Intervju U hrvatskoj javnosti se često može čuti teza o tome kako smo u socijalizmu živjeli u “totalitarnom mraku”, a onda nam je svanulo kad su – zaboravlja se spomenuti: zahvaljujući komunistima i njihovoj odluci o raspisivanju višestranačkih izbora – došli “sloboda i demokracija”. Istaknuti argument narativa o “totalitarnom mraku” koji je navodno vladao u socijalističkoj Jugoslaviji i Hrvatskoj je tzv. verbalni delikt, to jest članak 133. Krivičnog zakona SFRJ, odnosno nedostatak slobode govora. Milicija je trenirala strogoću, ali zato “naši dečki” to sigurno neće raditi.
Ispostavilo se da je to očekivanje iz ranih dana hrvatske neovisnosti bilo jednako ispravno kao i ono o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu i hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu”. Lisnica je u sjedištu Europske centralne banke u Frankfurtu, a puška u centrali NATO-a u Bruxellesu. Hrvatska suverenost – bye bye!
Pored toga, sada policija trenira strogoću, primjerice ako se netko u hrvatskom javnom prostoru pojavi s jugoslavenskom ili palestinskom zastavom. Naučila je to mlada ekipa iz Revolucionarnog komunističkog saveza, koja se prošle godine pojavila s jugoslavenskom zastavom na zagrebačkoj i pulskoj Povorci ponosa, a onda i prorektor Sveučilišta u Rijeci, Gordan Jelenić, koji je na Noćni marš u povodu Dana žena došao s palestinskom zastavom.
Organizatori ovih protestnih marševa nisu imali potrebu intervenirati zbog tog znakovlja (zašto bi?), no “naši dečki” jesu. Pritom se dubiozno pozivaju na važeće zakone Republike Hrvatske, što je samo dodatno dovelo u pitanje smislenost i opravdanost policijske intervencije u oba slučaja.
Zakonska akrobatika
Jelenić je odmah nakon Noćnog marša priveden i kažnjen s 200 eura prema članku 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi: “Tko istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 200,00 do 1.000,00 eura.”
Zašto bi građani RH uopće trebali imati poziv društveno-političke organizacije ili odobrenje tijela državne uprave za isticanje neke zastave? Također, u članku 26. precizira se da je riječ o “zastavi druge države”, a svi smo svjesni sramote da Hrvatska, za razliku od 146 od 193 članice Ujedinjenih naroda i 10 od 27 članica Europske unije, ne priznaje Palestinu kao državu. U Hrvatskoj palestinska zastava zato nije “zastava strane države”.
Kako su zabilježile Novosti, Jelenić nije jedini građanin RH koji je imao posla s policijom zbog isticanja palestinske zastave. “Naši dečki” doslovno hodaju po kućama i maltretiraju građane koji se usude postaviti palestinsku zastavu na prozor ili balkon svog stana, valjda kako ne bi bilo nikakve sumnje na čijoj je strani službena RH u trenutnom genocidu u Gazi.
Još krajem listopada 2023. Hrvatska je, po odluci premijera Andreja Plenkovića, bila među samo 14 država koje su u Općoj skupštini UN-a glasale protiv rezolucije kojom se pozivalo na “hitno, trajno i održivo humanitarno primirje koje će dovesti do prekida neprijateljstava”. Za je glasalo 120 članica, dok ih je 45 bilo suzdržano. S obzirom na hijerarhijsko i politizirano funkcioniranje hrvatske policije, teško je povjerovati da je progon onih koji isticanjem palestinske zastave iskazuju solidarnost s Palestincima rezultat inicijative nekoliko procionistički nastrojenih službenika. Ne, oni samo sprovode naređenja.
Ne čudi što je u paketu s palestinskom zastavom na udaru i ona jugoslavenska, s obzirom na to da je SFRJ podržavala palestinsku borbu za emancipaciju i 1988. priznala Palestinu, što je civilizacijski i politički doseg za koji RH četrdesetak godina kasnije još nije sposobna. Iz perspektive današnje Hrvatske, koja ne smije ništa zucnuti Izraelu, a živote Palestinaca uopće ne percipira kao relevantne, dirljivo je prisjetiti se solidarnosti s Palestincima koja je nekoć vladala kod nas. I u socijalističkoj Hrvatskoj i u socijalističkoj Jugoslaviji.
Selektivna represija
Kako ni jugoslavenska zastava nije “zastava strane države” – jer Jugoslavija više ne postoji – ni na njeno isticanje u javnosti nema smisla primjenjivati već spomenuti članak 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
Ako nije problem što se Markovim trgom šetaju nakićeni purani koji se nazivaju vitezovima dinastijskog Reda sv. Jurja kuće Habsburško-Lotarinške, na čijem je čelu Veliki meštar reda Karl von Habsburg-Lothringen, zašto bi bio problem javno isticati zastavu SFRJ (ili SRH)? Po čemu je simbolika monarhističke Austro-Ugarske, koja je Hrvate koristila kao topovsko meso u klaonici Prvog svjetskog rata, neprijeporna, dok je zastava socijalističke Jugoslavije – koju su stvarali i Hrvati i koja je u biti hrvatska ideja (ako ne vjerujete, samo pitajte srbijanske nacionaliste) – nepoželjna i neprihvatljiva u javnom prostoru?
