Biti već star, a tako mlad

Piše: Antonija Eremut

Zgrada splitskog Doma mladih uistinu ima nesvakidašnju povijest. Ovo veliko betonsko zdanje u središtu grada, zamišljeno 1977. godine kao Dom socijalističke omladine, u funkciju je trebalo stupiti u sklopu Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Međutim, projekt arhitekta Frane Grgurevića zaustavljen je 1984. godine u rohbau fazi i kao takav je ušao u realnu i mentalnu mapu grada, posebno ako na umu imamo njegov vanjski omotač. U unutrašnjosti su se ipak dogodili mali, ali značajni pomaci, i to prvenstveno zahvaljujući modelu adaptacije koji su 2007. godine osmislili arhitekti Dinko Peračić i Miranda Veljačić, članovi kolektiva Platforma 9,81 koji se bavi istraživanjima u arhitekturi i njenom transformacijom uslijed ekonomskih i kulturnih promjena. Riječ je o fragmentaciji centralnog prostora u manje, autonomne prostore (njih čak 17) koji se koriste za različite namjene i koji se uređuju upravo tijekom korištenja, minimalnim intervencijama, s gradom Splitom kao glavnim izvorom financija (otprilike 1.3 milijuna kuna godišnje izdvaja se za funkcioniranje kompleksa, a otprilike 60 milijuna kuna potrebno je za potpuno uređenje). Ovim modelom zaobišla se potreba za velikom jednokratnom investicijom i Dom je postao upotrebljivi hibridni prostor koji u svakom trenutku može preuzeti različite funkcije. Tako je primjerice predvorje amfiteatra, centralnog prostora cijelog kompleksa, transformirano u galeriju Multimedijalnog kulturnog centra (MKC) koja svojim ugodnim oblikovanjem i dobrom prostornom dispozicijom lako prihvaća svaku izložbu, pa tako i onu koja tematizira 10 godina postojanja Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija (DVK), a kojom je službeno započeo ovogodišnji, nadamo se prvi u nizu, Platformat.

Naime, radi se o desetodnevnom događanju koje su organizirale udruge KUM, Style Force, HRAM, Platforma 9.81 i Room 100 u suradnji s MKC-om, upraviteljem zgrade od 2004. godine, a kojim su se predstavile aktivnosti koje se odvijaju u sklopu Doma mladih s ciljem senzibiliziranja šire javnosti i privlačenja novih članova, udruga i/ili pojedinaca.

U sklopu kulturnih, umjetničkih, sportskih, plesnih i inih sadržaja kojima je manifestacija obilovala, održana je i javna tribina koja je problematizirala ulogu i budućnost Doma mladih kao mjesta nezavisne kulturne scene. Naglasak je, kako je istaknuo moderator Darko Čop, bio na investicijama potrebnim za uređenje zgrade i načinu njihova pribavljanja, zatim na vrsti programa i položaju nezavisne kulture u Splitu te o načinu odlučivanja na relaciji grad – udruge koje djeluju pri Domu. Slabo posjećenu tribinu začinili su kandidati za gradonačelnika/icu Splita i njihovi izaslanici, ironijskim obratom, upravo generacija za koju je Dom prvotno bio zamišljen, a koja je sada u poziciji da odlučuje o njegovoj sudbini. Nakon izlaganja Dinka Peračića o intervencijama koje su prethodnih godina izvedene po gore opisanom modelu, svjedočili smo retoričkim paradama, zaista šarolikim planovima i (ne)uvjerljivim obećanjima, između kojih su se ipak mogla nazrijeti pitanja koja leže u samoj srži stvari, i to zadnjih trideset godina.

