjava tadašnjeg predsjednika G. Busha: “Ili ste s nama, ili ste s teroristima”, definirala je novu strategiju američke diplomacije – redefinirani model globalne političke polarizacije po uzoru na hladni rat.
Sam značaj napada na WTC i efekt šoka koji je proizveo ne dolazi iz broja poginulih ili nastale materijalne štete nego simboličkog značenja ranjivosti jednog centra moći kao što je New York i brutalnosti samog događaja koji se odvijao pred našim očima. Upravo to je u velikoj mjeri posredovano vremenski autentičnim slikama. Na neki način dokumentarna slika postala je simbolička i kao takva mobilizirala je širok spektar publike. Feldmann i drugi umjetnici o kojima piše Hodžić dekonstruiraju takve medijske politike propitujući stvarne uzroke nove političke polarizacije, ali i nove oblike medijskog izvještavanja kojima je sada omogućeno ne samo prenošenje vijesti nego i stvaranje značenja.
Sljedeći broj Života umjetnosti (103-2018) priprema se s Goethe-Institutom Kroatien na temu Povijesni lom: 1918. i modernizam, a na tragu ranije spomenutog teksta bavit će se analizom modernističke paradigme, fokusirajući se na godinu kraja Prvoga svjetskog rata kao prijelomnu za nastanak nove epohe čiji se kraj proglasio možda odviše lako, a čije nasljeđe ne prestaje biti relevantno do danas.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
