Tema Piše: Lujo Parežanin
Od početka pandemijske krize, koja je posebno snažno pogodila polje kulture, Grad Zagreb je poduzeo jedan jedini korak namijenjen pomoći kulturnom sektoru – Zaključak o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad. Pritom je posebno poražavajuće da taj zaključak, donesen 19. ožujka na 32. sjednici Gradske skupštine, u najvećem svojem dijelu nije predvidio nikakve nove mjere – njime je naime određeno da Ured za kulturu i gradonačelnik naprosto moraju raditi svoj posao koji su odavno trebali obaviti. Konkretno, Skupština je odlučila da zaostala programska sredstva za javne potrebe u kulturi iz 2019. godine moraju biti isplaćena, kao i programska sredstva za javne ustanove u kulturi za prvi kvartal 2020. godine, te da se nevjerojatno otegnuti postupak isplate prvog dijela potpora za 2020. godinu mora dovršiti u roku od 20 dana. Jedine mjere izvan onoga što je ionako trebalo biti učinjeno odnose se na pokrivanje svih troškova prostora kojima se koriste umjetničke organizacije i ostali subjekti nezavisne kulture za razdoblje od 1. travnja do 1. listopada te na pokrivanje troškova najma svih gradskih prostora u kojima se izvode i održavaju programi nezavisnih subjekata u kulturi, i to u razdoblju od 1. travnja ove do 1. travnja iduće godine.
No i takve su se uistinu minimalne mjere pokazale nepoželjnima vladajućoj većini. Demonstrirajući još jednom potpuni izostanak brige za legitimitet i dosljednost Skupštine, već na prvoj sljedećoj sjednici pojavio se na dnevnom redu gradonačelnikov prijedlog o njihovom stavljanju izvan snage. Premda je dobio negativna mišljenja Odbora za kulturu, Odbora za kontrolu i Odbora za gospodarski razvoj, prijedlog je 14. svibnja usvojen, čime je zagrebačkoj nezavisnoj kulturi jasno dano do znanja da od budućih proračunskih rošada može očekivati samo katastrofalan scenarij.
O zagrebačkoj kulturnoj politici puno toga se može doznati iz činjenice da je ovakav prijedlog predstavila i branila pročelnica Ureda za kulturu, Bandićeva uzdanica Milana Vuković Runjić. Čitajući obrazloženje priloženo gradonačelnikovom prijedlogu, Vuković Runjić je sugerirala da Zaključak treba biti stavljen van snage zbog toga što je najveći dio u njemu propisanih mjera ili proveden ili se provodi. Riječ je vrlo nesuvisloj argumentaciji: kao što su uočile zastupnice i zastupnici poput Marka Torjanca ili Rade Borić, uistinu se samo kao posebna bizarnost može shvatiti odluka da se neka mjera povuče zato što sve ide po planu s njezinom provedbom.
S obzirom, dakle, na obrazloženje koje je Vuković Runjić ponudila Skupštini, stavljanje izglasanih mjera pomoći izvan snage ili je potpuno besmislen ili izuzetno štetan potez, a vrlo lako bi mogao biti i oboje. Štetan bi mogao biti s obzirom na točku 2. “poništenog” Zaključka, koja Ured za kulturu i gradonačelnika požuruje u pogledu isplate prvog dijela potpora za javne potrebe u kulturi za 2020. godinu, s kojom se već dobrano kasni. Naime, još prije dva mjeseca – što je i samo po sebi sporno kašnjenje, budući da je riječ o potporama za programe koji kreću od siječnja – Ured za kulturu poslao je dobitnicima potpora ugovore na potpisivanje. Ugovori su vraćeni, a otad, koliko je poznato, stoje u Uredu čekajući konačnu ovjeru s gradske strane. Vuković Runjić uvjerava da Ured upravo finalizira čitavu proceduru, no u trenutku pisanja ovog teksta nema garancije da su dobitnici potpora počeli zaprimati ugovore s potpisom pročelnice, što znači da je najveći njihov dio još uvijek u proceduralnom limbu. Ovakva odluka izaziva bojazan da je cilj gradskih vlasti ugovore u tom limbu i zadržati ili napraviti neki tip drugostepene selekcije unutar odabranih programa.
