Intervju “Hodamo od 13 po Šibeniku po upeklom suncu. Plan je bio bauljati po gradu do navečer kad starta Lorde koncert. Bilo je prevruće i u dva sata smo prošli sve što smo mogli po gradu i na kraju završili u nekoj ulici na stepenicama jedući sladoled. U tom trenutku se frend sjetio da je odmah tu negdje jedan kul kafić gdje se događaju svirke. Pali smo na dupe kad smo vidjeli prostor i na kraju proveli tamo pet sati”, ispričala nam je Ena Hrkač i prenijela komadić svoje šibenske ljetne avanture. Taj “kul kafić” bio je Azimut, usidren između mora i skala ispod šibenske katedrale, klub koji Šibeniku otvara vrata kulturnih sadržaja, koncerata, izložbi, tribina i ostalih događaja vrijednih pažnje svakog lokalca, ali i posjetitelja iz drugih gradova.
Azimut je u ožujku proslavio svoj prvi dvoznamenkasti rođendan, a čitava priča započela je s Hrvojem Jelkovićem, Zagrepčaninom sa šibenskom adresom. Jelković je u Krešimirov grad, kako sam kaže, došao s tada “suludom idejom da se u Šibeniku stvori najveći glazbeni festival u Hrvatskoj”. Tako je započela priča o kultnom festivalu Terraneo, a “suluda” ideja je počela poprimati opipljive obrise dobivši svoju lokaciju i mobilizirajući ljude koji su na koncu i pokrenuli festival. “Moj je posao bio opremanje lokacije, stvaranje sadržaja na lokaciji, postavljanje pozornice, znači kompletna infrastruktura koja je zahtijevala da počnem provoditi puno vremena u Šibeniku”, ispričao nam je Jelković dodavši kako je prvo vrijeme u Šibeniku proveo u starom gradu koji mu se jako svidio, naročito “mala sredina, kamen i more” koji su mu kao jednom kontinentalcu bili nešto posve novo i drugačije. I tako se rodila ideja o ostanku u Šibeniku.
Prvi prostor u koji je Jelković došao u Šibeniku bio je prostor četiri bunara, ispod kojeg platoa se od 15. stoljeća nalazila javna gradska cisterna koju su Šibenčani dali izgraditi zbog čestih suša, a samu gradnju je nadzirao Juraj Dalmatinac poznat po izgradnji susjedne Katedrale. Na samom platou znala su se održavati klapska pjevanja, a pred više od desetljeća u unutrašnjosti bivše cisterne smjestio se vinski bar. U tom je prostoru bivše cisterne 2013. godine otvoren Azimut. Tada je u funkciji bila samo donja etaža, a sam prostor je primarno bio zamišljen kao koncertni prostor blizak postulatima festivala Terraneo, okrenut suvremenoj glazbi i suvremenoj sceni koja je tad postojala u Hrvatskoj i regiji. Na otvorenju kluba svirao je zagrebački blues bend Small House Brown, a već idući tjedan u Azimutu je zasvirao šibenski L’kok, riječima Jelkovića “jedan od najboljih rock bendova koji su se pojavili u Hrvatskoj”. Tih godina je scena u Šibeniku bila dosta bogata i jaka, a to potvrđuje prepun plato na dočeku 2013. godine u Docu koju su iznijeli Diskodelija, Fogsellersi, Tiritupiripip i drugi, sve redom šibenska ekipa.
“Tako je Azimut iz koncertnog prostora, rekao bih neplanirano, krenuo malo po malo postajati društveni centar, mjesto okupljanja. Ljudi su ovo prepoznali i počeli su dolaziti s raznoraznim idejama, pa su se počele odvijati izložbe, tribine, predavanja, neke druge aktivnosti mimo koncerata”, ispričao je Jelković i dodao kako se sve preokrenulo, ciljano, kada se 2019. uredio gornji prostor i kada su se iz dvorane izmjestile stepenice. Svatko tko je posjetio Azimut do te godine dobro pamti stepenice koje su bile pozicionirane u samom središtu koncertnog prostora. Njihovim izmicanjem prostor se otvorio u širinu i dubinu. Danas je podijeljen je na prostor bara, mjesta za druženje, prostor dvorane primarno za koncerte, ali i sve ostale programe koji traže bolje tehničke uvjete, te prostor galerije, idealan za izložbe, predstavljanja, tribine, ali i akustične koncerte.
