Utjelovljenje demokracije

Nazivali su me i dosad nimalo laskavim imenima, ali da vam pravo kažem, ne sjećam se da me itko ikad prije titulirao kao mentalnog masturbanta. A baš me tim biranim riječima počastio Renato Baretić u jednom od prošlih brojeva Nacionala. Istina, nije spomenuo mene imenom i prezimenom, ali ako dobro vladam deduktivnim silogizmima, ja bih se vrlo vjerojatno trebao osjećati uvrijeđenim. Zašto? Recimo za početak da, klik po klik, završim tu i tamo na forumu, blogu ili nekoj trećoj varijanti virtualnih okupljališta koja Baretiću nikako nisu u milosti.

Jedan od naših najboljih kolumnista kaže da su ljudi koji vise po forumima (njih najmanje 80%) nepismeni mentalni masturbanti, frustrirani luzeri, kukavice i još puno lijepih stvari. Njegov stav dijeli i Boris Dežulović za kojeg nema suštinske razlike između pisanja po forumu i pisanja po vratima wc-a. Ajde dobro. Same uvrede nisu bitne, bitno je od koga dolaze. Zbog Baretića nisam propuštao Slobodnu subotom, kupih njegovu prvu pa drugu pa treću knjigu, čak i zbirku kolumni, ma eto, i promociju sam mu u Omišu pohodio. Kad sam onomad između tjedne periodike na kiosku vidio Dežulovićevu Jebo sad hiljadu dinara, rekoh ja sam sebi: Jebo sad 29 kuna, što je, uzgred budi rečeno, puno manje od svote koju sam pljunuo za uvezeni i tanko ukoričeni Ugovor s đavlom. A gdje su još Christkind i Poglavnikova bakterija, ej?! Neću pretjerati ako kažem da riječi ovog tandema u mojim očima imaju težinu.

Sad ću literarizirati ne bi li se bar malo približio odgovoru na pitanje zašto su njih dvojica ovako unisono opalili pljusku dobrom dijelu informatički (ako nikako drugačije) pismenog dijela Hrvatske. Recimo da je utorak i da se stara ekipa, baš kao i svakog drugog utorka, skupila u Hvaranina. Razgovor je meandrirao od granata u pojasu Gaze do, eto, friško postavljenog internetskog portala Slobodne Dalmacije. Uto je Zlatko Gall opet počeo lamentirati kako mu nijedna recenzija ne prođe bez da mu neki polupismeni kretenčić ne spočita onaj nesretni Gibonnijev koncert i njegove prekognističke sposobnosti. Može on subotom u kolumni na svega tri kartice teksta izložiti unificiranu teoriju svega, ali bi se opet našao netko tko bi spomenuo onaj tekst koji je otišao u objavu malo prije vremena. Što se uopće može dogodit na Gibinom koncertu? Kaže s pravom Gall da se zna koji set pjesama ide, da se zna da će biti grudnjaka na pozornici pa da bi, je li, eventualne korekcije nacrta teksta bile potrebne ukoliko bi reflektor spičio perkusionista po glavi ili bi Ivan iz trećeg reda zaprosio Maju na pozornici ili tako nešto. Baretić klima glavom, a Dežulović se prisjeti svojih forumskih dana i onih par blesimetara koji su opstruirali jednu, inače pristojnu, diskusiju o njegovom liku i djelu. Zaključci s te večere plus fejsbukovska afera dali su podosta materijala za buduće radove svih aktera ove pričice. Tako ja to otprilike zamišljam.

