Tema Natječaj Kultura u centru, proveden kroz Europski socijalni fond u području dobrog upravljanja, omogućio je financiranje razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u sredinama gdje se već desetak i više godina razvijaju društveno-kulturni centri, te aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u gradovima i mjestima u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja. Ministarstvo kulture i medija trebalo je do isteka programskog i financijskog razdoblja Europskog socijalnog fonda raspisati nastavak tog poziva (faza II), no to se nije dogodilo, stoga je nakon provedbe projekata došlo do svojevrsnog “povrata u prijašnje stanje”, odnosno prostori koji su tijekom dvije godine razvili česte i raznovrsne kulturne programe te zaposlili ljude da programe i prostor vode, nakon dvije su godine ostali bez programa i zaposlenika.
Iako su organizacije civilnog društva u kulturi bile nositelji tih projekata te partneri lokalnim upravama u razvoju modela upravljanja javnom infrastrukturom za kulturne i društvene djelatnosti, ispostavilo se da su ti akteri većinom tek sudjelovali u procesima koje su sami inicirali, odnosno da do stvarne redistribucije moći nije nikada došlo. Radi se o inicijativama odozdo koje nastaju kao izraz samoorganizacije građana, no koje se ne mogu ostvariti bez potpore i suradnje s lokalnom samoupravom. S jedne strane, fingiranje partnerstava dok traje projekt radi osiguravanja dijela plaća zaposlenicima gradskih uprava rezultiralo je privremenim suradnjama koje su istekom sredstava prekinute ili je gradska uprava zauzela dijametralno suprotan stav o razvoju tih javnih prostora. U opravdavanju tih reakcija, treba imati na umu činjenicu da su se i veće, iskusnije organizacije tijekom provedbe projekata susrele s represivnim administrativnim aparatom Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji, prema svjedočenjima samih organizacija, kao da je imao svrhu obezvrijediti i otežati provedbu projekata umjesto pružiti podršku njihovom radu.
S druge strane, doprinos financijske injekcije decentralizaciji kulture i osiguranju ravnomjernog regionalnog razvoja bio je privremen, iako obiman, te je nakon isteka projekata ostavio lokalne samouprave da se same, unutar svojih oskudnih budžeta, pobrinu za daljnje funkcioniranje prostora u čiji su razvoj uložili. Decentralizacija je dinamičan proces u kojem se ovlast i odgovornost za javne resurse i usluge prenose sa središnje razine vlasti na niže razine. No, kao što je istaknuto u publikaciji Uradimo zajedno Zaklade Kultura nova (2018), decentralizacija je u hrvatskom kulturnom sustavu prisutna kao strukturni centralizam kojim se politizacija s nacionalne razine spušta na regionalne i lokalne razine, utječući na uvođenje menadžerske logike u upravljanje i uvođenje tržišnih načela u načine gospodarenja lokalnim javnim resursima. “Glavni razlozi promašaja i deficita decentralizacijskog procesa u Hrvatskoj, koji je započet 2001. godine, proizlaze iz nedovoljnog uvažavanja mišljenja, ignoriranja argumenata i nepovjerenja prema civilnom društvu koje uporno zagovara veću horizontalnost, otvorenost i transparentnost”, navodi se u publikaciji. Kao što ističe Katunarić (2006.), stvarna uspješnost decentralizacije ovisi o horizontalnom modelu u procesima donošenja odluka.
