Prosvjed koji ujedinjuje

Povod za ovaj tekst su studentski prosvjedi na Sveučilištu u Amsterdamu, koji su tijekom protekle godine postali snažan izraz solidarnosti s Palestinom i otpora institucionalnoj šutnji. Ovaj esej istražuje kako su ti događaji oblikovali akademski prostor, otvarajući pitanja o ulozi sveučilišta u odnosu na suvremene društvene konflikte, političku odgovornost i mogućnosti djelovanja unutar obrazovnih institucija. Tekst je izvorno objavljen na portalu rekto:verso.

Prije nešto više od godinu dana, 6. svibnja 2024., koalicija studenata sa Sveučilišta u Amsterdamu (UvA), Sveučilišta Vrije (VU) i Amsterdamskog sveučilišnog koledža (AUC) pokrenula je protestni kamp solidarnosti s Gazom na kampusu Roeterseiland. Studenti su zahtijevali da sveučilište transparentno objavi sve veze s izraelskim institucijama te prekine suradnju s organizacijama koje na bilo koji način sudjeluju u kršenju ljudskih prava. 

Kako su tenzije rasle, tako je i prosvjedni kamp privlačio sve veću pozornost javnosti. Pristaše Izraela sukobile su se s prosvjednicima, bacajući baklje i petarde, no otjerani bez policijske intervencije. Situacija se dodatno zaoštrila nakon ponoći 7. svibnja, kada je Sveučilište zatražilo pomoć gradonačelnice Amsterdama, Femke Halseme, u uklanjanju prosvjednika s prostora kampusa. Interventna policija, potpomognuta psima i bagerima, upala je u kamp i nasilno ga razmontirala, uhitivši 169 sudionika.

Sljedećeg dana, tisuće ljudi okupile su se kako bi osudile policijsko nasilje na sveučilišnom tlu, a prosvjedi su se nastavili postavljanjem drugog kampa na kampusu Oudemanhuispoort. Interventna policija ponovno je razbila barikade i upala u kamp. Prosvjednici su opkoljeni i fizički uklonjeni, pri čemu je uhićeno 36 osoba, a deseci su ozlijeđeni u policijskoj intervenciji. 

Prosvjedi su se nastavili tijekom mjeseca, pa je tako 13. svibnja organiziran nacionalni studentski bojkot nastave, kojem je prisustvovalo najmanje tisuću studenata i zaposlenika sveučilišta. I taj je događaj završio intervencijom interventne policije. Okupljeni su rastjerani, a zgrada je ostatak dana bila zatvorena.

Institucionalna šutnja kao odgovor

Reakcija Sveučilišta na prosvjede izazvala je burne rasprave i brojne kritike među studentima i nastavnim osobljem. U početku je uprava Sveučilišta u Amsterdamu zauzela oprezan stav, naglašavajući važnost poštivanja pravila kampusa i osiguravanja sigurnosti svih studenata i studentica. Glasnogovornik sveučilišta izjavio je da su prosvjedi dopušteni, ali da ne smiju ometati nastavu niti kršiti pravila ustanove. Mnogi su takav pristup doživjeli kao pokušaj gušenja neslaganja, umjesto stvarnog suočavanja s problemima na koje su prosvjedi ukazivali.

Može li prosvjed uopće biti neometajući, a da pritom bude djelotvoran? Neki tvrde da je upravo narušavanje svakodnevice nužno kako bi se privukla pozornost na ključna pitanja te da tek kroz tu vrstu pritiska dolazi do suočavanja s problemom i poticaja na promjenu. Ometanje može poprimiti različite oblike – od zauzimanja prostora, blokiranja prometa do prekidanja događanja – a sve s ciljem narušavanja statusa quo i otvaranja prostora za promjenu.

U danima nakon eskalacije prosvjeda, Sveučilište u Amsterdamu (UvA) objavilo je priopćenje u kojem priznaje pravo studenata na izražavanje vlastitih stavova, ali je ponovno naglasila potrebu poštivanja sveučilišnih pravila. To je uključivalo zabranu noćenja u zauzetim prostorima i zabranu prekrivanja lica tijekom prosvjeda. Mnogi su studenti ovu poruku doživjeli kao izostanak stvarne podrške njihovim zahtjevima, smatrajući da Sveučilište daje prednost održavanju reda umjesto suočavanju s hitnom humanitarnom krizom u Gazi.

Otvoreno pismo koje su potpisali članovi nastavnog i nenastavnog osoblja pružilo je podršku studentskom pravu na prosvjed i naglasilo važnost bavljenja pitanjima ljudskih prava unutar akademskih institucija. U pismu se ističe da sveučilišta ne bi smjela biti suučesnici u kršenju ljudskih prava i ratnim zločinima kroz svoje suradnje. 

