Tema Piše: Matija Mrakovčić
Gotovo se svi akteri u polju izvaninstitucionalne kulture u Hrvatskoj u manjoj ili većoj mjeri susreću s problemom nedostatka prostora za obavljanje svakodnevne djelatnosti i za prezentaciju svog rada. Radi ukazivanja na potrebe i koristi koje oživljavanje postojećih prostora s novom namjenom može donijeti životu lokalne zajednice, u Hrvatskoj je aktivno više zagovaračkih platformi i inicijativa. Ujedno, te inicijative promiču inovativne, sudioničke modele upravljanja prostorima, koji su temeljeni na međusektorskoj suradnji te civilno-javnom partnerstvu.
Pitanje prostora u ovom je slučaju dvoznačno. Podrazumijeva odnos u infrastrukturnom pogledu sigurnog i u resursnom smislu održivog generatora novih vrijednosti te okoliša u kojem se nalazi i na koji neminovno utječe. Pitanja arhitekture, kulture i prostora na poseban se način prelamaju kroz problematiku društveno-kulturnih centara, a ono društveno u njima na najbolji način svjedoči o strukturama u kojima se kreću i s kojima se identificiraju njihovi korisnici.
Primjeri dobre prakse
U sedam hrvatskih gradova već se dugi niz godina razvijaju modeli upravljanja velikim prostornim resursima gdje se s jedne strane nalazi jedinica lokalne ili regionalne samouprave kao vlasnik prostora, a s druge organizacije civilnog društva najčešće okupljene u saveze udruga koje koriste i vode prostore. Radi se o civilno-javnim partnerstvima koja mogu poprimiti različite oblike: podjela zaduženja i odgovornosti u takvim partnerstvima varira od grada do grada, no gotovo se za sve primjere može reći da partnerstvo u svom punom smislu riječi nigdje nije ostvareno.
Važnija je, izgleda, u ovim slučajevima činjenica odnosa civilnog i javnog koje upravnim jedinicama osigurava održavanje i obnavljanje prostora u njihovom vlasništvu, a građanima (organizacijama i pojedincima) resurs za proizvodnju i konzumaciju programa. U većim gradskim središtima kao što su Rijeka, Pula, Karlovac, Dubrovnik ili Split prostori poput Palacha, Rojca, Male scene, Lazareta i Doma mladih već su etablirani u kuturnoj memoriji lokalne sredine, i iako je i u tim gradovima od 1990-ih nepovratno nestao veliki broj prostora za alternativnu kulturu, ta su se mjesta uspjela izgraditi i dalje se unapređuju kao relevantni prostori društvenosti grada.
Natječaj “Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi”, proveden kroz Europski socijalni fond u području dobrog upravljanja, omogućio je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi tim sredinama, kao i zagrebačkom Pogonu, čakovečkoj Sheierici ili labinskoj Lamparni. No, isti je natječaj financirao i aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja. U svim projektima financiranim kroz natječaj partneri su lokalne uprave.
Ovdje samo spomenimo da su se na natječaj za financiranje tih aktivnosti mogli kao prijavitelji javiti jedinice lokalne samouprave čiji je broj stanovnika manji od 10 000 (za aktivnosti uspostave ili razvoja modela) te ustanove u kulturi kojima je osnivač grad ili županija (za aktivnosti suradnje ili umrežavanja). Izgledno je da u manjim lokalnim sredinama ne postoje organizacije civilnog društva koje imaju dostatne ljudske i financijske kapacitete za vođenje i koordiniranje projekta od milijun ili pola milijuna kuna, pa je ovako postavljen natječaj omogućavao da se na njega jave i lokalne vlasti koje žele razvijati takve modele u svojim sredinama.
No, s obzirom na poslovičnu nezainteresiranost lokalnih vlasti kada se radi o prenamjeni, obnovi ili davanju na korištenje prostora u svom vlasništvu te ulasku u partnerstva s građanima u lokalnim sredinama, kao i sklonosti komercijalnom iskorištavanju prostora, postojala je bojazan da će sudioničko upravljanje u tim slučajevima postati tek pojam koji skriva činjenicu da je sve isto kao i prije, samo da za to sada ima više novca.
Prostora ima za sve
Postojanje konkretnog prostora koji bi se koristio ili razvijao, u ovom natječaju nije preduvjet niti prioritet, no velika većina odabranih projekata ima fokus na specifični objekt.
Jedan od rijetkih koji to nema je projekt Nevidljiva Savičenta – prevođenje tradicije u suvremenu kulturu, nastao u suradnji lokalne samouprave kao nositelja projekta i četiri organizacije civilnog društva iz Svetvinčenata. Ova mala istarska općina poznata je po Festivalu plesa i neverbalnog kazališta i dobroj suradnji s umjetničkim projektom iz susjedne općine, Apotekom – prostorom za suvremenu umjetnost iz Vodnjana. Uz još dvije udruge, oni su i partneri na projektu među čijim je ciljevima formiranje inovativnog modela Vijeća za kulturu u Općini Svetvinčenat.