Stoga nas primjeri Fabrike 35 u Hvaru ili FUNK-a u Koprivnici mogu usmjeriti razmišljanju da je u manjim gradskim sredinama možda i lakše naći zajednički jezik s lokalnom upravom, no da nalaženje zajedničkog polazišta nije moguće bez budžetnih predispozicija za njega. U Razvojnoj strategiji Grada Koprivnice do 2030. ustanove i udruge u kulturi zajedno su uvrštene u strateški cilj 2.3, što upućuje na cjelovito promatranje kulturnog sustava, njegovog institucionalnog i izvaninstitucinalnog dijela, no kao ključni (i jedini) indikator tog strateškog cilja navodi se povećano samofinanciranje organizacija civilnog društva za 20 posto. Jedini savez udruga u kulturi koji djeluje u Koprivnici i vodi jedini društveno-kulturni centar u prostoru bivše vojarne, Forum udruga nezavisne kulture FUNK, spomenut je u Strategiji kao onaj akter koji je izradio strategiju razvoja nezavisne kulture grada Koprivnice 2020-2025, no ne eksplicira se jesu li mjere iz predložene FUNK-ove strategije uključene u Razvojnu strategiju i na koji način te je li spomenuti akter i na koji drugi način relevantan za razvoj izvaninstitucionalne kulture grada. Zašto je tome tako, može se zaključiti i iz dosadašnjeg odnosa civilnog i javnog aktera u tom odnosu. Od osnivanja 2014., za svoje programe Savez i njegove članice kontinuirano su dobivale prostor kojim sada upravljaju, no isključivo na upit za pojedina događanja. Tek od 2018. godine, kada Savez u partnerstvu s Gradom počinje s provedbom projekta u sklopu poziva Kultura u centru, korištenje prostora više nije upitno. Po završetku tog, počinje provedba novog jednogodišnjeg ESF projekta gdje se iznos najma prebija kroz ulaganje u prostor (oko 380 000 kuna) osigurano kroz projekt. Savez za sada ima mirnih 7 godina korištenja prostora pred sobom, dok sve ostale troškove osiguravaju samostalnom prijavom na druge projekte.
Fabrika 35 u turističkom središtu Hvaru je mali multifunkcionalni prostor dostupan za korištenje svim udrugama i zainteresiranim građanima s područja grada za provedbu javnih programa i internih događanja. Fabrika je rezultat je suradnje Grada Hvara i udruge Savez Platforma Hvar kao partnera na projektu DKC: Plan K, financiranog putem poziva Kultura u centru. Nakon završetka projekta postavilo se pitanje namjene i funkcioniranja prostora: gradska je vlast imala zadršku prema ideji suupravljanja gradskim prostorom u partnerstvu s udrugom. Ipak, intenzivno zagovaranje i prosvjedna akcija urodili su plodom, te je Gradsko vijeće Grada Hvara donijelo Odluku o korištenju prostora na razdoblje od tri godine i postavilo udrugu Platforma Hvar kao odgovornu za koordinaciju i upravljanje prostorom. Grad Hvar osigurava prostor i pokriva troškove režija dok Platforma Hvar koordinira program te kontinuirano provodi društveno-kulturne aktivnosti. Ugovor o korištenju Fabrike 35 ističe krajem 2023. godine te će nastavak djelovanja prostora uvelike ovisiti o mogućnostima Platforme Hvar da privuče sredstva iz drugih fondova, prvenstveno potporu Zaklade Kultura nova, a onda i drugih donatora. Istovremeno, Grad je odlučio osnovati javnu ustanovu u kulturi koja bi zavidan broj prostora u svom vlasništvu trebala programski kapacitirati suradnjom s udrugama tijekom cijele godine. Hoće li Fabrika 35 istekom ugovora o upravljanju potpasti pod gradsku ustanovu, unatoč ulaganjima u prostor koje su udruge poduzele tijekom pet godina korištenja i ulaganjima u razvoj centra zajednice koji do tada nije postojao u Gradu i okolici, ostaje za vidjeti.
Da u većim gradskim središtima, unatoč izdašnijim lokalnim budžetima i prijeđenom putu suupravljanja javnim prostornim resursima, također ne postoje garancije, ukazuju nam primjeri Karlovca i Rijeke. Savez udruga KAoperativa upravlja prostorima Male scene i Urbanog parka Hrvatskog doma od 2016. godine, dok su velika dvorana, podrumski prostori i čitavo lijevo krilo u potpunosti neiskorišteni. Od početka djelovanja, Savez zagovara temeljitu obnovu i uređenje zgrade Hrvatskog doma kao društveno-kulturnog centra prema sudioničkom modelu upravljanja. Napokon, Grad Karlovac tijekom 2022. godine najavljuje rekonstrukciju zgrade, s radovima koji bi trebali započeti u 2023. godini. Tako 1. siječnja 2023. nezavisna kulturna scena ostaje bez ključnih prostora za produkciju programa, a zamjenski prostori i termin povratka u Hrvatski dom nije komuniciran s korisnicima i širom javnosti.