Unatoč njihovim naporima, mnogi su studenti smatrali da je reakcija Sveučilišta nedostatna i površna. Zatražili su odlučnije korake, uključujući osnivanje posebnog povjerenstva za pitanja vezana uz Palestinu te preispitivanje partnerstava s izraelskim sveučilištima.

Granice slobode na kampusu

Godinu dana nakon okupacija i protestnih kampova, ostaje ključno pitanje: koja je uloga sveučilišta u prihvaćanju i omogućavanju različitih političkih, vjerskih i kulturnih iskustava i stavova? U okviru te rasprave posebno se ističe pitanje kako osigurati temeljno pravo na prosvjed u polujavnim prostorima poput sveučilišta.

Polujavni prostori unutar sveučilišta – poput predavaonica, kantina i knjižnica – imaju ključnu ulogu u oblikovanju studentskog iskustva. Ti prostori nisu samo mjesta formalnog obrazovanja, već i područja kritičke rasprave i aktivizma. Prosvjedi na Sveučilištu u Amsterdamu dovode u pitanje ideju da bi sveučilišta trebala ostati neutralna po političkim pitanjima. Naprotiv, ističe se kako obrazovne institucije moraju pružiti prostor studentima da se aktivno uključe u goruća društvena pitanja.

Sudjelovanje u prosvjedima i političkim raspravama omogućuje studentima primjenu teorijskog znanja na stvarne probleme, potiče kritičko mišljenje i razvija građansku odgovornost. Takve aktivnosti također otvaraju prostor marginaliziranim glasovima, čime se promiču uključivost i raznolikost unutar akademske zajednice.

Postoji napetost između temeljnih ciljeva sveučilišta – obrazovanja, istraživanja i valorizacije znanja – i studentske želja za aktivnim sudjelovanjem u društvenim procesima. Jedna je studentica to sažela ovako: “Kao društveni znanstvenici učimo analizirati najintimnije aspekte ljudskog mišljenja i ponašanja, ali kada dignemo glas za potlačene, zabranjuje nam se da izražavamo svoje stavove.”

Utjelovljena iskustva sukoba

Intervjui sa studentima, studenticama, nastavnicima i nastavnicama otkrivaju složenu tapiseriju emocija i motivacija koje pokreću njihovo sudjelovanje u prosvjedima. Mnogi studenti i studentice izražavaju osjećaje frustracije i bespomoćnosti dok svjedoče patnji ljudi u Gazi. Emocionalna i fizička iskustva tijekom prosvjeda jednako su značajna. Studenti i studentice izvještavaju o osjećaju osnaženosti kada sudjeluju u kolektivnim akcijama, no suočavaju se i s tjeskobom zbog potencijalnih posljedica. Izbacivanje prosvjednika i prosvjednica iz zgrade ABC-a od strane policije mnoge je ostavilo ranjivima i demoraliziranima. Nesigurnost je također proizašla iz nepredvidivih odluka koje je institucija donijela da ograniči pristup zgradama kampusa kako bi obuzdala prosvjedne inicijative.

Razgovori sa studentima i nastavnicima otkrivaju složen mozaik emocija i motiva koji pokreću njihovo sudjelovanje u prosvjedima. Mnogi studenti i studentice izražavaju osjećaj frustracije i nemoći dok promatraju patnje ljudi u Gazi. Emocionalna i tjelesna iskustva tijekom prosvjeda pritom su podjednako važna. Sudjelovanje u kolektivnim akcijama donosi osjećaj osnaživanja, ali istovremeno među studentima izaziva tjeskobu zbog mogućih posljedica.

Izbacivanje prosvjednika iz zgrade fakulteta od strane policije mnoge je demoraliziralo i poljuljalo osjećaj sigurnosti. Dodatnu nesigurnost unosile su i nagle, nepredvidive odluke sveučilišne uprave da ograniči pristup kampusu, u pokušaju da obuzda daljnje prosvjedne aktivnosti.

Nour, Kamyab, Rachel i Danielle su studenti i studentice Fakulteta bihevioralnih i društvenih znanosti Sveučilišta u Amasterdamu, a od početka rata bili su uključeni u podizanje svijesti o palestinskim borbama.

