Kritika Piše: Ante Jerić
Bez imalo krzmanja, mirne duše i čiste savjesti mogu reći da je Split ovog ljeta ugostio komad teatra apsurda u vrhunskom izdanju. Kulturni kakvi jeste, a što biste inače radili ovdje da niste, jednoznačno asocirate Fragmente. Teatar apsurda pa Split pa kulturni portal pa uopće nije teško! Je l’ tako? Baš i nije. Vremena za drugi pokušaj nemamo pa ću vam odmah reći da ova predstava nema ama baš nikakve veze ni s Beckettom ni s Brookom, ni s Frljićem ni sa Štrljićem, ma za ne falit ni sa Splitskim ljetom ni s kazalištem uopće.
Nas od svega ovoga dijeli 15-ak minuta laganog hoda uz more nakon čega ćemo se zaustaviti na Zenti. Upravo tu je smješten O’ Hara, ili bivši Shakespeare, ako vam je tako draže. Neovisno o trenutnoj inkarnaciji, radi se o urbanom klubu čija je uloga u kulturnom i noćnom životu Splita sukladna onoj koju je imala Močvara u Zagrebu. Dakle, radi se po svemu o pristojnom klubu koji, uz sve ostalo, garantira da vas muzika neće dovesti u situaciju da proklinjete svoje pužnice ili preklinjete boga svoga za prestanak decibelne torture. Kao takav, klub se tijekom četiri desetljeća uspio izboriti za povlašteni status kultne lokacije, postao je jedna od referentnih točaka pomoću koje se orijentirate po gradu. Kad svemu tome pridodate i činjenicu da je to zapravo jedino takvo mjesto u Splitu, jasno je zašto se O’ Haru i Zentu diže na n-tu potenciju u gradskim ćakulama kad god se potegne pitanje izmjene GUP-a.
Sad, kad sve to znate, postavit ću stvari malo jasnije. Obližnji vaterpolski klub POŠK je na temelju tko zna kakvih katastarskih krpica proglasio zemljište svojim. Financijski i rezultatski posrnuo, traži nekakav način da namakne lovu. Osovina master plana njegovih rukovodilaca je čekanje da vlasniku O’Hare istekne koncesija nakon čega bi prodali svoje zemljište oligarhu Kerumu koji bi zauzvrat postao njihov mecena i odveo ih do novih radnih pobjeda. Sve je to baš zgodno zamišljeno – sruši urbani klub, ziđaj, ziđaj, nisi ni trepnuo, a imaš grand hotel s pet petokraka i državnog prvaka u vaterpolu. Sritno velo misto, a turisti isto! Naknadno je isplivala činjenica da parcela takorekuć nije baš njihova. Taj komad zemlje je u sigurnim rukama grada. A gradski poglavice, trezveni i svjesni važnosti urbane kulture, neće valjda dići ruke za dekapitaciju jednog od njezinih simbola. Neće vraga!
Kako to obično biva, diglo se nešto prašine, a nju je neopravdano progutao Željko Kerum. Znate već njega, njemu su urbanisti oni što slušaju onog ćelavog s đinđama u nosu. On nije mislilac pa da drži ruku na bradi, a zadnja knjiga koju je pogledao bila je knjiga žalbe pa je baš glupo od njega tražiti da mu, pobratime mio, Shakespeare iznenada postane bitniji od, recimo, marke toaletnog papira. Kao poduzetniku prve klase uloži da se množi je njegova mantra. To je bitno, a ne da li mu je toplo oko srca kad gleda novopostavljenu Ibsenovu dramu ili pak janje koje se sporo okreće iznad kominske vatrice. Lako je pljucati po Kerumu, ali na kraju, što mu uopće u ovom slučaju možemo zamjeriti? Odgovorni, dakle, stanuju drugdje.
Dva naša najveća grada pokazuju identične simptome teškog kulturnog oboljenja. Split će tek zatvoriti O’Haru, a u Zagrebu je već isušena Močvara. Moć ne vara, pokazuje se u sve sirovijem obliku i tek je jasno artikulirani kolektivni bunt uspio bar privremeno obraniti kino Europu u metropoli ili Karamana podno Marjana od parazitskog napada, štajaznam, Mc’Donald’sa, Starbucksa ili nečeg trećeg što je garant metastaziralo negdje po svijetu za vrijeme koje je meni bilo potrebno da napišem ovu podužu rečenicu. Vremena je sve manje, zrnca pijeska neumoljivo prolaze kroz klepsidru, a sve više simbola urbane kulture nestaje. Jučer Močvara, danas O’ Hara, a sutra bog zna što. Hrvatski jezik ima jednu lijepu riječ za to, a ta, ma što god nam govorili, nije napredak nego urbicid. Kako to da nam se događa urbicid i zašto baš sada?
Način na koji su postavljene stvari teži da novčanice i kovanice cirkuliraju iz jednih džepova u druge i to je zametak svih naših boljki. Zar ne bi bilo lijepo kad bi u centru Zagreba skinuli onaj šareni natpis Europa koji ionako grize oči i na fasadu nakalemili nešto neonsko tipa Daily Fresh, Channel, Konzum, Kerum, uostalom, što se ja miješam, dajte mašti na volju. Šteta da zidovi onakvog zdanja čekaju da ih napuči plijesan. Europu bar Žižek može dubkom napuniti, a nisam siguran da bi mu isto uspjelo s Karamanom unatoč bitno skromnijim gabaritima. A klubovi? Oni su bar profitni objekti koji bi trebali biti u stanju isplaćivati sami sebe i donijeti zaradu zaposlenicima, vlasniku i, ne zaboravimo ni to, državi putem raznih poreza i koncesija svakojakih vrsta. Sve to stoji, ali u igrama kapitala nije važno samo sudjelovati. Nova stambena zona ili hotelčina za elitnu klijentelu su brža, viša i jača privredna sredstva. Kultura, bila ona urbana ili ne, ovakva ili onakva, ne smije biti prepuštena tržištu.
Dok god kultna mjesta u očima vlasti budu okultna i dok god ne pokažu sluha za pristojan postotak biračkog tijela i onog koji će to tek postati, kad već ne mogu za određene vidove muzike, događat će nam se Močvare i O’Hare. Hoće li na njihovom mjestu izrasti poslovni centar gargantuovskih proporcija, ‘otel oko kojeg se nakon sumnjive izmjene GUP-a vrzmaju inspektori MUP-a, nešto novo(gradnje), ma nije bitno. Kad se to dogodi, kako kaže VIS Metallica, nothing else matters.
Objavljeno
