Nespretna redateljska rješenja

Piše: Una Bauer

Dok sam iz drugog reda improviziranog gledališta u atriju Galerije umjetnina čekala početak Timona Atenjanina u režiji Georgija Para, druge dramske premijere Splitskog ljeta, ljubazni konobar (ili glumac u ulozi konobara?) zakopčan do grla, u odijelu dugih rukava na paklenoj temperaturi, iznenadio me pladnjem kanapea, entuzijastično mi ga tutnuvši pod nos. Zbunjena, u prvi sam se mah pitala kakva je to nova konvencija po kojoj domjenci počinju prije predstava, ali brzo mi je postalo jasno da se radi o zapravo prilično uspješnoj režijskoj dosjetki, koja je od publike jednostavnim potezom napravila uzvanike na Timonovoj gozbi. S dvije putne torbe koje sam nespretno pokušala ugurati pod plastičnu stolicu, i kartom za autobus za Zagreb u ponoć, kad sam se konačno smirila na sjedištu zavezavši si noge oko vrata da ne smetaju, postala sam svjesna koliko je ova publika stilski i konceptualno sasvim odgovarala kostimografskom rješenju predstave. Besprijekorno sređeni, u prikladnim večernjim toaletama, podsjetili su me koliko je premijera na Splitskom ljetu društveni događaj, sa svojim ritualima inkluzije i ekskluzije. Glumci su slobodno minglali gledalištem, rukovali se s poznatima uz fatičku komunikaciju tipa: “Samo da vam se javim!” Igra koju je Paro tako započeo, dala je cijeloj predstavi prividno ležeran ton s laganom notom zlokobnosti kroz suptilno naglašavanje inače automatiziranih prijetvornosti konvencija. Opuštenu, “ljetnu” atmosferu u atriju Galerije umjetnina upotpunjavali su zvuci klavirskog muzaka, glazbe za lift, kruzere i riblju večeru, komponirane kako ne bi odvlačila pažnju od važnijih aktivnosti. 

Vilim Matula, kao što je već u raznim tekstovima primijećeno, odličan je izbor za ovu ulogu, kako zbog svojih scenskih, tako i zbog svojih vanprofesionalnih odabira, jer je njegova konstruirana persona, izvedba Vilima Matule, sva satkana od idealizma, vjetrenjača i hrabrog ustrajanja u konfrontaciji s politički moćnijim igračima. On je, od Severine u Brezovčevim Glembajevima, najbolji primjer načina na koji se vanscenska realnost uspješno mobilizira u ulozi, a  na tu se igru hrvatski redatelji rijetko svjesno i namjerno odlučuju. Ali Vilim Matula je prvenstveno izvrstan glumac, koji svog Timona Atenjanina nježno nijansira, uvijek pažljivo balansirajući kako preobrazba iz onog koji vjeruje svima u onog koji ne vjeruje nikome, ne bi djelovala prenaglašeno spektakularno. Kada se Matula kreće po pozornici, nema suvišnih pokreta, i toga postanete svjesni tek kada ga usporedite s drugim izvođačima, osobito njegovim navodnim prijateljima. Neki često pribjegavaju kakvom cifranju kretnji, kao kada Pjesnik (Nenad Srdelić) traži od Slikara (Josipa Zovka) da mu pokaže sliku, koju ovaj treba samo izvući ispod ruke, ali umjesto da pričeka sekundu da Slikar to i učini, on se prvo mora prošetati u suprotnom smjeru od onog u kojem stoji Slikar, čak mu i okrenuti leđa. Ponekad mi se učini da se u takvim situacijama radi o kakvoj parodiji glume, jer ako čovjek učini ono što bi fizički bilo logično, to valjda nije dovoljno scenski, tu nema dovoljno prilike za šepurenje. Istina je, doduše, da upravo takvi detalji doprinose tome da nam likovi Pjesnika i Slikara budu apsolutno nepodnošljivi u svojoj jezivoj pompoznosti. I da se u takvim detaljima uspostavlja interpretacijska linija predstave: Timon Atenjanin, okarakterizirali ga mi kao naivnog ili idealističnog, pa zatim, nakon transformacije, gorkog cinika (što su uvijek lice i naličje iste težnje za apsolutom), zapravo se prvenstveno odlikuje skladom između onoga što misli i onoga što čini – što doživljava vrhunac u gesti tjelesnog ogoljavanja u drugom činu. Njegovi “prijatelji”, nasuprot tome, postoje kao izbrušene konverzacijske vještine, nakupine verbalnih lubrikanata sa sklonošću perverznim retoričkim obratima, po kojima financijska pomoć Timonu biva uskraćena zato jer se po nju došlo kasno, čime je nesuđeni pružatelj pomoći bio terminalno uvrijeđen. 

Razočarani idealisti Timon i Alkibijad (Goran Marković) pritom obavljaju temeljitiji glumački posao od “prijatelja” Lucija (Vladimir Posavec Tušek) ili Lukula (Filip Radoš), jer potonji kao da zaboravljaju da je njihova hipokrizija temeljito upisana u tekst, i da je ne trebaju podebljavati.

Pritom će onaj koji nezgodno upada u procjep među dva svijeta, kaustični Apemant (Trpimir Jurkić), prvi nastradati. Jer ono što filozof Apemant “razotkriva” u svojim jezičnim mačevanjima jest da su laganje i djelovanje, kako je to precizno artikulirala Hannah Arendt, međusobno tijesno povezani. “Bez duhovne slobode da poreknemo ili potvrdimo postojanje, da kažemo ‘da’ ili ‘ne’ – ne samo stavovima ili tvrdnjama u tu svrhu da izrazimo slaganje ili neslaganje, već stvarima kakve su dane, izvan slaganja i neslaganja, našim organima percepcije i spoznaje – nikakvo djelovanje ne bi moglo biti moguće.” A “djelovanje, je, naravno upravo ona stvar koja čini politiku”.

U tom inzistiranju na opreci prijetvorno-iskreno (i na Apemantu koji tu opreku dovodi u pitanje), Paru se potkradaju nespretna redateljska rješenja. Primjerice, u trenutku kada Lucije Vladimira Posaveca Tušeka nateže mušku lutku za napuhavanje dok ga Servilije moli da pomogne Timonu, što je zaista izlizano izjednačavanje seksualnih apetita s perfidnom dvoličnošću, čak i ako homofobiju ostavimo po strani. Striptiz na prvoj Timonovoj gozbi teško je gledati u njegovoj nespretnosti, i ostaje mi samo da se nadam da je scenski pokret namjerno tako bizarno riješen, kako bi se pojačala atmosfera nelagode i nagovijestilo ono što tek treba doći. S druge strane, izbor i prve i druge lokacije (bedem Cornaro) vrlo je sretan. Osobito zato što je bedem Cornaro jednako ljudskom rukom modificirana lokacija, kao i atrij Galerije Umjetnina, pa je cijela stvar prikladno cinična u odnosu na Timonovu mizantropiju i bijeg od ljudi.

Međutim, što se tiče pokušaja predstave da bude kritika “komercijaliziranog i korumpiranog društva”, što ide čak i do citiranja Marxa u programskoj knjižici, bojim se da su redateljska rješenja odveć usmjerena moraliziranju, umjesto sistemskoj kritici. Jer akutni problem današnje ekonomske organizacije nije u tome što su “ljudi zli, pohlepni i prijetvorni”, već u tome što su im radikalno smanjene opcije da takvi ne budu, u posvemašnjoj normalizaciji eksploatacije.