S druge strane, u Šibeniku već godinama postoji Narančasta zgrada u vlasništvu grada koju neke udruge mladih i za mlade koriste kao uredske i radioničke prostore, a godinama se najavljuje projekt uređenja Multimedijalnog centra za mlade u zgradi bivšeg kina Odeon. U sklopu projekta Krešimir čiji je nositelj javna ustanova u kulturi, nije predviđeno uspostavljanje modela suupravljanja nijednim od prostora. U spomenuta dva primjera inicijativa za suradnju i umrežavanje dolazi odozgo, iz smjera lokalne vlasti koja pak ne nudi kao zalog uspješnosti projekta prostor u kojem bi se to umrežavanje moglo odvijati kao dugoročno planirana aktivnost.
Takav slučaj nije u Petrinji gdje je nositelj projekta Kultura svima Pučko otvoreno učilište Hrvatski dom Petrinja, ustanova u kulturi čiji je osnivač i vlasnik Grad Petrinja. POU je u ovom slučaju nositelj gradskog kulturnog života u gradu, prostorije koriste brojne udruge i teško je dobiti slobodan termin, posebno u večernjim satima. U Slavonskom Brodu od 2013. godine koordinaciju novouređenoga prostora Centra mladih preuzima Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić, javna ustanova u kulturi. Centar mladih je u početku zamišljen kao pokušaj javno-civilnog partnerstva, ali koncept sudioničkog upravljanja nije u potpunosti zaživio.
Za brojna okupljanja lokalnog stanovništva, kazališne izvedbe, filmske projekcije i koncerte u Stomorskoj na otoku Šolti koristi se Dom kulture Grohote, za koji tek treba razviti strategiju i plan upravljanja. Kino dvorana u Svetom Filipu i Jakovu ogroman je resurs i ujedno jedino kino u Zadarskoj županiji, osim Cinestara u Zadru. Projekt K.IN.O. želi postaviti temelje suvremenog centra za kulturu, mjesto u kojem će lokalna samouprava, udruge i građani zajedno osmišljavati i stvarati sociokulturne i umjetničke programe.
Među primjerima gradova koji su zahvaljujući sredstvima natječaja počeli opremati i osmišljavati konkretne prostore za rad i prezentaciju rada kulturnih aktera nalaze se Hvar i Osijek. Savez PlatFORma Hvar i partneri u specifičnoj su situaciji shizofrenog odnosa ljetnog turističkog booma i zimskog posvemašnjeg mrtvila, rješenje pronašli u prostoru u centru grada, na adresi Fabrika 35. U jednom dijelu prostora unutar osječke Tvrđe pod nazivom Stara pekara, trenutno u fazi rekonstrukcije, dogradnje i prenamjene, projekt Štruca kulture trebao bi upotpuniti dio za koji Grad Osijek nije uspio ostvariti sredstva – sadržaje.
Strah od javnosti
Osijek bi, kao i Slavonski Brod, Sveti Filip i Jakov te Svetvinčenat, trebao u sklopu projekta razviti ili uspostaviti model sudioničkog upravljanja u kulturi, dok se isto ne očekuje od manje financiranih programa u Šibeniku i Petrinji, te na Šolti i Hvaru. Od projekata koje su prijavile jedinice javne samouprave ili njihove ustanove, jedino je u Petrinji kao dio projekta uključen konkretan prostor kao resurs koji bi moglo koristiti, ali i njime upravljati veći broj građana nego sada. U Slavonskom Brodu pak, gdje Centrom za mlade od njegova osnivanja ne upravljaju mladi već javna ustanova, a cilj je projekta privući mlade, prozivaju građane za pasivnost i nezainteresiranost.
Sezonski orijentirana mjesta poput Svetog Filipa i Jakova, Stomorske ili Hvara, s druge se strane povlače upravo od tog turizma nudeći svojim stanovnicima sigurno mjesto za rad i razonodu, pa i tijekom ljetnih mjeseci. Najveći od spomenutih gradova, ujedno i grad koji možda ima najvišu stopu iseljavanja, Osijek, koristi europske projekte kako bi osmislio prostore i njegove sadržaje, dok i jednog i drugog u stvarnosti ima na pretek.
U Petrinji je pojam sudioničkog upravljanja u kulturi potpuno nova pojava i mnogima nije jasno zašto bi građani trebali biti uključeni u upravljanje, kada postoje ljudi koji su za to plaćeni. Izazovi u zajednici s kojima se susreću u Stomorskoj jesu strah od javne sfere, nepovjerenje građana prema političkim akterima, nepostojanje osjećaja da građani imaju pravo sudjelovati u procesima upravljanja javnim resursima te nedostatak znanja o mogućnostima i načinima uključivanja i sudjelovanja.
Ipak, među komentarima provoditelja projekata posebno se ističu oni koji se odnose na uključenost gradskih uprava u projekte u kojima su partneri: nepostojanje jasne političke volje, tjeskoba zbog moći i odgovornosti, strah od civilnog društva i zajednice, nepovjerenje prema građanima i civilnom društvu, kao i nespremnost da sudjeluju u dugoročnim i iscrpljujućim procesima te generalno nerazumijevanje civilnog-javnog partnerstva i sudioničkog upravljanja. Ili, kao što je to formulirao jedan sugovornik, lokalna je uprava sudionik projekta pa se njihova zainteresiranost podrazumijeva, ali ni na to se ne treba navikavati da postoji samo po sebi i da se ne može promijeniti.
M.M.
Objavljeno
