Časopis sa zadatkom

Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pokrenut je prvi hrvatski znanstveni časopis u potpunosti posvećen izvedbenim umjetnostima. Prvi broj časopisa za izvedbenu teoriju i praksu Et al. predstavljen je 27. svibnja u dvorani F22, a događaj je otvoren izvedbom Eksperiment s povezom koreografa Marka Marića i izvođačice Mine Ugrin, nastalom u sklopu kolegija Koreografija 2. Taj izbor odgovarao je duhu prvog broja, posvećenog radu u umjetnosti i umjetničkoj pedagogiji, ali i naznačio karakter projekta koji teoriju i praksu ne tretira kao odvojene sfere.

Et al. je, doznajemo iz uvodnika koji kolektivno potpisuje uredništvo, pokrenut s namjerom da otvori prostor za kritičku refleksiju o izvedbenim umjetnostima koja izlazi izvan estetskih okvira i zahvaća uvjete rada u umjetnosti, radne odnose u obrazovanju i proizvodnju samog diskursa o izvedbi. Autori pritom ne skrivaju ambivalenciju cijelog pothvata: “Pokretati humanistički znanstveni časopis u perifernoj zemlji, u ozbiljno podfinanciranom polju visokog obrazovanja, te se opredijeliti za dvojezičnu, elektronsku i tiskanu verziju, ne zvuči kao sistemski održiva opcija u ovom trenutku.” Upravo zato, pišu urednici, jedini odgovor koji su smatrali primjerenim bio je “rad na stvaranju platforme koja će upravo sistemske značajke postojećeg polja dovoditi u pitanje”.

A o značajkama tog polja i uvjetima u kojima časopis nastaje govorilo se i na samoj promociji, u razgovoru u kojem su sudjelovale teatrologinja Martina Petranović iz HAZU-a, kritičarka i teatrologinja Ana Fazekaš te profesori Odsjeka za dramaturgiju ADU-a Goran Sergej Pristaš, Una Bauer i glavni urednik prvog broja Goran Pavlić. Uz njega, urednički tim čine Agata Juniku (ADU), Nataša Govedić (ADU), Jelena Marković (Institut za etnologiju i folkloristiku), Gabrijela Puljić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Zrinka Užbinec (nezavisna umjetnica i istraživačica).

Kontekst u koji se Et al. upisuje najiscrpnije je ocrtala Petranović, smjestivši novi časopis u povijest dugog odsustva specijalizirane znanstvene publikacije za izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj. Prošavši kroz razvoj polja od kazališnih glasila do danas aktivnih časopisa, zaključila je da ni jedan od njih, neovisno o važnosti i teorijskim ambicijama, nije uspio postati sustavni prostor produkcije teorijskog znanja o izvedbi. No Et al., po njezinu čitanju, nadilazi puko popunjavanje te praznine. 

Opisuje ga kao časopis “s izoštrenom programskom vizijom i specifičnim vidokrugom” te ga, parafrazirajući Anatolija Kudrjavceva, naziva “časopisom sa zadatkom” koji ne proizvodi samo znanje o izvedbenim umjetnostima, nego istovremeno propituje uvjete rada u umjetnosti i uvjete same proizvodnje diskursa o njoj. Formalnim ustrojem zadovoljava sve akademske kriterije, no sadržajem, ističe, “subvertira stvari iznutra”.

Goran Sergej Pristaš, bivši urednik Frakcije čiji je prvi broj izašao prije točno trideset godina, ponudio je usporedbu dvaju izdavačkih projekata i dvaju trenutaka. Frakcija je, objašnjava, nastala u poslijeratnoj praznini kad je cijela generacija kazališnih umjetnika ostala izvan institucija, a Hrvatska je bila nevidljiva na europskoj kazališnoj karti – trebalo je skupljati fragmente iz kojih bi se mogla oblikovati nova scena. Et al. nastaje u suprotnim uvjetima, u trenutku kad “svega ima previše, diskurs buja na sve strane i produkcija tekstova je enormna”. Iz te razlike Pristaš izvodi i razliku u njihovoj ulozi: “Ako je Frakcija pokušavala biti izraz svog vremena, biti ‘događaj u papiru’, čini se da ovaj časopis igra jednu danas možda puno važniju ulogu – biti situacija, biti oblik sažimanja mnoštva, jedan oblik iskaza toga što i kako danas živimo.” 

Ana Fazekaš, koja je govorila s pozicije nezavisne kritičarke, manje se bavila samim časopisom, a više strukturnim uvjetima koji određuju tko može sudjelovati u ovakvim projektima. U tom okviru postavila je pitanje privilegije, za koju ističe da postaje opasna kad “kalcificira, kad zaustavlja i strahuje za poziciju koju razumije kao sklisku”, no u ovom poduhvatu prepoznala je onaj tip privilegije koji se doživljava kao poziv na odgovornost i time postaje produktivan.

Postavila je i pitanje kako spriječiti da diskurs koji prožima ovakve projekte ne postane manira, “prazna gesta koja se pretvara da djeluje, ali je sama sebi svrha”. Ta se gesta, odgovorila je, u ovom slučaju ne prazni jer tekstovi polaze od življene prakse – akademske, producentske, kritičarske, zagovaračke i sindikalne, umjetničke, pedagoške i aktivističke – i jer govore o osobnim, intimnim, subjektivnim doživljajima.

O imenu časopisa kao programatskoj gesti govorila je Una Bauer, koja je ujedno i jedna od inicijatorica projekta. Skraćenica et al. – “i drugi” – upućuje na one koji ostaju u pozadini, čiji se rad podrazumijeva, ali rijetko imenuje. U akademskom kontekstu, objašnjava Bauer, sustav citiranosti i vidljivosti tradicionalno počiva na isticanju velikih autorskih imena, dok kolektivni i suradnički oblici rada ostaju u sjeni, i upravo taj nevidljivi pogon časopis želi učiniti vidljivim.

Na tom tragu, urednik Goran Pavlić u završnom je izlaganju zahvalio onima bez kojih časopis ne bi bio moguć – knjižničarki Ivani Marinković Zenić, koja je bila ključna podrška u administrativnim zahtjevima projekta, dizajnerici Rafaeli Dražić, autorici vizualnog identiteta i prijeloma, te lektorici Ivi Klobučar Srbić, koja je doprinijela razvoju terminologije na hrvatskom jeziku s razumijevanjem za specifičnosti teorijskog pisanja o izvedbi. Stvaranje teorije na malim jezicima, ističe Pavlić, “emancipacijski je i subjektivacijski moment” koji omogućuje da se izbjegne uloga pukih prenositelja terminologije koju diktiraju bogatije i snažnije institucije s duljom tradicijom.

Časopis izlazi dvojezično, na hrvatskom i engleskom, u tiskanom i mrežnom izdanju u otvorenom pristupu. Kako je u razgovoru više puta istaknuto, i pokretanje ovakvog časopisa i njegovo čitanje podrazumijevaju određenu privilegiju, no iz samog projekta razvidno je da otvorenost i dostupnost uredništvo razumije kao sastavni dio vlastite misije. Odluka da Et al. bude besplatan dio je te logike, jednako kao i inzistiranje da teorijsko promišljanje izvedbene umjetnosti ostane ukorijenjeno u živoj praksi i kontekstu iz kojeg izrasta.