Prva stvar koja mi smeta kod izjava utorkaša su grozne generalizacije. Riješimo prvo pitanje kvantitete, a poslije ćemo se zabaviti kvalitetom. Dežulović se niti ne trudi spominjati nekakvu stratifikaciju unutar internetske zajednice, dok je Baretić poslovično blaži pa je njemu samo 80% web piskarala glupo, tupo i neupotrebljivo. Istina je, prema mojim iskustvima, ponešto drukčija. Internet je demokratski medij, demokratskiji čak i od najdemokratskijeg glasačkog sustava pa u načelu svatko može pisati: a) što hoće (od problema s karburatorom svog automobila do problema s Feuerbachovom kritikom Hegela) i b) kako hoće ( na lošem hrvatskom prošaranim još gorim engleskim, možda esperantu ili pak zaumnom jeziku – svejedno). Na forumu postove zbrajaju i najgluplji i najpametniji od nas a, istini za volju, najviše je prosječnih. Forum je, kako se to već popularno kaže, presjek društva. Utjelovljenje demokracije. Baretić i Dežulović imaju pravo misliti da je većina ljudi polupismena i glupa. I da ne bi trebali pisati. Valjda ni glasati. Samo, onda ih muči demokracija kao takva. Bilo bi pošteno da to eksplicitno kažu.

Druga stvar koja im očito ide na živce je anonimnost koju pruža bespuće cyber svijeta. Ljudi bez imena, prezimena, adrese i JMBG-a mogu tako svoj bijes bljuvati bez ikakvih posljedica. Potpuno mi je jasno da to profesionalca može frustrirati. Oni iza svog teksta stanu imenom i prezimenom pa tako sa svakim paprenim retkom postoji realna šansa da u svom sandučiću uz račune od Vodovoda nađu metak, prijeteće pismo ili, ako ništa, bar poziv na parnicu zbog nanesene duševne boli. A oni internetski drkadžije ostaju skriveni iza svog monitora! Takva je priroda njihovog posla; za to su, na kraju krajeva, i plaćeni, za razliku od anonimusa koji uzmu tipkovnicu u ruke pa udru brigu na veselje. Ima među takvima onih kojima je to poligon za zadovoljavanje primordijalnih nagona, kako tvrde B&D, ali bogami ima i onih koji privilegije virtualnog svijeta koriste upotrebljavajući ono što imaju između ušiju.

Baretić naglašava da je ključna pretpostavka slobode govora odgovornost. Dobro, to je možda istina, ali još je ključnija pretpostavka osjećaj same slobode. Internet ti dopušta da napišeš ono što ti je na duši bez straha od represije. Anulirane su i ucjene i tužbe i potkupljivanja. Svatko dobija šansu da se čuje njegovo mišljenje. A znate kako stvari stoje – sto ljudi, sto ćudi. Zar je toliko bitno što se zajebant domesticus potpisuje s Pen_drek, a ne svojim krsnim imenom Ivan Jurić? Zar će Thompsonov groupie Anthony Cash biti išta relevantniji po javno mijenje ako saznamo da mu u ispravama piše Kristijan Horvat? I zašto bismo uopće morali otkriti da se pod nickom Crven ka pica krije dežurni jugonostalgičar Đermano Senjanović? Da se moraju potpisati, možda bismo ostali zakinuti za divan pogled s prozora na javno mijenje. Osim toga, internet nudi puno više od pukog laprdanja onih koji su flomaster zamijenili tipkovnicom, a unutrašnju stranu vrata od wc-a forumom s domaćom domenom. Nađe su tu i tamo odličnih komentara ljudi koji nisu baš priglupi. I da, ima ih više od 20%. Uostalom, upravo takvi dolaze do izražaja u dobro vođenim raspravama jer internetska komunikacija, ma koliko god bilo teško priznati, ima svoja pravila i nekoga tko se brine da se ona ne zaobilaze. Nekad s više, a nekad s manje uspjeha.

Ne mogu se oteti dojmu da i to negdje duboko u nekom zakutku moždanog režnja kopka Dežulovića. Činjenica da dolazi vrijeme novog tipa komunikacije u kojoj će stari majstor njegova renomea dobiti konkurenciju koja nije baš za baciti. Nećeš ni besplatnom krunicom više natjerati ljude da izvade iz novčanika 12 kuna i kupe taj crni, pardon, žuti Globus. Nije ni čudo da ga zaboli želudac na sam spomen interneta. Lakše je uopće ne čitati forume, ne tražiti dobre blogove, nego nastupiti kao arbiter elegantiae i sve ih skupa proglasiti nepismenim drkadžijama, a onda u miru božjem početi pripremati iduću kolumnu. Jer, kako bi ono rekli stari Rimljani, quod licet Bori, non licet Bovi.