U vrijeme korone Jelković je okupio ljude koji su pokretali različite programe po gradu te je oformljen Kolektiv Četiri bunara, odnosno Kolektiv 4B. Kolektiv je od početka okupljao pojedince i organizacije u kulturi te stvarao sadržaj dostupan svima, a simpatična podudarnost je da je formalno registriran na isti datum kad je otvoren Azimut. Kolektiv funkcionira kroz odjele: glazbeni odjel, likovni odjel, književni odjel, odjel za kulturu mladih, odjel tehničke kulture. Jelković objašnjava da su na početku bili skeptični oko takvog načina rada, no s vremenom se pokazalo kako takva podjela itekako ima smisla te da odjeli odlično funkcioniraju sami za sebe. Organiziranje bilo kakvog programa je lakše jer nema potrebe za glomaznim sastancima već ljudi unutar odjela, okupljeni oko određenih projekata, međusobno komuniciraju te se sam proces značajno ubrzava. U prvoj godini zajedničkog rada angažirali su stručnjake koji su ih proveli kroz izradu strategije i postavljanje ciljeva. Tako su operativni planovi postali konkretniji usmjeravajući se na potrebe u gradu koje su najmanje ili uopće nisu razvijene.
Unutar Kolektiva djeluje i Fotopoetika, nasljednica udruge Manifest koju su osnovale Maja, Dijana i Snježana Klarić. Udruga je “pokretač međunarodnog festivala pjesničkog aktivizma Art Attack te je Šibeniku vratila akademika i osnivača SUVAG-a Petra Guberinu i otkrila Aimeea Cesairea, frankofonog književnika s Martinika koji je upravo u Šibeniku napisao svoje najznačajnije djelo Retour au Cahier koje se smatra svojevrsnom himnom svih ‘drugačijih’ ljudi svijeta”, ispričala nam je Snježana Klarić. Fotopoetika već tri godine organizira Pjesničku rezidenciju Vesna Parun na otoku Zlarinu s ciljem promoviranja imena, pisanja i značaja Vesne Parun. Udruga organizira brojna događanja u Šibeniku, među ostalim Longplay day, Sajam knjiga u suradnji s Gradskom knjižnicom Jurja Šižgorić u Šibeniku, postavljanje četiri male knjižnice na otvorenom, tri u Šibeniku i jednu na Jadriji.
Udruga Š.U.M. odnosno Šibenska udruga mladih osnovana 2009. godine, svoj je rad započela organizacijom glazbenih događanja, koncerata dub i drum’n’bass glazbe Bass Matters tijekom čitave godine po gradu, i festivala Dub kamp na Martinskoj. Maja Šintić, jedna od organizatorica udruge, istaknula je kako se u udruzi dosta poticalo volontiranje te je to rezultiralo organizacijom dodjele nagrade za najboljeg volontera u gradu, koju sada dodjeljuje Savjet mladih Grada Šibenika. Osim toga, udruga je organizirala akcije čišćenja, ekološke aktivnosti i aktivnosti zaštite životinja. “Na inicijativu Š.U.M.-a, Zorana Eraka i Hrvoja Jelkovića zagovarali smo i na kraju 2014. godine dobili Narančastu zgradu. Stalno se neke neformalne inicijative pojavljuju u tom prostoru, rade, rastu i pretvaraju se u nove udruge”, objašnjava Šintić i dodaje kako je, od milja zvana Nara, na jedan način i inkubator za civilno društvo u gradu.
