Tema “Caru su potrebni vojnici, a ne mala djeca!”, galami profesor i bivši ravnatelj Herr Kantorek na početku filma Na zapadu ništa novo (2022), dok se mladim okupljenim dragovoljcima tresu gaće od ushita. Sedamnaestogodišnjeg Paula Bӓumera školski drugovi upravo su natjerali da lažira potpis roditelja kojim se prijavljuje u Njemačku carsku vojsku pa sada sa sjajem u očima čeka svoj inicijacijski obred u muškost. Autoritarne i utjecajne figure daju im do znanja da nema veće časti od one u kojoj mladić unovačen u pješadiju prilaže žrtvu “za cara, Boga i domovinu”, što Paul i njegovi drugovi internaliziraju ne samo kao čast, već i kao privilegiju.
Problem je u tome što pješadija često ne čita sitna slova pa se iznenadi kada se žrtva materijalizira u tijelima njihovih prijatelja, u krvavoj borbi koja ne završava plemenitom smrću, već stravičnom patnjom. No, za cara sve ide prema planu – dok Paul i oni poput njega shvate da je gol, bit će prekasno.
Umjetnost imitira život, a ponekad život imitira umjetnost. To dobro zna PR služba Izraelskih obrambenih snaga (IDF), trendseterica u zloupotrebljavanju Gen Z-ovskog digitalnog diskursa, koja je našla maštovito rješenje za romantizaciju vojne službe u moderno doba. AI fotografije izraelskih vojnika u stilu poznatog dizajna Studija Ghibli krenule su 2025. godine cirkulirati društvenim mrežama. Tople boje, mekani obrisi i idilična pastorala japanskih animiranih, izričito antiratnih filmova, izokrenuti su u opasnu glorifikaciju jedne od trenutačno najbrutalnijih vojski svijeta.
I nije ona jedina: tradicionalno oglašavanje uvelike se prebacilo na digitalne platforme pa porast militarizacije prate i nove regrutacijske tehnike. Prednosti tih platformi nisu zanemarive kada govorimo o brzini plasiranja sadržaja, lakoći targetiranja ciljane publike putem algoritama, benefitima neformalnog pristupa i financijskoj isplativosti, stoga nije neobično da je to prepoznala i vojna mašinerija.
Na zapadu ništa novo, ali u Hrvatskoj ponešto i je. Nakon šesnaest godina pauze, Ministarstvo obrane u travnju 2024. godine najavilo je ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Krajem iste godine, kao odgovor na odluku, Mreža mladih Hrvatske pokrenula je projekt Budućnost bez roka koji se bavi problemom njegove implementacije te pružanjem informacija o prigovoru savjesti, odnosno mogućim alternativama.
Marin Capan, predsjednik upravnog odbora, tijekom provođenja raznih aktivnosti u sklopu programa primjećuje: “Ono što smo mogli vidjeti u medijima je povećana promocija, od oglasa koji su meni osobno iskakali na Facebooku, na nekim portalima poput Index.hr-a, do objava koje su na nekakav trendseterski način pokušale približiti tu temu mladima”. Nije izostao ni tradicionalniji način oglašavanja u fizičkim prostorima poput javnog prijevoza i velikih jumbo plakata gdje su se mogle iščitati parole kojima se nabrijavaju mladi, poput “Prihvati izazov. Postani vojni pilot” ili “Želim izazove i akciju – zato biram vojsku”, predstavljajući vojnu službu kao edukativno-avanturistički tečaj na kojem će mladi ispuniti svoj neostvareni potencijal.
Mreža mladih provela je i nekoliko anketa u kojima je, između ostalog, istraživala i stav ispitanika prema uvođenju obaveznog vojnog roka. Iako su neki prepoznali njegovu važnost u (pre)odgoju mladih, mnogi su se izjasnili da ga osobno ipak ne bi odslužili, odnosno da bi odabrali civilnu službu. Kako pristupiti toj nezainteresiranoj publici?
Ako su pali na testu patriotizma i osjećaja odgovornosti prema državi, promo materijali programa temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) podsjetit će ih na izvanredne pogodnosti, karijerne prilike i autentična iskustva koja im se pružaju. Ako ih ni 2200 eura naknade, prednost pri zapošljavanju i let borbenim avionom još uvijek nisu uvjerili, MORH se neće ustručavati obući svoju kamuflažnu uniformu i zaskočiti ih u radnji u kojoj su najranjiviji – dok skrolaju TikTokom. Lijepo veli Branko Hrg iz MORH-a: “Ako im se ne uneseš u lice, mladi te ne vide. Zuje negdje drugdje”, adresirajući generaciju koja “većinu vremena provodi na mobitelima”.
