Tema Vjerujem kako sam dosad već istrenirano svoje drage čitatelje da ne kolutaju očima kad se uhvatim teme koja već tjednima nije baš aktualna. Jelda da jesam, jelda, ha?
Okej, onda bih se osvrnuo na intervju s Damirom Radićem u Nacionalu (24.10.’06).
Radićeve filmske kritike uvijek pročitam sa zanimanjem: cijenim kako se trudi sagledati filmove u širem društveno-kulturnom kontekstu. Jest da to povezivanje različitih teoretskih sfera zna ponekad biti nategnuto – ali čak i kad promaši ceo fudbal, barem je u pravilu zabavan te zna katkad ubosti zanimljivu misao. I mogao bih slobodno reći kako je dobar filmski kritičar… da nije njegove Ahilove pete. Njegove VELIKE Ahilove pete.
Zamislite da ja sad počnem pisati filmske kritike i gotovo svaki film vrednujem prema tome koliko je pirotehnički spektakularan. “Pa, nije loš ovaj ‘Sedmi pečat’, samo… znate čega mi tu kronično nedostaje? Jurnjava autima! I velikih ESKPLOZIJA!!!” Ta tko bi me zaposlio kao filmskog kritičara s tako ograničenim, blesavim fokusom?
A Radić, eto, ima gažu – iako gotovo svaki film vrednuje prema tome koliko je “erotičan”. Govorimo o čovjeku koji ustvrdi kako je Jennifer Connelly vrhunska glumica, i onda u narednoj kartici teksta potkrijepi tu tvrdnju argumentom koji se može svesti na: paaa, baš je bila zgodna i seksi kao tinejdžerka, pa se kasnije udebljala i više mi nije bila toliko napeta, ali onda je smršala i sad je opet super glumica, hura! Govorimo o čovjeku koji lamentira nad nedostatkom seksualnog naboja u filmovima o Harryju Potteru, čovjeku koji se u recenziji “King Konga” žalio kako nije dovoljno izražena erotska komponenta odnosa King Konga i Naomi Watts!!! Dođe mi da Radiću skinem kapu na kohonesima što tako piše iz tjedna u tjedan. Pa, mislim, mora da je i sam svjestan koliko ga ljudi čita i misli si: “Jebote, što je ovaj ugrožen“.
Ugrožen ili ne, činjenica jest da svojoj fiksaciji daje toliko oduška da je to ponekad uistinu tragikomično. Pa je tako, primjerice, u spomenutom broju Nacionala kukao kako indie filmić “Shortbus” nije uvršten u glavni program Zagreb film festivala zbog, kao, eksplicitnih prizora seksa – da bi zatim primjetio kako je mađarska “Taxidermia” uvrštena u glavni program iako ima “eksplicitnih seksualnih prizora”, što u slučaju tog filma očito “iz nekog razloga nije bio problem”. Ovaj, kažeš… iz nekog razloga??? Možda tog da višak ili manjak seksualno eksplicitnih prizora nije bio presudan faktor sastavljačima programa, kao što ni inače nije presudni faktor većini filmofila, ha?
I tako, Radić napisao roman s ključem u kojem se – između ostalog – sprda s našom literarnom elitom. Kad li ono, kuku lele, ne može naći izdavača da ga ubiješ. Pa povodom toga osvanuo intervju u Nacionalu pod naslovom: “PANIKA ZBOG SATIRE: Roman od kojeg strepi hrvatska elita”. Istovremeno, u intervjuu pod tim naslovom, sam Radić konstatira kako je “cijeli ključarski roman vrlo benigan”, dodajući da misli kako će “roman, kad izađe, fakovci-utorkaši potpuno ignorirati”.
Hm, what’s it gonna be: panika, ili ignoriranje? Meni se čini da nijedno od toga. (Naravno, pod uvjetom da roman ikada izađe.) Panike može jedino biti među samim književnim izdavačima naviklima da pušu na hladno. Što se tiče aktera romana s ključem, svakako jesu u igri velike taštine – ali ni najveće taštine se neće uvrijediti na baš bilo što. Ili barem, vjerujem, neće na fikciju nekoga koga ne smatraju sebi ravnim. Štoviše, evo smjele tvrdnje: pretpostavljam kako ti akteri zdušno navijaju da roman izađe. Jer bi ih to jako zabavilo. Ne bi me čudilo ni da su im dijelovi objavljeni u Nacionalu već postali dio folklora internih pošalica!
Nedavno je i jedan enfant terrible diskografske industrije najavio kako priprema svoj obračuna sa svima, također u formi romana s ključem – ovaj je čak i poimence pobrojao tko će se tu sve naći! E sad, osim ako neće biti riječ o samizdatu, lako je moguće da će i on imati problema s nalaženjem izdavača. Ako se to dogodi, vjerojatno će se i tu dići buka o “panici” i “strahu elite” – buka koja bi mogla nadglasati one što će tvrditi kako je autor izvisio jednostavno zato što je polupismeni skriboman iznimno ograničenih stilskih dometa.
Ne kažem ja da je i Radić polupismeni skriboman, daleko od toga… ali ako je suditi po ulomku objavljenom u Nacionalu, bolno je šeprtljav kao prozaist i bolje bi mu bilo da se drži onoga što mu ipak koliko-toliko ide (filmske kritike, jel). Možda neki izdavači/urednici jesu ustrtarene p**ke, ali Radić očito nije voljan suočiti se s mogućnošću da podjednako velik, ako ne i veći, problem leži – u njegovoj spisateljskoj (ne)vještini.
(Znate na što me taj kompleks žrtve pomalo podsjeća? Na opskurne literate-blogere što se jadaju kako kod nas možeš izdati knjigu samo ako se uvučeš u šupak ovom ili onom uredniku te s njim ustrajno ispijaš kave po trendi bircevima… Kao da postoji nekakvo neotkriveno/potisnuto vrelo briljantne domaće proze za koju je javnost uskraćena zbog samodopadne, hermetične incestuoznosti našeg izdavaštva!)
Također, nisam siguran koliko je uopće roman s ključem štovanja vrijedna forma. Mislim, ako želiš ukazati na problematične pojave u društvu… onda bi ti valjda glavne mete trebali biti mentaliteti i postupci a ne ličnosti, jelda? Jer, ako udariš ad hominem, i tebi će se vratiti isto: u najmanju ruku, ljudi će se pitati koji su zapravo tvoji osobni motivi u toj priči. Naravno, takva kvazi-intelektualna tendencija uvijek postoji bez obzira na to o kojem i kakvom je kritičaru riječ. Ali, ako kritičar želi da se razmišlja o njegovim idejama a ne o njegovim osobnim motivima, onda bi trebao i ohrabriti takav tok stvari! Umjesto da čini upravo suprotno.
Objavljeno