Nour, student sociologije podrijetlom iz Južnog Libanona, u svoj aktivizam unosi životno iskustvo okupacije i izmještenosti. Odrastajući pod izraelskom vojnom okupacijom, Nour je rano internalizirao snažan osjećaj otpora, koji je oblikovao njegov identitet i političku svijest. Razmišljajući o tome kako mu je vlastita pozadina utjecala na pogled na sukob, kaže: “Prvih šest godina života proveo sam pod izraelskom okupacijom. Odrastao sam s uvjerenjem da je Izrael neprijatelj. Danas, dok sudjelujem u prosvjedima, shvaćam koliko je ova borba za mene duboko osobna”. Po dolasku na UvA, isprva je sveučilište doživio kao progresivan prostor, no ubrzo se razočarao selektivnim političkim angažmanom institucije. Glasna podrška Ukrajini, nasuprot gotovo potpunoj šutnji o Palestini, dodatno je učvrstila njegovu skepsu.

Prosvjedi su postali ispušni ventil za njegovu frustraciju, učvršćujući ideju da sveučilišta ne bi trebala biti samo mjesta obrazovanja već i aktivnog političkog angažmana. Nourovo sudjelovanje u studentskom aktivizmu nastavak je njegove cjeloživotne borbe za pravdu, koju doživljava kao dužnost, a ne kao izbor. Na tom tragu, primijetio je kako se prosvjedi i njegov akademski rad preklapaju:

“Mislim da je danas pitanje privilegija tko može, a tko ne može prosvjedovati – tko ima mogućnost, a tko nema, tko ima snage, a tko je jednostavno nema. Kao osoba s Bliskog istoka, koju ova situacija izravno pogađa, osjećam da ne mogu više trošiti svoju energiju na to. Ali prosvjedujem na druge načine – pokušavam mijenjati sustav iznutra. Zato i želim ostati u akademskom svijetu, jer mislim da mu nedostaju ljudi poput mene koji bi mijenjali perspektive. Na mom odjelu, na sociologiji, većina podržava propalestinske prosvjednike, ali ima i cionista. I neko vrijeme se tamo nisam osjećao sigurno. Odlučio sam da više neću prosvjedovati na isti način, ali i dalje dolazim svaki dan. Mislim da je to odsad moj oblik prosvjeda – jednostavno biti prisutan, zauzimati prostor koji mi pripada”, kaže.

Kamyab, student istraživačkog diplomskog studija na UvA, usmjerio je svoje osobno iskustvo iranskog izbjeglice u aktivizam za društvenu pravdu. Eskalacija nasilja 7. listopada natjerala ga je da se izravno suoči s rastućim neprijateljstvom prema bliskoistočnim zajednicama i dodatno se angažira u borbi za prava Palestinaca. Njegovo akademsko istraživanje o palestinskim pravima, zajedno s iskustvom autoritarnosti u Iranu i raseljenosti, oblikuje njegovu posvećenost aktivizmu, koji doživljava kao produžetak vlastitog identiteta.

Za Kamyaba su prosvjedi na Sveučilištu u Amsterdamu bili i prostor u kojem je mogao javno izraziti svoja uvjerenja i prilika da se oslobodi unutarnjih strahova od vidljivosti kao aktivist:

“Desetljećima sam pokušavao prigušiti ili izbrisati sve ‘etničko’ sa sebe kad sam u javnosti, kako bih spriječio da me bijelci i Nizozemci povezuju s drugim, dominantnijim migrantskim skupinama poput Marokanaca ili Turaka. Živio sam u stalnom strahu od pogleda bijelaca – do te mjere da mi je cijeli život bio oblikovan tim pogledom.“

Kamyab je također progovorio o izazovima koje nosi aktivizam – o iskustvu stajanja uz palestinske aktiviste i nošenja kefije u javnosti. Nešto što je ranije oklijevao učiniti postalo je snažan osobni i politički čin prkosa. Njegova duboka povezanost s palestinskim narodom oblikovala je i njegovo etnografsko istraživanje, čime svoj aktivizam danas nastavlja i unutar akademskog prostora.

Rachel je studirala politologiju na Sveučilištu u Amsterdamu. Odrasla je u politički nabijenom okruženju, a snažno ju je obilježio njezin otac, koji je u mladosti bio aktivist u Južnoj Koreji. Sudjelovao je u studentskim pokretima koji su se oblikovali kao odgovor na represivni režim toga vremena, gdje su prosvjedi često nailazili na nasilne reakcije.

“Imala sam 17 godina kada se u SAD-u dogodio pokret Black Lives Matter. Mnogim mojim prijateljima i prijateljicama bilo je teško razumjeti građanske nemire i zašto su oni učinkoviti. Mnogi su govorili da bi prosvjedi trebali biti mirni – sjetite se Martina Luthera Kinga. Ali moj mi je otac dao alate da shvatim zašto je to važno. Studentske revolucije u Koreji nisu se dogodile tako da su studenti mirno zamolili diktatora da odstupi. To se dogodilo krvlju studenata, njihovim žrtvovanjem života i vremena, kako bi osigurali slobodu svojoj zemlji i svojoj djeci.”