Zastupnik Marko Torjanac nazvao je ovo nezapamćenim udarom na kulturu Grada Zagreba, istaknuvši kako je potpuno neprimjereno štedjeti na programskim sredstvima koja iznose 0,5 % gradskog proračuna. Torjanac je napomenuo kako je riječ o sredstvima iz kojih se financira i velik broj nezavisnih umjetnica i umjetnika te smatra da je Grad trebao pružiti ruku Ministarstvu kulture i podijeliti troškove potpore samostalnim umjetnicima, dok ovime izbjegava ispuniti i svoje redovne obaveze.
Torjanac i Borić su također kritizirali stavljanje izvan snage točaka koje se odnose na oslobađanje od plaćanja najma za gradske prostore. Prema obrazloženju Damira Lasića iz Gradskog ureda za upravljanjem imovinom, takve su mjere suvišne jer se zasebnim gradonačelnikovim zaključkom “sve udruge i druge organizacije civilnog društva, koje koriste gradske prostore temeljem ugovora sklopljenih s Gradom Zagrebom, oslobađaju obveze plaćanja zakupnine, odnosno naknade za korištenje prostora, za razdoblje od 1. travnja 2020. do 30. lipnja 2020.” Međutim, premda gradonačelnikova odluka na koju se Lasić referira nudi mogućnost produženja ovog okvira ako korisnici gradskih prostora zbog pandemije ostanu u kontinuirano teškoj situaciju, načelno ona bitno skraćuje period oslobađanja od najma definiran zaključkom Skupštine.
Marko Torjanac je iznio mišljenje da pojašnjenje koje je ponudio Lasić upućuje na njegovo nepoznavanje načina na koji kulturni sektor funkcionira. I Torjanac i Borić su istaknuli da je Zaključak koji je Skupština bila usvojila predviđao oslobađanje od troškova sve do 1. listopada, odnosno do kraja jednog kulturnog ciklusa. Posebno je pritom bitno imati na umu, napominju, da tijekom ljetnih mjeseci umjetnice i umjetnici u Zagrebu imaju pauzu u provedbi aktivnosti, zbog čega je osobito logično produžiti krizne mjere i na to razdoblje. Kao primjer izvrsnog razumijevanja kulturnog sustava Torjanac je naveo njemačku ministricu kulture Moniku Grütters, koja je upozorila da će kulturi trebati najviše vremena da se oporavi od krize, zbog čega joj je potrebno osigurati produljenu pomoć još 6 mjeseci nakon ukidanja osnovnih pandemijskih mjera.
Kolika će štetu za kulturni sektor proizvesti ovo stavljanje izvan snage oskudnih mjera pomoći koje je Skupština sama izglasala, još uvijek nije poznato. Kašnjenje s potpisivanjem ugovora za javne potrebe u kulturu već je amplificiralo krizu i neizvjesnost u kulturnom sektoru. Ako je vjerovati Milani Vuković Runjić, vraćanje ugovora dobitnicima javnih potpora za 2020. godinu nije upitno. No manje je jasan njezin navod da će Grad pokriti troškove svega što se održalo u prava tri mjeseca ove godine, a potom s korisnicima dogovoriti modele provedbe ostatka programa. Izjava pročelnice Ureda za kulturu naime ostavlja otvorenom mogućnost da će Grad korisnicima isplatiti samo manji dio sredstava koja bi trebao u prvoj “rundi” (riječ je o 70 % ukupnog iznosa potpore), da bi onda eventualno dalje pregovarao o prenamjenama. Budući da su prenamjene redovno predviđene ugovorom o korištenju potpora, potpuno je nejasno zbog čega bi se Grad odlučivao za ovakvu proceduralnu komplikaciju, osim zato da ograniči priljev sredstava u javne potrebe u kulturi.
Puni razmjeri štete koju će ovakva odluka Gradske skupštine donijeti kulturi nisu još jasni – ponajprije valja utvrditi hoće li svi dobitnici potpora dobiti potpisane ugovore, koji će onda postati najvažnijim formalnim okvirom za rješavanje ove situacije. No u ovom trenu je nedvojbeno da Grad Zagreb i Ured za kulturu prisiljavaju kulturni sektor da se u trenutku najgore krize bori za one mrvice koje su mu ionako trebale pripasti. Utoliko ova odluka Skupštine predstavlja cinično potenciranje nesigurnosti među radnicama i radnicima u kulturi, ostavljenima na vjetrometini od jedine strane koja im je uz Ministarstvo mogla ponuditi supstancijalnu pomoć.
ObjavljenoObjavljeno
