Život s katastrofom

U radu Lale Raščić krije se istina s kojm nam se valja suočiti - budućnost je katastrofa koja nam stalno visi nad glavom.

piše:
Ivana Perić
lala_snimanje_500

Piše: Ivana Perić

Od 16. do 20. studenog u Pogonu Jedinstvo bile ja postavljena izložba Lale Raščić pod nazivom Prokleta brana. Izložba je inspirirana stvarnim događajem emitiranja radio drame Katastrofa koje je u bosanskom mjestu Lukavcu izazvalo efekt Rata svjetova Orsona Wellesa. Motiv pucanja brane iz originalne drame autorica provlači kroz narativ koji gradi i u kojemu se neprestano iščekuje, naslućuje i naposljetku događa – katastrofa. Kako prikazati život u kojem nam katastrofa konstantno visi nad glavom, bila ona stvarna prijetnja, ili pak izmišljena, poput ove u Lukavcu? Ne postoji jedan način. Zato je Lala Raščić odlučila u svoju izložbu staviti video, slike, audio dramu, splavove… Katastrofa je u Pogonu. Ona se osjeti.

 

Kako je brana postala prokleta

Godine 2008. umjetnica je od brata saznala za priču o Katastrofi. Tada je boravila u New Orleansu i ideja sveprisutne katastrofe zaokupila je njenu maštu. Počela je istraživati događaj iz Lukavca i graditi svoj višeslojni projekt. Njena priča inspirirana je bosanskohercegovačkom tradicijom epskog pripovjedanja. Usmena tradicija epova, balada, romansi i nepismen pjesnik kao performer, glavne su odrednice koje je nastojala uključiti u svoju priču. Upravo zbog toga izložbu nije htjela izlagati u galerijskim ili pak muzejskim uglancanim prostorijama. Izlagala je po kavanama, starim tvornicama, koncertnim prostorima, u duhu narodnog epskog pripovjedanja. Ono što odudara od tog duha jest činjenica da je Lala Raščić žena, a žene su rijetko bile epske pjesnikinje junakinje, one su imale svoje mjesto u epovima koje je obično bilo uz kotao, s djetetom u naručju ili pak šivaćom iglom u ruci. Na taj način je, svjesno ili ne, umjetnica stavila i rodno pitanje u fokus. Podizanjem Proklete brane, umjetnica je srušila neke druge brane, dotaknula se brojnih važnih tema – pitanja ekologije, neokapitalizma, Europske unije. U priči se pojavljuju poduzetnici, manipulatori, pogodovanja, rasprodane tvornice.

Godina je 2027. Tarik je mladi inžinjer, a Merima je njegova ljubav. On ju neprestano upozorava kako im prijeti opasnost od poplave. Stanovnike Lukavca mogu spasiti jedino ako emitiraju radio dramu Katastrofa iz 2000. godine. To je jedini način da ih upozore, da izazovu reakciju. Što će učiniti? Kako izgleda romansa u budućnosti? Razlikuje li se od romansi danas i na koji način? Sve su to pitanja koja nam se otkrivaju prilikom gledanja ovog rada.

 

Pejzaž grada budućnosti

Industrijalizacija nije samo proces ekonomskog razvoja, ona ima i svoje društvene posljedice. Scenarij budućeg društva sami pišemo svakoga dana, trošeći više i više, ne zamarajući se očuvanjem prirode, eksploatirajući sve što dotaknemo. Lala Rašćić pokušala je dočarati društvo (bliske) budućnosti kao svojevrsno upozorenje, ali i suočavanje sa situacijom u kojoj se nalazimo.

Perfromans uživo je jedna forma, snimanje istog transformira ga u potpuno novi svijet. On ne bi bio toliko snažan da nije snimljen. Sama estetika videa je dovedena do savršenstva, izmjenom dana i noći naglašava se prolaznost vremena, osvjetljenje prati ritam priče i sve je tamnije kako ide ka vrhuncu. Krupnim i bliskim planovima naglašava se Lalino pripovijedanje i ostavlja dojam blikosti, obraćanja publici, izravnog kontakta.

Slike koje je umjetnica naslikala za ovaj projekt reprodukcija su fotografija, a korištena je tehnika akvarela. I zbilja, postoji li bolja tehnika za ilustriranje priče o poplavama nego akvarel? Romantični akvarel kojim se slikaju cvjetići i priča o katastrofama. To je sukob, sukob koji se provlači kroz čitavu instalaciju.

Ovaj projekt nije završen i on će poprimati nove oblike, nove boje i novu živost. Trenutno slijedi prevođenje za izvedbu u New Orleansu, što će radu dati potpuno drugu dimenziju. U jednom dijelu narativa Lala kaže “pejzaž grada budućnosti zamijeni se s ogoljenom istinom”. Ma koliko se činilo kao fikcija, ova izvedba je upravo to – istina, i u tom smislu je treba shvatiti kao oku ugodno sukobljavanje s društvom u kojem živimo, tradicijama koje još uvijek nosimo na leđima i teretom koji prebacujemo za budućnost. A budućnost će doći. Ona je prokleta brana, katastrofa koja nam konstantno visi nad glavom.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano