Poptika
Piše: Marija Andrijašević
Naučili smo, s pojavom svakakvih imena i tko zna kakvih sve, izmišljenih zanimanja, da je negativan publicitet ipak publicitet, ma šta god mi mislili o tome. Onaj tko napravi veći skandal, veća je faca. Sjetimo se nedavne afere Ivanišević-Halilović. Kako god da okreneš, nitko nije svet (mislim da hrvatska javnost ni ne očekuje da imamo estradne svece), al’ svejedno, ako žele reklamu, dobit će je makar morali u nju uložiti i vlastito zdravlje. Uzmimi na primjer Grubnićevo nedavno švrljanje po Vrapču nakon kraha s Celebrity Big Brotherom iako mislim da je na njega djelovala i velika doza nepromišljenosti.
Potreba da se prosječan hrvatski celebrity reklamira (čitaj prodaje) dođe kao dio imidža. Neki dan čitam u Extri Pro & Kontra Renate Sopek i Lane Banely oko sudjelovanja celebrityja u realityjima. Renata je za, kaže da nosi pozitivno iskustvo iz Fear Factora i na kraju kaže kako sve ovisi o ponašanju pojedinaca i njihovim karakterima. Apsolutno se slažem. Eto, da se i ja jednom s Renatom složim. Međutim, ima tu jedna caka zbog koje je njena, koju godinu mlađa al’ čini se, promišljenija kolegica Lana Banely, ipak protiv. Lana kaže kako većina tih celebrityja ulazi u show iz neke ekstravagancije (aj dobro, šta god to značilo) i ekshibicionizma, ali da im je u podsvijesti ipak promocija samih sebe i želja da se prikažu u drugačijem svjetlu. Zaključuje Lana da se u takvim emisijama nalaze samo poluanonimci ili ljudi s problematičnom karijerom, ali ne i prave zvijezde. To mala, neka si im rekla!
Renata priča o Fear Factoru. Pa normalno da će se tu neka zvijezda s estradnog nam neba pokazati sposobnom, pametnom, inteligentnom… Ako i zašteka negdje, ajd, bar se narod zabavio. Ne možeš u Fear Factoru, pa da si stvarno idiot, poljuljati vlastito dostojanstvo niti će netko sad tu propitkivati tvoje motive ulaska u emisiju. Za početak, Fear Factor ti stvarno ne daje prostora da dobiješ sve epitete kojima Lupino časti bivše kolege farmere tipa licemjer, alkoholičar, luđak, narkoman…
E da je meni vidjeti Renatu na Farmi, ‘ko zna šta bi ona tamo otkrila. Lupino je, evo, otkrio Boga uz Rafu, a Isusovo učenje baš i ne koristi kad ga zovu na intervjue da priča gadosti o sudjelovanju na Farmi. Mediji ga iskorištavaju, tako očigledno ga iskorištavaju, a on ide i ide i ide i odaziva se na svaki medijski interes za njegovo viđenje Farme. Baš me zanima kad će ta doza kršćanstva koju mu je Rafo dao, skoro pa direktno u vene, u njemu napokon početi djelovati. Mislim, i Lupino je onda licemjer ako kaže da je otkrio Boga preko Rafe, a okolo trača sudionike showa. Isus nikad nije tračao, molit ću lijepo.
Ali, šta je zapravo na stvari i šta mene točno, recimo, muči. Koji su pravi motivi sudjelovanja u emisiji formata kao što je celebrity reality show? Motiv, treba mi motiv. Petsto tisuća kuna? Novac je najstariji motiv kad su ubojstva u pitanju. S obzirom da živimo u društvu gdje ubiti nekog praktički znači ismijati sustav, koliko cijenimo vlastitu intimu i cijenimo li je uopće? Je l’ se na nju može licitirati? Kako smo uopće došli na ideju da se možemo dobro prodati, da je unovčiti sebe, jedini pravi biznis koji osigurava budućnost?
Dobar glas, da odmah raščistimo, nije bitan, kao što nije bitan ni loš glas. Tračevi, kuloarske priče, bile one točne ili ne, sudjelovanjem u realityju, bit će ili potvrđene ili demantirane. Evo, Hana, bosanska Paris Hilton, gledam je svakog dana u Farmi (ne pitajte, školske obaveze me drže na lancu kod kuće), Red Carpet je od nje napravio bosansku smijuriju i zabavu za Hrvate, a Farma pak nekog tko je skroz ok, normalan, s nekim normalnim pogledima na svijet i ljude, baš ono, djevojka za popit kavu s njom.
Jesu li možda opet mediji krvi? Ne, mislim da nisu. Mediji samo dolaze po ono što im današnje zvijezde i poluanonimci željni slave, kako ih je fino nazvala Lana Banely, nude. Iskorištavaju svoju poziciju u cijeloj mašineriji. Mediji jednostavno preuzimaju funkciju oglašivača jednog takvog pojedinca i sebi za pravo uzimaju (kad ih već besplatno reklamiraju, jer će se to danas dobro prodati i na njima zaraditi) da od njih naprave ili banana celebrityje, raznorazne redikule, one hit wondere, petominutne zvijezde sijalice kojima ćemo se svi prvo diviti, a onda i zgražati nad njima, kad se medijsko kolo okrene i zapitkivati sami sebe kamo je to naše divno društvo otišlo i u kojem smjeru korača.
Korača k globalizaciji i zapravo je već debelo u njoj, samo nas ovakve emisije poput Farme ošamare i pokažu nam razliku između onog što nam se prezentira i stvarne slike, one koja nas ni ne zanima. Postali smo društvo bez kriterija u kojem svatko sebi može odrediti cijenu, samo je pitanje hoće li se po toj cijeni i prodati.
A Farma kod nas prolazi jer većina naših stanovnika nema kabelsku (vjerujte mi, blesavo al’ istinito) i kojih tridesetak programa koje kabelska nudi pa da na njima odradi trening iz tolerancije i kriterija. Ono što je odavno zahvatilo zapad i što nam prezentiraju programi poput Reality Zonea i ponekih emisija MTV-a, sad zahvaća i nas, ne samo preko TV ekrana. Izravno sudjelujemo u nacionalnom reality showu stvaranju posvuduša, iventuša, votevuruša, samo im trebamo osigurati, a već jesmo, medijski prostor i cirkus može započeti.
Jedva čekam kad će se dogoditi emisija u kojoj će se naši dragi Hrvati bacati “Pod nož”. Pripremaju nas, vjerojatno, sad s tom američkom verzijom emisije za hrvatsku, ali bez brige, još malo pa će evo i naša nacija, kojoj standard ne dopušta sanjati američki san, ipak početi s tom nakaznom radnjom, sanjarenjem. Posljedice američkog sna na hrvatskom tlu, o njima neću niti nagađati.
Al’, šta je tu je, globalizacija nas je uhvatila za međunožje i s drugom kapitalom nam omogućila da vjerujemo u američki san. Ovdje u našim krajevima svi možemo biti sve što zamislimo, samo se treba dobro prodati. Ako se dobro prodaš, ‘ko šiša standard. Standard je u glavi, a na Farmi sve ovce na broju.
Objavljeno
