Blic Drugi kat riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti postao je trajna lokacija arhive izvedbenog kolektiva BADco., koji je obilježio hrvatsku vaninstitucionalnu scenu svojim dugogodišnjim radom i produkcijom na razmeđi suvremenog plesa i teorijsko-istraživačkih propitivanja datosti izvedbe. Upravo je u neposrednoj blizini Rijeke, na Grobničkom polju, 2020. godine ova skupina izvela svoju posljednju predstavu Rad panike (kao treći dio trilogije koja je “tematizirala veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe”), čime je obilježila kraj svoga dva desetljeća dugog djelovanja. Posljednjih nekoliko godina, kao refleksiju na vlastiti rad, ali i kao temelj za nove početke umjetničkog istraživanja, kolektiv je radio na sakupljanju arhivske građe koju je ponudio MMSU-u.
Kao prvi korak otvaranju arhive javnosti, u MMSU-u je 2. ožujka 2023., u organizaciji Muzeja i udruge Drugo more, održan razgovor o arhivama izvedbenih umjetnosti, kojemu je arhiva BADco. poslužila kao povod za otvaranje šire teme i pitanja vezanih uz arhiviranje izvedbenosti uopće, s naglaskom na vanistitucionalne prakse i nezavisnu scenu, pri čemu su se predstavili primjeri iz Slovenije i Srbije. Tako su u razgovoru, koji je moderirao član BADco.-a Tomislav Medak, sudjelovali kritičar, teoretičar, publicist i arhivar Rok Vevar, kazališni redatelj i teoretičar Bojan Đorđev te kustosica MMSU-a Sabina Salamon. Prisutni su bili i članovi BADco.-a Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Ana Kreitmeyer, a među brojnom publikom, koja je napunila kapacitet dvorane Jaslice, našli su se i sadašnji studenti_ce Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci povodom programa suradnje namijenjenog istraživanju arhive BADco.
Naime, Muzej je arhivu smjestio u tri prostorije dostupne po prethodnoj najavi: soba Silvio Vujičić u kojoj su dostupni kostimi korišteni u raznim predstavama; soba u kojoj je pohranjen fizički i digitalni materijal – nekoliko stotina artefakata poput publikacija, dokumenata, rekvizita, dijelova scenografija; te treća, prazna soba zamišljena kao “working space” za studente APURI-ja, ali i zainteresirane umjetnike_ce i istraživačice_e, čime se arhiva zapravo otvara kao temelj daljnje umjetničke produkcije i istraživanja, a njeni artefakti postaju živim, dinamičnim materijalom koji nije namijenjen isključivo izlaganju, već može poslužiti kao polazište za nove scenarije korištenja arhive. Upravo je u tom smjeru potekao razgovor u sklopu kojega su sudionici_e predstavili vlastite prakse arhiviranja umjetničkog rada, pri čemu su se otvorila razna pitanja o važnosti i značenju arhiviranja izvedbenih praksi, a kao okosnica se neprestano provlačilo pitanje kojim načinima i metodama učiniti arhivu živom, te kako ju predstaviti javnosti.
Odnos između institucija i nezavisne scene, u kojemu se pitanje arhiviranja nameće kao političko, imali smo prilike prepoznati u izlaganju povjesničara plesa Roka Vevara. On je proces arhiviranja slovenske vanistitucionalne plesne scene započeo vlastitom, privatnom inicijativom, sakupljajući i pohranjujući u svom stanu razne materijale – od scenarija, publikacija i bilješki do posebno dizajniranih objekata namijenjenih promociji predstava – polazeći od premise da je povijest plesne vaninstitucionalne produkcije u Sloveniji do tada bila nepotpuna, kao i od odluke da je se za taj materijal potrebno pobrinuti. Arhiva, koju je počeo stvarati 2011. godine, preseljena je 2018. u Muzej moderne i suvremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani te se sada nalazi u prostoriji iza vratiju na kojima stoji natpis Temporary Slovene dance archive, no ona još nisu (u potpunosti) otvorena za javnost.
