Tema Kada sam razmišljala o tome što ću sve koristiti kao izvor informacija za ovaj pregled godine iz aktivističke perspektive, jer koliko znam, ne postoji nekakav specifičan kalendar ili dnevnik, sjetila sam se da sam negdje početkom 2025. ponovno počela svakodnevno objavljivati Instagram priče fokusirane na društveno-politička događanja. Uzrok tome bio je, i još uvijek jest, osjećaj bespomoćnosti i očaja uslijed svega što se u svijetu dešava, a s kojim se nisam znala i još uvijek ne znam nositi drukčije nego da o tome pomalo smarački izvještavam tih par stotina ljudi koji to možda pogledaju, pa ih možda dotakne, možda se povežemo, pokrenemo, i tako dalje.
Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.
Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u.
Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.
Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.
Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi.
Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista.
Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.
U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.
Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu.
S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.
Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone.
Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete?
Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”
Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna.
Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.
Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti.
Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način.
Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.
Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.
Objavljeno