Trenutno u Nari radi troje umjetnika. Imaju veliku prostoriju u kojoj stvaraju svoju umjetnost što je zapravo jedini prostor u gradu takvog tipa. Narom upravlja više udruga koje dijele zajedničke prostorije, a prostor im je na raspolaganje dao Grad Šibenik koji do dana današnjeg u samu zgradu nije uložio ni lipu, niti trenutno aktualni cent. Šintić je napomenula kako postoji i idejno arhitektonsko rješenje za kompletno uređenje, prilagodbu i adaptaciju zgrade, no ono se nikada nije realiziralo. Narančasta zgrada je rasla na čistom volonterskom radu i entuzijazmu pojedinaca iz različitih udruga usprkos tome što je udaljena od grada i vizualno je daleko od atraktivnog prostora. Prostor Nare je bivša industrijska hala koju čine sitni uredski prostori uz par većih prostorija te je na taj način limitirana da bude značajniji kulturni centar. “Glazbeni programi u toj se zgradi nikad nisu mogli realizirati jer jednostavno za njih nije bilo mjesta”, prisjetila se Šintić te dodala da Nara ne može biti društveni odnosno kulturno-umjetnički centar u punom smislu zbog loših uvjeta i izostanka ulaganja Grada u civilno društvo. Bitno je spomenuti kako je plan Grada do 2027. u Vojarni Bribirskih knezova otvoriti Centar za mlade koji bi trebao biti društveni prostor za realizaciju programa i mjesto susreta mladih i stvaranja novih ideja. “Do tad je Azimut savršena alternativa, što lokacijski što činjenicom da u sebi ima galerijski prostor u kojem se istovremeno mogu održavati i tribine, predavanja i slično, i što ima koncertni prostor i ugostiteljski dio koji može amortizirati dio troškova”, zaključila je Šintić.
“Već godinama uporno ponavljam kako je Azimut endemski primjer privatnog ulaganja u kulturu na razini čitave zemlje. Hrvoje Jelković i fantastična ekipa kreativaca koja ga okružuje vlastitim su rukama izgradili multimedijalni kulturni centar kakav, koliko je meni poznato, ne postoji nigdje drugdje u Hrvatskoj. Da, pritom mislim i na Zagreb”, objašnjava poznati koncertni promotor Mate Škugor. Škugor obrazlaže kako postoji niz primjera koji potvrđuju u kojoj je mjeri Azimut promijenio život u Šibeniku na bolje, a kao posljednji primjer navodi Superval, festival koji promovira glazbu izvođača školskog uzrasta i organizira turneje po Hrvatskoj. “Samo smo u Šibeniku odmah postigli rezultate kakvima smo se nadali i za to je u prvom redu zaslužan Azimut koji nam je tako dodatno potvrdio iznimnu važnost prostora klupskog karaktera u kojima se mladi osjećaju ugodno”, objašnjava Škugor podcrtavajući da je u nešto više od godinu dana u Šibeniku stvorena prava mala srednjoškolska glazbena scena koja nije orijentirana isključivo na obrade već se lagano profilira kroz autorske pjesme.
Škugor nadalje objašnjava da, ukoliko društvo želi promjenu trenutnog stanja po pitanju glazbe popularne među mladima, treba u većim urbanim sredinama primijeniti koncept Azimuta. Konkretno, to znači da bi lokalne uprave trebale podržati sve zainteresirane te onima koji predlože najbolje projekte osigurati odgovarajuće prostore, a Ministarstvo kulture i medija ih onda može opremiti po sličnom principu po kojem je svojevremeno rađena obnova i digitalizacija kino dvorana. Zaključuje “da će se teško naći još mazohista poput Hrvoja i ekipe koji su bili spremni čitavo jedno desetljeće ulagati teško stečen novac u opremanje prostora, koji na kraju krajeva nije njihovo vlasništvo, od kojeg danas iznimnu korist ima čitava društvena zajednica, dok su oni sami svo to vrijeme balansirali na samom rubu egzistencije”.