U Rijeci, od 2014. Savez udruga Molekula temeljem javnog poziva suupravlja dijelovima prostora Palacha i Filodrammatice na pet godina, a korištenje prostora produljivano je kroz zajedničku provedbu europskih projekata s Gradom, sve dok sredstava iz projekata nije nestalo. Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013-2020, dok nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke taj model upravljanja stavlja izvan snage jer propisuje da prostorima kulture u vlasništvu Grada isključivo upravlja Odjel gradske uprave za kulturu. Sudionički odnos temeljem kojeg je Molekula upravljala spomenutim prostorima polako je, ali sigurno nestajao tijekom godina – počevši s time što im je 2014. na upravljanje dodijeljen i prostor Hartere koji uskoro nije bio uopće uporaban, potom uvođenjem vanjskog ugostitelja u prostor Palacha koji nije imao obavezu ulaganja u program i prostor, naposlijetku uvođenjem obveze plaćanja režija za prostor koja je potkopala financijsku konstrukciju Saveza koji je uskoro funkcionirao i upravljao prostorima gotovo bez zaposlenih.
Od ostalih relevantnih primjera razvoja društveno-kulturnih centara kojima se upravlja temeljem nekog modela civilno-javnog partnerstva, rijetki su preživjeli na adekvatan način. Rojcem u Puli i dalje upravlja Koordinacija na čije se sastanke ponekad ne pozivaju predstavnici civilnog sektora, Art radionici Lazareti 2025. ističe ugovor o korištenju i nema naznaka kako Grad zamišlja buduću namjenu tog prostora, u Splitu civilna scena okupljena oko Platforme Doma mladih i dalje nije formalni partner gradskoj ustanovi u upravljanju, Grad Čakovec odavno već ne računa na suradnju s nezavisnom kulturnom scenom, dok se Pogon u Zagrebu doslovno jedva drži unutar trošnog i neobnovljenog prostora Jedinstva, bez naznake zamjene za prostor u Mislavovoj stradao u potresu.
U pokušaju odgovora na pitanje zašto je tome tako, među češćim odgovorima nadaju se problematika zakonskog okvira u kojem djeluju ti centri i ti modeli upravljanja te nedostatak adekvatnih sredstava koja bi bila uložena u razvoj sudjelovanja građana i udruga građana u upravljanje tim prostorima. I jedan i drugi odgovor legitimni su – praksa koja se razvija u društveno-kulturnim centrima u Republici Hrvatskoj u proteklih desetak godina naprednija je i relevantnija od institucionalnog okvira koji ju omeđuje. Raskorak između teorije i prakse vidljiv je na svakom koraku razvoja tih modela, a podcrtan novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji je u sebe uključio i upravljanje kulturnim centrima na postavkama netransparentnosti, neinkluzivnosti i nesudjelovanja. Ako se vratimo na pitanje decentralizacije koje smo načeli ovim tekstom, odlučivanje o ključnim pitanjima kulturne politike u potpunosti je centralizirano na nacionalnoj razini što sužava prostor za lokalna predstavnička tijela u pogledu uvođenja sudioničkog upravljanja u kulturi – procesi upravljanja na lokalnim razinama u potpunosti preslikavaju procese upravljanja s nacionalne razine. Stoga je usmjeravanje pažnje na načine funkcioniranja civilnih aktera unutar odnosa civilno-javnih partnerstava legitimno ukoliko u svoju artikulaciju uključuje i promatranje uvjeta u kojima ti akteri rade, količinu moći koja im je prepuštena u tim odnosima te mogućnosti razvoja prostora kojima suupravljaju bez direktne podrške lokalnih vlasti kao suvlasnika prostora.
Tekst je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.
Objavljeno