Prvo i najvažnije jest pitanje financiranja i političke volje da se isto realizira – čini se da su sve nade položene u europske fondove jer grad praktički nema novca ni za osnovnu infrastrukturu i gospodarsku podlogu koja bi proizvodila “višak” za kulturu. Udruge pozitivan iskorak vide u inicijalnom angažmanu Ministarstva kulture, zatim Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, Županijske razvojne agencije i Grada Splita kao nositelja projekta, koji je trebao biti inicijator. S druge strane, naglašavaju da je potrebno preispitati omjere financiranja institucionalne i nezavisne kulture pri samom gradu, odnosno činjenicu da se institucijama novac dodjeljuje automatizmom, bez propitivanja kvalitete programa. Također, u pitanje dovode i raspodjelu sredstava za nezavisnu kulturu na nivou države. O tome su se očitovali u proglasu Ministarstvu kulture od 9. travnja 2013. godine u kojem se žale na tehničke formalnosti koje ih sprječavaju u prijavama na natječaje i protestiraju protiv centralizma, odnosno toga da zagrebačka nezavisna scena u pravilu dobije duplo više sredstava nego svi ostali gradovi u Hrvatskoj zajedno, što bi moglo rezultirati izumiranjem nezavisne kulture u ostalim gradovima i preseljenju slobodnih umjetnika u metropolu. Uz sve to, na tribini je postavljen zahtjev za transparentnošću rada vijećâ koja odlučuju o sredstvima za projekte, a jedan od sudionika rasprave je kao problem istaknuo veliki broj prijavljenih projekata i kvantitativno cjepkanje subvencija, što nužno smanjuje mogućnosti kvalitetnih projekata.

Ne bismo smjeli zaobići ni publiku koju institucionalna i nezavisna kultura imaju u gradu koji je zadnjih godina definitivno zavrijedio ime “studentski”, ali u kojem iste studente i mlade ljude često svijećom treba tražiti na izložbama, priredbama i predavanjima na kojima bismo ih očekivali u velikom broju. Neki će odgovor pronaći u tome što je većina fakulteta tehničke prirode, ali ostaje činjenica da bi paralelno s etabliranjem kulturne scene trebalo odgajati i stvarati njezine konzumente, inače cijeli trud postaje pomalo besmislen i sam sebi dostatan. Jedna od spornih točaka je upravo samodostatnost, odnosno pitanje profitabilnosti programa nezavisne scene koji bi se u Domu trebao događati, a tu su stajališta varirala od larpurlartističkih do onih koji jedino rješenje vide u modelu samoodrživosti kojim bi prostor Doma služio kao inkubator u kojem bi se kultura spajala s ostalim sektorima, pa i onim gospodarskim.

Nadalje, potaknuta je rasprava o intenzitetu i prirodi političkog angažmana mladih, što je bio praktički jedini prigovor iz publike upućen organizatorima, uz onaj o malom odazivu. Udrugama je zamjereno da nisu preuzele dovoljno političke odgovornosti za svoja nastojanja jer se izostankom ozbiljnijeg političkog angažmana već dugo vremena nalaze s “druge” strane linije odlučivanja, na što je Čop odgovorio da je to njihov modus operandi kojim su, iako sporijim putem, postigli vidljive rezultate. Ukoliko vas je ovaj odgovor zadovoljio, posebno s obzirom na recentnu “povijest bolesti” splitske političke scene koja vas tjera da pobjegnete glavom bez obzira, razmotrimo onaj po kojemu je odaziv na tribinu slab jer su mlade uši odabrale što žele slušati, pa su bojkotirale predizborne sonate. Naime, nije da su ove uhu najugodnije, ali ako vam je istinski stalo do nekog cilja, posebno ako on zahtijeva pritisak na politički aparat koji će vam odlučivati o sudbini naredne četiri godine (što je valjda i glavni razlog zbog kojeg su dotični uopće pozvani od strane organizatora), onda ih ponekad treba otrpjeti ukoliko ne želite da se ovi zapitaju tko tu, u čije ime i zašto govori.

Da razgovorom o problemima ne učinimo nepravdu samoj manifestaciji, koja je bila izrazito uspješna, kao najbolji pokazatelj umjetničkog potencijala možemo istaknuti izložbu o desetogodišnjem djelovanju Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kojoj su prezentirani zaista sjajni radovi studenata. Jedino za čim možemo žaliti jest to što izlošci nisu šire dostupni pa smo lišeni svakodnevnog uživanja u njihovoj praktičnoj ljepoti.

Bilo bi zaista divno živjeti u Splitu koji bi bio svjesniji postojanja mladih i talentiranih ljudi, onih s dovoljno znanja i svježine, onih koji mogu oblikovati neki drugačiji izgled i život grada. Dom mladih zasigurno može biti fizička i kreativna platforma – potrebna je dobra strategija, ali i održiva financijska konstrukcija jer se očigledno teško više može računati samo na subvencije. Njegovo današnje stanje najbolje bi se saželo onom Ujevićevom “Biti već star, a tako mlad”. Nadajmo se boljoj budućnosti u kojoj neće biti potrebe za svakidašnjom jadikovkom.