Kad su na UvA započeli prosvjedi za Gazu, Rachel je osjetila snažnu potrebu da se uključi, vođena osjećajem odgovornosti da pruži podršku marginaliziranim glasovima i nastavi nasljeđe svog oca.

Daniellino sudjelovanje u prosvjedima za Gazu započelo je na njezinom radnom mjestu u Haagu, gdje se povezala sa svojom kolegicom Fatimom, djevojkom palestinskog podrijetla. Zajedno su sudjelovale u organizaciji događanja i podizanju svijesti o situaciji u Gazi, što je ujedno usmjerilo njezinu pažnju prema zbivanjima na Sveučilištu u Amsterdamu.

“Tijekom mog preddiplomskog studija na UvA dogodila se ruska invazija na Ukrajinu i sjećam se iskrene reakcije Sveučilišta na to. Na kampusu je bila izvješena ukrajinska zastava, dok je u slučaju Palestine vladala bolna tišina. Bila sam uvjerena da o tome moramo govoriti, pa sam za jednu umjetničku školu u Haagu napisala esej, koji se pokazao ključnim u odluci škole da prekine suradnju s izraelskim sveučilištem.“

U svojim akademskim aktivnostima, Danielle je nastojala spojiti aktivizam sa studijem, fokusirajući se na reakciju sveučilišta na prosvjede i potrebu za većom sviješću o pitanju Palestine. Prepoznala je važnost stvaranja prostora za dijalog i prosvjede unutar sveučilišta, suprotstavljajući se početnoj šutnji uprave. Njezini napori uključivali su organiziranje peticija i sudjelovanje u raspravama koje su imale za cilj pozvati sveučilište na odgovornost zbog njegove suučesničke uloge u trajanju sukoba. Dokumentiranjem vlastitih iskustava, ali i iskustava svojih kolega i kolegica, nastoji zagovarati inkluzivnije i osjetljivije akademsko okruženje.

Vizualni jezici otpora

Prosvjedi često rađaju nove oblike otpora i umjetničkog izražavanja. Dok studenti i studentice promišljaju vlastita iskustva, drugi pronalaze kreativne načine za izražavanje svojih stavova – kroz murale, fotografiju, odjeću, performanse i izložbe koje utjelovljuju suštinu njihove borbe. Ti su izrazi postali snažni alati solidarnosti i izgradnje zajednice, omogućujući studentima da prenesu poruke na načine koji nadilaze klasične oblike političkog govora, te su se nametnuli kao ključna dimenzija studentskog aktivizma na amsterdamskom sveučilištu.

Tijekom prosvjednih akcija, transparenti i instalacije pretvarali su sveučilišne prostore u galerije otpora. Jedan od upečatljivijih primjera bila je zastava u prirodnoj veličini, izvješena na fakultetskoj zgradi, s natpisima “Slobodna Palestina“ i “Prekinite veze s izraelskim kolonizatorima”. Takvi vizualni iskazi dali su dodatnu vidljivost prosvjednicima, privukli pažnju i potaknuli dijalog među širom studentskom zajednicom i nastavnim osobljem.

Još jedan primjer je kafić Tabaria. Osnovan od strane aktivista, postao je središte umjetničke suradnje i kulturne razmjene, mjesto na kojem se organiziraju događanja posvećena palestinskoj umjetnosti i nasljeđu. Povodom prve godišnjice Tabaria kafića, volonteri i osoblje organizirali su izložbu umjetničkih radova palestinskih autora. Događaj je okupio raznoliku publiku, a mnogi su posjetitelji dijelili osobne doživljaje i povezanost s izloženim radovima.

“Htjeli smo stvoriti prostor u kojem će ljudi moći doživjeti palestinsku kulturu i bolje razumjeti borbe s kojima se suočavamo. Umjetnost ima jedinstvenu moć povezivanja ljudi i poticanja empatije”, objasnila je Danielle.

Razgovor s Danielle, koja je ujedno i jedna od organizatorica kafića, otkriva duboku predanost ne samo prikupljanju sredstava za humanitarne inicijative, već i očuvanju i afirmaciji palestinske kulture. Osnivači Tabaria kafića naglašavaju da njihova misija nadilazi isključivo financijsku podršku – žele stvoriti prostor dobrodošlice u kojem se ljudi mogu povezati s vlastitom tradicijom i međusobno.

