Kritika Projekt Lale Raščić izložen od 16. do 20.studenog u Pogonu Jedinstvo u kratkom tekstu koji prati izložbu predstavljen je kao rad-u-nastajanju; izložba-događaj; modularni projekt; video-instalacija i dokumentarna izložba. S obzirom da se radi o otprilike pola stranice teksta, vrijedi se zapitati čemu takvo obilje definicija. Kao jedan od mogućih odgovora nameće se činjenica da multimedijalni karakter i heterogenost izložbe (čine ju video rad, audio rad, akvareli, ambijentalna projekcija popraćena zvukom, dvije splavi, dokumentacija, izvedba i diskusija) predstavljaju svojevrsni izazov u klasifikaciji.
Okušavajući se u različitim medijima te ističući kontekstualnu uvjetovanost koncepta svakog idućeg postava, Raščić svoj projekt otjelovljuje ne kao jedinstveno umjetničko djelo već kao promjenjivi zbir elemenata koji – iako bi većinom mogli funkcionirati i samostalno – tvore kompleksan narativ u kojem je skriveno nekoliko razina čitanja; primjerice, pitanje održive energije, reinterpretacija epske tradicije, rodna i politička problematika, umjetničko djelo kao proces, intertekstualnost, kritika medija, itd. Slabije koncentriranog ili upornog gledatelja ovo bi (pre)obilje interpretativnih slojeva moglo umoriti, osobito ako se nakon gledanja videa u trajanju od nešto više od pola sata odluči pogledati i dokumentarni dio izložbe, koji samom fizičkom izmještenošću – u dvorani na katu – kao da predstavlja dodatnu razinu čitanja, nadopunjujući bajkoviti no istovremeno distopijski prostor priče o Tariku i Merimi povijesnim kontekstom i bilježenjem procesa istraživanja i razvoja projekta.
Osim suprotstavljanja fikcije (izložba) i činjenica (dokumentacija), projekt donosi još niz opreka od kojih su najzanimljivije dvije: s jedne strane, stapanje usmene predaje sa suvremenom tehnologijom, odnosno video formom, a s druge strane izbor monumentalnog ambijenta za uobličavanje intimne, ljubavne priče. Uzimajući epsku tradiciju kao polazište za svoj narativ, Raščić ju u svom videu ne samo reinterpretira i ironizira, već gotovo da stvara novi žanr, postavljajući pitanje (no ne dajući odgovor) što se događa kad usmena pripovijest biva fiksirana vizualno umjesto tekstualno. Potencijalno zamorno video-pripovijedanje umjetnica dinamizira dojmljivom scenografijom, izmjenom kadrova i doba dana, korištenjem toplih tonova u kontrastu sa sivim i zelenim tonovima splavi i projekcije vode u pozadini, stvarajući tako snažnu ambijentalnu vrijednost iskorištavanjem specifičnosti samog prostora dvorane Jedinstva.
Iako Raščić (možda ipak pretjerano ambiciozno) ovo djelo naziva istraživačkim projektom, naglašavajući njegov fluktuirajući karakter (priča je dosad doživjela isključivo izvedbene inkarnacije te se kroz diskusije neprestano mijenja i razvija), ova “izvedbena izložba” ipak posjeduje doživljajnu i teorijsku vrijednost zahvaljujući promišljenom postavu te zanimljivom mrežom odnosa koji se uspostavljaju unutar različitih aspekata ovog rada.
Objavljeno Objavljeno
