Poptika Piše: Vlado Bulić
O Big Brotheru se da pisati na malih milijun načina. Možeš krenuti iz pozicije tabloida koji prati zbivanja u kući pa si tako diže nakladu. Dakle, tko je kome u kući što rekao, tko koga bari, što je Sanja radila ispod Hamdijinog pokrivača, tko će ispasti u sljedećem nastavku i tako dalje.
Možeš nastupiti kao TV-kritičar pa kritizirati Renatu Barbie Sopek, producente, izbor natjecatelja, prekenjavanje u studiju ili onu genijalnu psihologinju koja komentira emocionalna stanja ukućana.
Možeš se zabrinuti za hrvatsku mladež i zgroziti se nad Matkovim pjevanjem Jasenovca i Gradiške Stare pa sve to polinkati s nacionalizmom i ispasti veliki demokrata i čovjekoljub iako tu stvar čuješ na svakom drugom piru pa i ne djeluje pretjerano šokirajuće. Ali, eto, ovo je na TV-u pa fakat nije OK.
Zatim se možeš zgražati nad glupošću ukućana pa navoditi intelektualne bisere provaljene u kući. Od Matkove kontracepcije (Ako se žena popiša nakon seksa, ne može zatrudnjeti.) do Dujinih decibela (Pojačaj muziku, Bigi, pojačaj, na 200 megabajta, neka trešti!)
A možeš se postaviti i kao školovani i načitani intelektualac koji, zapravo, ne gleda cijelu stvar jer mu je jako glupa, ali, eto, radi se o fenomenu pa bi bilo u redu to malo prokomentirati. Fenomenološki, što bi rekli znalci.
No, postavili se mi ovako ili onako, sviđao se nama Big Brother ili ne, on je tu, gledanost mu raste i čini se neuništiv poput španjolske sapunice.
I tu se, mislim, krije i razlog tolike gledanosti. Postojao je i Bar, postojao je i Survivor, ali nisu postigli toliku gledanost i popularnost. Tako da priča kako ljudi na Big Brother okidaju iz svojih vojaerskih pobuda, čini mi se, i ne drži vodu.
Big Brother se gleda zbog iste stvari zbog kojih se gledaju i sapunice ili zbog koje do kraja pročitamo i najdosadniju knjigu kad smo već počeli. A to je pitanje «Što će biti dalje?» Dakle, zbog fabule koja u ovom slučaju nije unaprijed zadana nego se svaki dan može dogoditi nekakav obrat pa će cijela priča otići nekim drugim smjerom. Jedan dan je Sanja ispod Hamdijinog pokrivača, a drugi dan ga ne može vidjeti ni na slici. Lana u početku zabrije na Kristijana, a onda se prešteka na Matka, i tako dalje. Plus, likovi govore hrvatski i praktički su iz susjedstva.
A tu je i interakcija. Ako ti netko nije po volji, uzmeš mobitel i glasaš za njegovu likvidaciju pa se na momente osjećaš i kao režiser cijele stvari. Naravno, ako «pušiš» cijelu priču i ne zamaraš se RTL-ovom zaradom, cijelim mehanizmom koji stoji iza emisije ili jednom od teorija urote koje su se pojavile «u narodu» poput one da je cijela priča namještena tako da Hamdija pobijedi jer je Rom čime će Hrvatska Europskoj Uniji pokazati da poštuje nacionalne manjine.
Pošto smo, eto, utvrdili da cijelu priču svojim glasovanjem režira hrvatski puk, možemo se, poput Bukowskog zapitati «Što oni žele?» I upravo tu se, mislim, krije edukativna dimenzija cijele stvari. Možeš o svom puku naučiti mnogo toga. A mene je ovom prilikom temeljito razočarao.
Čovjek bi očekivao da će naš puk skopčati da je sve to zabava, da je cilj igre što više intriga i napetosti u kući te da je seks u kući poželjan.
Ali ne. Glasačima iliti našem puku Big Brother postao je genijalna platforma za izbrijavanje tradicionalnih tripova od kojih se ne može maknuti još od stoljeća sedmog.
Prvo, glasači su uništili svaku mogućnost seksa u kući. Nakon lezbijskog poljupca u bazenu i «slobodnijeg» ponašanja, likvidirali su Natašu iz Varaždina. Malo poslije izletjela je Brankica iz Makarske koja se u bazenu ljubila s njom dok je jedna njena sugrađanka cijelu stvar prokomentirala riječima «Brankica se ponaša nedolično i ne predstavlja svoj grad na pravi način.» kao da je na susretu katoličke mladeži, a ne u Big Brtoher kući.
Nedavno je ispala i Sanja koja je boravila ispod Matkova i Hamdijinog pokrivača iako je bila nominirana s novim stanarima koji bi, po inerciji, trebali prvi odlepršati. Ali oni, eto, nisu bili ispod tuđih pokrivača.
Što se favorita tiče, Matko je neupitan. Ni nakon pjevanja «Jasenovca i Gradiške Stare» ni nakon izjave kako bi ubio ženu koja ga vara, ni nakon pozdrava generalu Gotovini za rođendan, njegov status favorita nije bio upitan. Zato čovjek ima križ iznad kreveta, pomoli se uvije prije spavanja i prilično je transparentan kad je odnos prema ženama u pitanju -; mora se znat ko je šef u kući.
Ukratko, naš puk pristupio je ovim glasanjima kao da su bitniji od parlamentarnih pa bira, metaforički rečeno, kralja umjesto dvorske lude čime uništavu svaku mogućnost da se stvar izrodi u urnebes pa sve završava na dosadnim spremanjima hrane, nesuvislim razgovorima i brutalnom malograđanskom preživljavanju iz dana u dan u kojem je najzanimljiviji moment svađa oko zagorenih palačinki.
Ne treba onda čuditi što stanare svako malo uhvati želja da napuste kuću. Jednostavno im je dosadno. A kad je napuste, slijed Pepuljuga. Samo su umjesto u dvorcu, u Piranhi.
Taj zadnji moment cijele njihove avanture zapravo je vrlo tužna priča koja, čini mi se, svima promiče jer i kritičarima i fanovima Big Brothera, natjecatelj kao osoba od krvi i mesa prestane biti zanimljiv. A tu transformaciju u sebe samog doživi u Piranhi, samo ne u ponoć nego u ponoć i trideset.
Kako sve to izgleda? U separeu su uredno posloženi bivši stanari, onda dođe stanar koji je upravo ispao, onda se grli i ljubi s rodbinom i frendovima, pozdravlja s ovima bivšima, a sve to bilježe gomile reportera.
Ako sve skupa ide live, onda ta ekipa bude pojačana s jakim snagama RTL-a koje tvore voditeljice, manekenke, glumci iz sapunica i tome slično.
Ispijaju se kokteli. Svi se, kao, odlično zabavljaju, a čim se prijenos prekine, svi se dižu sa svojih pozicija i gube se ili u gomili ili odlaze prema vratima.
Reflektori se izgase, cijela čarolija nestane u sekundi, a stanar koji je ispao izbezumljeno gleda oko sebe. Ostanu mu samo starci koji nenavikli na RnB gledaju gdje je izlaz.
Objavljeno