Ovaj spoj kulturnog očuvanja i aktivizma ističe transformativnu moć umjetnosti u vremenima sukoba. Utjecaj Tabaria kafića širi se i izvan njegovih redovitih posjetitelja – postao je platforma za izgradnju zajednice, nudeći radionice i diskusije koje tematiziraju palestinsko iskustvo. To je i mjesto gdje Palestinci mogu jednostavno doći i predahnuti, uživati u palestinskoj hrani ili arapskoj kavi.

Uloga kreativnosti u suočavanju s konfliktima ne može se dovoljno naglasiti. Korištenjem umjetnosti kao oblika aktivizma, studenti na UvA nastavljaju dugu tradiciju kulturnog otpora koja nastoji razotkriti i srušiti strukture ugnjetavanja. Umjetnički odgovori na sukobe također služe kao sredstvo za povrat narativa koji su povijesno bili izbrisani ili utišani.

Kroz kreativno izražavanje i povezivanje s vlastitim identitetima, studenti zahtijevaju pravo da budu viđeni i saslušani. Taj čin prisvajanja glasa i prostora posebno je značajan u kontekstu palestinske borbe, gdje su njihovi narativi često bili potisnuti ili isključeni iz dominantnog javnog diskursa.

Obrazovanje za angažirano građanstvo

Obrazovanje ima ključnu ulogu u oblikovanju perspektiva mladih aktivista. Na UvA, kurikulum potiče kritičko razmišljanje i angažman u društvenim pitanjima. No, taj se potencijal često guši institucionalnim ograničenjima i nevoljkošću da se otvore rasprave o politički osjetljivim temama.

Prosvjedi i umjetnički odgovori potaknuti sukobom u Gazi predstavljaju izazov sveučilištu da preispita svoju ulogu u otvaranju prostora za dijalog o ključnim društveno-političkim pitanjima. Studenti zagovaraju inkluzivnije obrazovno okruženje koje prepoznaje složenost globalnih sukoba i osnažuje ih za smisleni angažman u svijetu koji ih okružuje. Njegovanjem kulture aktivizma i otvorenog dijaloga, sveučilišta mogu u većoj mjeri pripremiti studente da postanu informirani i angažirani građani.

Solidarnost koju su pokazali studenti na UvA dodatno naglašava važnost intersekcionalnosti u aktivizmu. Studenti različitih podrijetla okupljaju se oko zajedničke borbe, svjesni da su njihovi problemi međusobno povezani. Takva solidarnost posebno je dragocjena u vremenu kada podjele po osnovi rase, religije ili nacionalnosti lako mogu izbiti na površinu.

Tijekom prosvjeda, studenti različitih etničkih pripadnosti dijelili su svoja iskustva i poglede, stvarajući bogat dijalog koji je nadilazio pojedinačne identitete.

Kontinuirani genocid i rat u Gazi katalizirali su pokret među studentima i studenticama na Sveučilištu u Amsterdamu, ujedinjujući ih u solidarnosti i zajedničkom cilju. Dok se uključuju u prosvjede i umjetničko izražavanje, studenti i studentice redefiniraju što znači biti politički aktivan unutar akademskih prostora. Prosvjedi na Sveučilištu u Arkansasu ilustriraju vitalnu ulogu koju političke debate i aktivizam igraju u obogaćivanju studentskog života, potičući kritičko angažiranje u rješavanju gorućih društvenih pitanja.

Prihvaćanjem svojih utjelovljenih iskustava sukoba i usmjeravanjem svojih emocija u umjetničke odgovore, studenti i studentice ne samo da se zalažu za pravdu, već i stvaraju osjećaj zajedništva koji nadilazi kulturne i etničke granice. Poziv sveučilištima da podrže takav aktivizam važniji je nego ikad, jer ovi pokreti dovode u pitanje samozadovoljstvo institucija i zahtijevaju odgovornost. Kako se situacija u Gazi nastavlja razvijati, solidarnost stvorena među studentima i studenticama na Sveučilištu u Amsterdamu služi kao dokaz moći kolektivne akcije i trajnog značaja prosvjeda u oblikovanju budućnosti socijalne pravde i kulturnog razumijevanja. Pouke naučene iz ovih iskustava nesumnjivo će odjeknuti daleko izvan sveučilišnog kampusa, inspirirajući buduće generacije da nastave borbu za pravdu i ljudska prava.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together, kao dio obrazovnog i mentorskog programa za mlade novinare i novinarke. 

Prijevod: Marina Kelava | Voxeurop

Objavljeno 09.06.2025.