Policija se u tim slučajevima najčešće dosjeti još jedne bizarne kvalifikacije Prekršajnog zakona, one o “vrijeđanju moralnih osjećaja građana”, što je potpuno proizvoljna kategorija s obzirom na to da bi pluralizam mišljenja i sloboda govora u demokratskom društvu trebali imati primat nad “vrijeđanjem moralnih osjećaja građana”. Nije ni jasno kako se to (empirijski) uopće može utvrditi koji su moralni osjećaji građana, a niti otkud uvjerenje da građani dijele iste moralne osjećaje, kao i stupanj uvredljivosti istih.
U svakom slučaju, uvrijeđenih moralnih osjećaja građana, izgleda, bilo je u mjestašcu Jakšić pored Požege, gdje je 47-godišnji stanovnik 2022. godine na svoju kuću izvjesio jugoslavensku zastavu, zbog čega je promptno reagirala policija i kaznila ga. Sada pak troše značajne resurse da bi zbog zastave SFRJ progonili ljude iz Revolucionarnog komunističkog saveza, pa su njihovu članicu priveli nakon ovogodišnjeg Noćnog marša u Zagrebu, identificiravši je na temelju nadzornih snimki ili fotografija. U praktičnom smislu to znači da je netko u policiji morao pregledavati sate materijala u potrazi za djevojkom čiji je “krimen” nošenje zastave socijalističke Jugoslavije.
Ispada da u liberalno-demokratskoj Hrvatskoj 2025. nismo daleko od Obznane vlade Kraljevine SHS iz 1920. godine, kojom je zabranjena Komunistička partija Jugoslavije, tada treća politička snaga u državi. Naoko kontradiktorno, no zapravo posve logično, jer su i Republika Hrvatska i Kraljevina SHS kapitalističke države, kojima je obrana kapitalističkog poretka očito iznad slobode govora i izražavanja. Drugim riječima, u Hrvatskoj i dalje postoji verbalni delikt – dovoljno je u pravcu premijera Plenkovića povikati “HDZ lopovi! Lopine!” pa ćete dobiti prekršajnu prijavu, kao što je 2017. saznao tada 18-godišnji Marko Starčić – samo što se više tako ne zove.
Čak je i portal udruge Željke Markić u jednom članku jasno zaključio da “u Republici Hrvatskoj ne postoji zakon koji (pod određenim okolnostima) zabranjuje isticanje jugoslavenske zastave”. Dapače, pošteno su konstatirali kako ni članak 325. Kaznenog zakona, koji kažnjava javno poticanje na nasilje i mržnju prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti, vjere ili seksualne orijentacije, ne podržava policijsku intervenciju zbog isticanja jugoslavenske zastave, “osim ako je popraćeno govorom mržnje ili sličnim postupcima”, a u slučajevima u Zagrebu i Puli toga definitivno nije bilo.
Svitanje demokracije
Dok je hrvatska policija jako stroga i još više maštovita u tumačenju važećih zakona kada je riječ o palestinskoj i jugoslavenskoj zastavi, prema nekom drugom znakovlju je vrlo blaga i spremna ignorirati zakone i sudsku praksu. Primjerice, Europski sud za ljudska prava je 2019. presudio kako je ustaški pozdrav Za dom spremni “manifestacija rasističke ideologije”, te simbolizira “ustaški pokret nastao iz fašizma te da je utemeljen na rasnoj mržnji i stoga simbolizira mržnju prema ljudima temeljenu na različitoj religiji ili etničkom porijeklu”, a sve to znači da nije pokriven pravom na slobodu govora. Hvala Josipu Šimuniću na tome!
O tome kako se hrvatska policija odnosi prema “ZDS” dovoljno je otići na bilo koji koncert Marka Perkovića ili na bilo koji javni skup na kojem se pojavljuju veterani HOS-a, koje njihov ratni lider Ante Prkačin sam opisuje kao “nastale na tradiciji ustaša”. Dovoljno je prisjetiti se muških suza hrvatskog policajca koji je u kolovozu 2023. zaustavio notornog Marka Skeju na putu za Knin. Istog onog Skeju koji je 1995. usred Splita postrojio crnokošuljaše iz IX. bojne Rafael vitez Boban (nomen est omen!) i s njima skandirao: “Tko smo mi? Mi smo ustaše!”.
Nešto je trulo u državi Hrvatskoj u kojoj represivni aparat iskazuje toliki elan i troši tolike resurse na progon građana koji javno ističu palestinsku i jugoslavensku zastavu. Je li to strah od emancipacije i od borbe protiv okupatora?
U svakom slučaju, znam točno što mislim o tom policijskom treniranju strogoće. Najradije bih to sažeo u četiri slova, od kojih su dva ista, ali sam već naučio na vlastitim leđima da bi to značilo kako će me hrvatska policija skinuti s leta za Berlin, poslati po mene djelatnike iz Odjela za terorizam kako bi me po hitnom postupku odveli na Prekršajni sud, gdje će me sudac u tragikomičnom procesu brže-bolje osuditi jer sam vrijeđao policiju. Ah, ti osjećaji tankoćutnih nositelja pendreka!
Iste kafkijanske procese sada doživljavaju i građani RH koji su javno isticali palestinsku i jugoslavensku zastavu. Srećom, više nismo u “totalitarnom mraku”, već živimo slobodu i demokraciju. Doista je svanulo – baš kao u onoj pjesmi “Evo zore, evo dana”.
ObjavljenoObjavljeno
