Tema Kome pripadaju demilitarizirani prostori?, Dan D
Piše: Matija Mrakovčić
Nakon industrijskih kompleksa Stare klaonice i bivše Tvornice željezničkih vozila Gredelj, međunarodni festival dizajna Dan D za svoje je peto izdanje odabrao prostore bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu. U sklopu festivala, održana je tribina u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva i Centra za mirovne studije, naslovljena Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori?, a koja je obuhvatila tri osnovna pitanja: kako upravljati bivšim vojnim prostorima, kako provoditi proces konverzije koji je uključiv prema lokalnoj zajednici, te kako uravnotežiti javni i privatni interes pri namjeni ovih objekata. Tribinu je moderirao CMS-ov Gordan Bosanac čiji je tekst o prošlosti prostora u Vlaškoj 87 i potrebi zagovaranja javnog interesa u upravljanju državnom imovinom otisnut na dizajnerski uspješno izvedenom formatu razglednice, a koju je svatko mogao poslati gradonačelniku Zagreba s upitom o sadašnjosti i budućnosti namjene tog prostora.
Naime, raspadom Jugoslavije, na teritoriju Hrvatske zatekao se čitav niz vojnih prostora koje je naslijedilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Smanjenjem opsega Hrvatske vojske, brojne vojne nekretnine počele su MORH-u predstavljati sve veći teret za održavanje te su s vremenom pojedini vojni prostori postepeno napuštani. Sam sustav konverzija vojnih u civilne prostore nikada nije bio do kraja uređen i ostavljao je diskrecijsko-lobistički prostor kroz koji su pojedine jedinice lokalne samouprave dolazile u posjed reprezentativnih prostora. Konkretno, prostor od 12 000 kvadrata u Vlaškoj predan je u vlasništvo Gradu Zagrebu i otada zjapi prazan i neiskorišten.
Igor Tabak, neovisni vojni analitičar, napomenuo je da od izgradnje 1862. godine svi režimi, države, gradske uprave i ministarstva žele ostaviti dojam da im je stalo do tog prostora, pa su tako zabilježena povremena uređenja u vidu bojanja zidova, lakiranja podova, pa čak i (loše izvedenog) uvođenja centralnog grijanja, no jasno je da odlaskom države iz prostora nadležna tijela igraju s njim ping-pong te on postaje slika institucionalne nepažnje. Republika Hrvatska donedavno nije imala jasnu strategiju što učiniti s bivšim vojnim prostorima, a ponajmanje kako u procese konverzija uključivati građane. Primjeri su relativno uspješnih konverzija u novijoj povijesti kampus Borongaj u Zagrebu ili Gradska knjižnica u Zadru. S druge strane, oni bivši vojni prostori koji su predani lokalnoj samoupravi, a prenamjene se nisu dogodile, izloženi su potpunoj devastaciji.
MORH je 2013. godine objavio evidenciju vojnih nekretnina među kojima se nalazi 226 perspektivnih nekretnina koje koriste Oružane snage i MORH te 392 neperspektivne vojne nekretnine, kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnim za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike. MORH je najavio kako će nakon izvršenog popisa izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna predat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). DUUDI je osnovan u prosincu 2011. godine i, kako piše na službenim mu stranicama, nije pravni sljednik niti jednog sličnog tijela. Služi kao koordinacijsko tijelo za upravljanje državnom imovinom – i to svom imovinom, od nekretnina preko dionica do trgovačkih društava.
Zamjenik predstojnika DUUDI-ja Alen Čičak na početku je spomenuo slab odaziv građana na javne rasprave o strategiji i zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Kao osnovni problem u konverziji bivših vojnih prostora naveo je njihovo poklanjanje bez kriterija, planova i natječaja jedinicama lokalne samouprave koje se na temelju njih onda zadužuju i podižu kredite. Zanimljiv je podatak da u prosjeku na 100 metara kvadratnih u prostorima u državnom vlasništvu radi jedan građanin. Što se tiče prostora u Vlaškoj, Čičak je prijenos vlasništva na Grad Zagreb opisao kao “Sanader i Bandić zamijenili su zgrade”, neimenovavši objekt u Krajiškoj ulici koji je državi dan u zamjenu. Čičak je napomenuo da se radi o prijenosu u kojem je država izgubila mnogo i u financijskom i u prostornom smislu. Naime, kad bi uredi državne uprave radili u prostorima koji su u državnom vlasništvu, država bi uštedila milijune na poprilično skupim najamninama koje sada plaća i u tom je kontekstu važan podatak da je Republika Hrvatska peta u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu.
DUUDI u svojoj strategiji za 2014. godinu navodi kako će se vojne nekretnine ustupati zainteresiranim stranama po najvažnijem kriteriju – razvojnim projektima i sukladnosti prostornom uređenju. Prostorno planiranje tako se ispostavilo kao najveći problem u dodjeljivanju državne imovine, konkretno nekretnina: njih čak 900 u MORH-ovim se popisima vodi kao prostore posebne namjene iako oni to više nisu. Čičak je spomenuo vojarnu Jelas u Slavonskom Brodu koja se nalazi u centru grada i koja bi mogla zadovoljavati komunalne i kulturne potrebe građana, no vojarna je neiskorištena otkako je darovana Gradu. S druge je strane primjer vojarne u Otočcu, prostor od 14 000 kvadrata koji je općina dala građanima na korištenje.
Na tribini je gostovala i Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu! koja je prisutne upoznala s nastankom inicijative povodom projekta Brijuni rivijera, započetim 2000. godine, a koji je svoju prvu javnu raspravu dočekao tek 2013. godine. Trenutno je aktualno pitanje Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje, a sada su pulski gradski vijećnici izglasali izmjene i dopune Prostornog plana uređenja grada i GUP kojim su omogućili izgradnju elitnog turističkog kompleksa s 2500 postelja, terenima za golf, marinom i hotelima na tom području. Radojčić je istaknula da je Pula kao (bivše) strateško vojno područje prepuno vojnih kompleksa i nekretnina, pogotovo na sjeveru i jugu grada, no da je odlaskom vojske iz sjevernog dijela došlo do potpune devastacije, a u takvoj je sada situaciji i Muzil. Istaknula je da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora, odnosno u vremenu od izglasavanja plana do njegove realizacije, te naglasila opravdanu bojazan građana za budućnost prostora ukoliko vojska napusti Muzil, a investitora nema na vidiku.
Upravo je slučaj Muzila posljednji primjer nepostojanja dijaloga u procesu donošenja odluka o upravljanju i korištenju imovine odnosno nekretnina u državnom vlasništvu. S druge je strane primjer Društvenog centra Karlo Rojc, bivše vojarne u Puli, koji je okupacijom građanskih inicijativa 1997. godine postao jedan od ključnih prostora aktera koji rade u javnom interesu. Konverzija prostora dugotrajan je proces koji zahtijeva planiranje, istaknuo je Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je svoju doktorsku tezu posvetio upravo vojnim prostorima u Hrvatskoj. No, nažalost u Hrvatskoj se to rijetko događa, a javnost je iz tih procesa uglavnom isključena, osim u sporadičnim situacijama kada interni birokratski sukobi koji usporavaju proces otvaraju prostor za javnu debatu.
Tako je prostor u Vlaškoj postao privremeno utočište građanske inicijative Muzej ulične umjetnosti i festivala Dan D, a tribina održana u njemu prvi glas o potrebi transparentnog, uključivog i održivog upravljanja prostorima u vlasništvu države, dakle u zajedničkom vlasništvu svih nas.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