No, odmaknimo se malo od podbadanja – vrijeme je za POV! Zamislimo kako bi bilo da je Paul Bӓumer, recimo, Pavao Bukvić rođen 2007. godine u Hrvatskoj i da je jedan od onih koji se u anketi Mreže mladih izjasnio da podržava vojni rok, ali nije siguran je li to baš za njega. Sada ima 19 godina i njegovu generaciju zatekla je odluka o uvođenju obaveznog vojnog roka. Recimo da njegovi prijatelji i vršnjaci nisu pretjerano uznemireni, štoviše, TVO vide kao potencijalnu priliku da se udalje od obiteljskog doma, osamostale, pronađu svoju svrhu i postanu muškarcima. Između ostalog, ne sviđa im se što se njihovu generaciju naziva slabom, besperspektivnom i lijenom, a ni prva puna plaća odmah pri izlasku iz srednje škole ne zvuči tako loše.
Pavao, poput svojih prijatelja i tipičnih Gen Z-ovaca, popodneva provodi na TikToku pa bi u jednom trenutku mogao naići na dinamično montirani isječak s nabrijanom free type beats muzikom, u kojem se dva muškarca strastveno hrvaju u uniformama. Skrolajući dalje, mogao bi mu izletjeti i popularni POV (point of view) tip videa, koji iz perspektive vojnika prikazuje polijetanje iz baze dan prije povijesnog vojnog mimohoda. “Super, ni u vojnom avionu ne moram se odreći mobitela”, mogao bi pomisliti Pavao.
Sad kad je upecan, Pavao prekida vrtlog doomscrolla i odlazi na profil kreatora spomenutih sadržaja – službeni profil hrvatske vojske – na kojem mu se ponovno otvara beskonačno polje zoomerskog sadržaja. Kada vidi kolaž zamorca obučenog u vojno odijelo ispred tenka i pozadine u plamenu kako piše poruku svojoj zamorčici “Najdraža moja sretan ti Dan žena!”, možda pomisli da mu je za ljubavni zgoditak bila potrebna samo uniforma. Možda mu video iste scenografije s tekstom “Bejb, večeras sam doma, tvoj sam cijeli tjedan i vikend”, a zatim “prvi april!”, krene odzvanjati u glavi poput moderne inačice pjesme “Djevojko volim te, ali ne mogu se još oženiti tobom. Pričekaj još jednu godinu, tad ću doći”, koju Paul i ostali dragovoljci iz filma pjevaju prije nego što – spoiler alert – tragično poginu na bojištu. Kažem vam, život i umjetnost.
Možda MORH-ova propaganda zaista dopre do Pavla i on se prijavi na TVO. Možda ga tamo unaprijede u novog zapovjednika TikToka koji će na svom osobnom profilu, baš poput “ghosts_of_croatia”, POV videima poput “kasniš na prestrojavanje” ili “ kad me pitaju gdje mi je pleter kartica”, dati svoj doprinos u približavanju vojne svakodnevice mladima.
A možda ipak primijeti da se radi o surovoj i opasnoj banalizaciji, promišljenom marketingu i manipulaciji koju provodi Hrvatska vojska po uzoru na druge vojne sile. Možda primijeti da je glavna politika regrutacijskih kampanja obratiti se ekonomski, socijalno i društveno najranjivijima, onima kojima će poruke o sigurnoj plaći, stabilnosti, beneficijama i šansama za bolji život biti posebno privlačne. Onima koji će biti više otvoreni prema idealiziranim porukama časti, odgovornosti ili avanture.
Možda Pavao shvati da je poziv na odgovornost prema državi – koja mu nije adekvatno riješila stambeno pitanje, niti ga kroz obrazovni sustav pripremila na samostalni život, kritičko razmišljanje ili stjecanje posla u struci – blago rečeno licemjeran, baš kao što Marin Capan predviđa da bi mladi mogli misliti. Možda nakon čitanja komentara pronicljivih vršnjaka ispod spomenutih videa, kao što su “jel bi me ovo trebalo privući u vojsku kao onih 2200 eura?” ili “užasan mi je bio život s tatom vojnikom kojeg nikad nema doma”, i sam krene preispitivati jednostranost prikazanog narativa.
A to se čini i vjerojatnijim, jer su mladi koji život provode na internetu ujedno i oni koji najbolje znaju prepoznati njegove komunikacijske signale pa lakše primjećuju kada se diskurs koristi prosto u svrhu reklame, a kada zaista služi povezivanju ili razumijevanju mladih. Ostavimo to kao poticaj na razmišljanje Branku Hrgu.
Konačno, možemo se nadati da će mladi prepoznati didaktiku umjetnosti kako prepoznaju i signale digitalnog svijeta pa Pavao Bukvić u Paulu Bӓumeru vidi opomenu, a ne uzor. Možemo se nadati da će prepoznati i njenu ulogu u dokumentiranju vremena, kao podsjetnik da je ratna mašinerija vuk koji mijenja dlaku, ali ćud nikada.
Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.
Objavljeno