Jelković kaže da bi se najjednostavnije bilo okrenuti listi mainstream izvođača, “dovedeš ih u prostor, ti izvođači okupljaju more ljudi, to more ljudi troši abnormalno veliku količinu love na šanku i ti onda ostvaruješ svoje materijalističke snove. To je model koji se u većini ovakvih prostora i dešava”. No, Azimut gura sasvim drugačiju priču u kojoj se ostvarena sredstva ulažu u kulturne sadržaje, a troškovi raznih sadržaja preuzimaju na sebe da bi se određeni događaj uopće mogao ostvariti. S tim je povezana i velika količina volonterskog rada koji je nužan da se neki programi uopće uspiju održati. Uspješni model doveo je do toga da je od 2024. godine dvoje ljudi u 4B zaposleno na pola radnog vremena. Uz Kolektiv 4B Azimut je prerastao početnu privatnu inicijativu. “On drži ovaj ugostiteljski dio, ali Kolektiv 4B je udruga kojoj Azimut samo ustupljuje prostor i financijsku pomoć za realizaciju kulturnih programa. Program koji se trenutno događa u Azimutu je program organizacije Kolektiva 4B, organizacije civilnog društva koja se javlja na razne natječaje”, objasnila je Šintić.
Od samog početka Azimut je bio koncertni prostor, a po tome je poznat i prepoznat i dan-danas. Unatoč nikad kvalitetnijoj sceni, baza klubova i koncertnih prostora gdje se bendovi mogu predstaviti je minorna i devastirana. Podršku sceni pruža i Nevidljiva scena, program Kolektiva 4B koji vodi glazbeni novinar Marko Podrug, u sklopu kojeg nastaju podcasti između tonskih proba i koncerata u Azimutu. Tijekom ljeta je poseban naglasak stavljen na šibenske umjetnike. “Kada gledamo koncerte koje radimo preko ljeta, oni su zapravo minimalistički, riječ je o akustičnim koncertima, a ako nisu primarno akustični onda s bendom gledamo na koji način ih postaviti u intimnije okruženje da ne stvaramo prekomjernu buku”, objašnjava Jelković. Ljeti se događanja odvijaju na Green Stageu, maloj livadici pokraj “štekata”, koja od ovog ljeta ima i drvenu pozornicu i poligon je za predstavljanje svega što je vrijedno predstaviti, a da ima umjetnički akcent i da je u doticaju s kulturom grada.
Za jesenski i zimski program imaju punu slobodu raditi ono što žele i vole jer je prostor Azimuta zvučno izoliran i nema problema s prodiranjem buke na van. Upravo taj program izvan ljeta i turističke sezone je ono što Azimut nudi lokalcima. Kada po ostalim dalmatinskim gradovima, ali i šire, nakon perioda lipanj – rujan hara depresija i nedostatak bilo kakvih zbivanja, a kamoli kulturnih sadržaja, Azimut baca svoje najjače adute i u svom koncertom prostoru širi pravu muzičku čaroliju. Možda su sve to razlozi zbog čega je Azimut Šibenčanima od velike važnosti, što su i dokazali 2014. prosvjedujući u velikom broju kada se pokušalo zatvoriti klub. “Problemi su kulminirali u nevjerojatnoj sprezi između Crkve, politike i određenih stanara pa je to onda dovelo do pokušaja zatvaranja Azimuta. Pristizala je podrška iz cijele Hrvatske, bili smo zatrpani porukama ljudi koje nikad nismo susreli, umjetnika koji nikad nisu bili ovdje. To je stvarno jedan neusporediv osjećaj, doživjeti tako veliku podršku, za nešto što si radio, što stvaraš”, prisjetio se Jelković.
Jelković ovu priču o čarobnom prostoru unutar zidova bunara zaokružuje upravo vjernom publikom kojoj “više nije ni bitno tko dolazi, nego jednostavno vjeruje u odabir izvođača, koji put će tim odabirom biti oduševljeni, koji put neće, ali činjenica je da nam ljudi vjeruju kada nešto radimo”. U tome je valjda tajna Azimuta koji je tijekom proteklog desetljeća postao nezaobilazno mjesto alternativne kulture i suvremene umjetnosti u Šibeniku, ali i puno, puno šire.
Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.
ObjavljenoObjavljeno