Vevar još uvijek radi na preslagivanju i nadopunjavanju arhive u svoje slobodno vrijeme, volonterski, pošto nije zaposlenik Muzeja, a inventarizacija arhive će, kazao je, biti postignuta i kroz digitalizaciju na kojoj radi kao član grupe za arhiviranje u sklopu europskog projekta (Non)Aligned Movements, čiji je cilj uspostaviti digitalnu arhivu suvremenog plesa na razini regije Zapadnog Balkana. Vevarova odlučnost da pohrani trag tako temporalnog i “fugitivnog” medija kao što je plesna izvedba, te ga time otrgne zaboravu povijesti, vidljiva je i u odluci da neselektivno zadrži sve materijale do kojih dolazi, često i raznim privatnim donacijama. Pritom ne cilja samo na trajno očuvanje memorije na pojedine radove, već na kompletan “ekosustav” u kojima su nastali, pa tako zadržava i artefakte koji odražavaju uvjete rada ili događaje tek posredno vezane uz same produkcije, kako bi se materijalima dalo glas, omogućilo da cirkuliraju, da se o njima priča, raspravlja, odnosno da dobiju novi život i posluže kao leća kojom se sagledava povijest plesne, ali i tzv. alternativne kulturne scene. Među materijalima se mogu pronaći i crno-bijele fotografije pokojnoga Božidara Dolenca iz kasnih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, koje nisu dokumentacija samo tadašnje izvedbene scene, već cijele underground kulture Ljubljane tog razdoblja, a svoju su sistematizaciju pronašle tek u ovoj arhivi.
Vevar zaključuje svoje izlaganje isticanjem važnosti veza između različitih arhiva kojima se otvaraju višestruke perspektive i produbljuju uvidi u razne povijesne događaje i fenomene, no na putu ka tome ostaju razne prepreke, poput pitanja vlasništva i nevidljivosti privatnih kolekcija, čemu se može doskočiti zagovaračkim aktivnostima i pronalaskom načina da se neagresivno otvore javnosti. Na to se nadovezuje Medak utiskom kako je, za razliku od vizualnih i dramskih umjetnosti nastalih unutar institucija, arhiviranje nezavisne plesne scene zapravo novina i često ju karakteriziraju neformalnost, samoarhiviranje i raspršenost u raznim privatnim arhivama.
Upravo više primjera (samo)arhiviranja imali smo priliku vidjeti u prezentaciji Arhiva u izlaganju i izvedbi Bojana Đorđeva iz Beograda, člana kolektiva Teorija koja Hoda, nezavisne organizacije koja je djelovala kao platforma za izvedbene umjetnosti kroz teoriju i praksu od 2000. do 2017. godine. Dekonstrukcijom koncepta instalacije Radovi na sceni, nastale u sklopu izlaganja srpskog paviljona na Praškom kvadrijenalu 2019., predstavljanjem rada AT-90: Performativni arhiv Ane Miljanić te izložbe Okupljeni, Đorđev kroz primjere radova koji se bave arhiviranjem kao sredstvom prikaza i propitivanja društvenih okolnosti ili samorefleksije vlastitog umjetničkog rada razlaže kompleksan odnos između umjetničke produkcije i arhiviranja, čime logika arhive postaje strategija ili alat koji pomaže u umjetničko-kulturnom radu.
Razgovor zaokružuje Salamon otvaranjem raznih kustoskih pitanja kojima naglašava potrebu za istraživanjem novih načina izlaganja arhiva (različitih od kolekcija kakve se uobičajeno nalaze u muzejskom prostoru), a koji bi postigli bolju vidljivost, otvaranje prema publici i opipljivost, svojevrsnu performativnost, a da ne “zamore” sadržaj. Pronalazak ključa i logike po kojima sadržaj neće biti (samo) niz izloženih objekata, već živi materijal koji otvara nove teme i čitanja, struktura bez konačnog kraja u stalnom promjenjivom odnosu s kontekstom trenutka, tek predstoji kao izazov, a do tada zainteresirana javnost može uz najavu posjetiti arhivu BADco., dok su prisutni imali priliku proviriti u nju na kraju razgovora. Kako će se osigurati njezina otvorenost istraživanju i hoće li uistinu zaživjeti, ostaje za vidjeti u skorijoj budućnosti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
