Poptika Na zagrebačkoj dosta burnoj i bogatoj glazbenoj sceni, što ne mora biti proporcionalno i samoj kvaliteti iste, studeni i prosinac 2014. obilježila je jedna dosta interesantna obljetnica. Muzička akademija slavila je 60 godina svojega, kako sami kažu, najmlađeg odsjeka, onog na kojem se podučavaju budući profesionalci duhači – da ih nabrojimo sve – mladi flautisti, klarinetisti, oboisti, fagotisti, ali i hornisti, trubači, trombonisti i tubisti. No među svima njima duvaju i oni s najmlađim instrumentom čijeg se konstruktora pamti imenom i prezimenom, a datum izrade je zabilježen u nekom patentnom uredu, oni koje se često veže uz ikonički profil pop kulture 80-ih, koji nemaju svojeg renesansnog prethodnika i koji u nedostatku vlastite glazbene literature često posežu za aranžmanima djela nekih drugih instrumenata sve od Bacha pa do Piazzolle.
Ti saksofonisti u hrvatskom ili zagrebačkom glazbenom miljeu, kako se kaže, na nekom generalnom planu dosta dobro su se snašli. Naravno sama zagrebačka saksofonska škola, u širem smislu te riječi, nije iznikla ni iz čega, već joj je važan temelj i odrednicu dao Zagrebački kvartet saksofona te njegovi članovi koji su individualnim naporima pokrenuli mnogošta, odredivši neke potke glazbeničkog djelovanja na prvu ne toliko prezentne važnosti, poput direktne suradnje sa skladateljima, jazz improvizacije ili određene pojačane okrenutosti suvremenom, eksperimentalnom i avangardnom.
Upravo se ta kontekstualizacija i socijalizacija glazbe te njezinog glazbovanja, prenijela i na Berislava Anticu, saksofonista mlađe generacije, koji je spomenutim kvalitetama u dosadašnjem glazbeničkom poslu dodao sebi prirođenu svestranost koja ga je vodila u žanrove popularne ili jazz glazbe, i to ne samo u ulozi saksofoniste. Nakon zagrebačke diplome 2003. godine u klasi profesora Draga Sremeca, daljnje školovanje odvelo ga je u Pariz na Conservatoire national de region de Cergy – Pontoise u klasu Jean-Yvesa Fourmeaua, ali i na brojne majstorske radionice, seminare i predavanja nekih od najznačajnijih saksofonista i pedagoga. Danas se i sam bavi pedagoškom djelatnošću, solističkim i komornim glazbovanjem, a upravo je objavio i svoje prvo solističko diskografsko izdanje Fragmenti u nakladi Croatia Recordsa.
No kada znamo da izdanja suvremene klasične glazbe, pa onda k tome hrvatske suvremene klasične glazbe, i nisu najkomercijalniji proizvod na diskografskom tržištu, brojnost izdanja hrvatske suvremene glazbe (za saksofon/e) neupućenog može začuditi. Brojna izdanja Zagrebačkog kvarteta saksofona te recentnija izdanja Papandopulo kvarteta (Papandopulo, Croatia Records, 2013.) ili solistička Tomislava Žužaka (Susreti s hrvatskim skladateljima, Cantus d.o.o., 2012.) i Nikole Fabijanića (Playtime u suradnji s pijanisticom Lindom Mravunac Fabijanić i gitaristom Krešimirom Bedekom, Croatia Records, 2013. i Portreti, A classic, 2006.), ali i sva ona diskografska mjesta koja nisu posvećena isključivo saksofonu, stavljaju Antičin album u određenu seriju koja nastavlja niz izrazite veze hrvatskih saksofonista i živog skladateljskog pisma (jedan od njih, Gordan Tudor, čak je i sam postao skladateljem), ali i Antičin podvig da doprinese, kako sviralački tako i programski, čini još težim. Naravno, nisu Antica i njegovi Fragmenti samo naša domaća priča, već su oni i dio globalne problematike diskografije uskospecijaliziranog tržišnog grla suvremene klasične glazbe. U vrijeme hiperprodukcije i multimedijalne dostupnosti talenata sa svih strana svijeta u svim žanrovima i vrstama glazbe i njezinih srodnika, kako i čime se izdvojiti, kako učiniti svoj proizvod posebnim da bi se privukao i navukao krajnji korisnik na baš tvoj umjetnički proizvod? I to sad ovako zapisano zvuči možda dosta gordo, no upravo je pitanje tko će i zašto kupiti, pa onda i slušati ovaj album – bilo u domaćem ili nekom širem kontekstu – temeljno. Stoga, zbog čega poslušati Fragmente?
Programski album je u potpunosti posvećen hrvatskim suvremenim skladateljima. Od pet skladbi čak tri su se po prvi puta našle na nekom nosaču zvuka, a jedna od tih je i nastala upravo na poticaj samog Antice. Sve to dio je standardne metode programiranja albuma hrvatskih izvođača. No kada se ode dalje od dvojeznične popratne programske knjižice i posluša Antičina svirka počinje govoriti specifikum kako ove glazbe tako i ovog glazbenika. Pri slušanju ostaje dojam pokreta samog svirača, njegovog udisanja i izdisanja, blagih tikova, napora i naprezanja. Taj fizički i fizikalni moment nastanka zvuka, za kojeg se u klasičnoj glazbi često sugerira potiskivanje do nekog čistog i idealnog auditivnog iskustva, na ovom se izdanju ne predstavlja kao neki intelektualni ili fizički predradnički napor, niti se ne ogleda kroz neku traljavost ili tromost tehnike. Upravo suprotno, ova svirka želi ostati transparentna u svim svojim etapama. Ona se ne skriva. Antica prije svega vrlo muzikalno, nimalo samodopadno i vrlo pouzdano predstavlja odabrane skladbe. Nema tu puno gesti i pretjerivanja, već ekonomično i pouzdano ulaženje u partiture na kojima se radilo s određenom ukusnom dozom perfekcionizma.
Navedeno se već može naslutiti kod Tri stavka Branka Lazarina iz, za povijest hrvatske suvremene glazbe, rane 1981., razdoblja kada su hrvatski skladatelji rijeđe posezali za saksofonom kao solističkim instrumentom, te je upravo to razlog što je navedeno djelo postalo dio neizostavnog repertoara pri školovanju mladih saksofonista u Hrvatskoj. Antica je svojevrsnim povratkom Lazarinu – kako u osamdesete, tako i u svoje vlastito odrastanje i glazbeničko odgajanje – odao počast ovom skladatelju. Svakako trebalo je imati hrabrosti snimiti komad koji je prošao preko prstiju mnogih ili kojeg barem poznaje gotovo svaki u Hrvatskoj obrazovani saksofonist. No jednako tako ga je lukavo uvrstiti kao ogledni primjerak za sve buduće generacije. Brzopleto mu se može spočitnuti statičnost i nedovoljna razrada glazbenog materijala, no kroz ponovljeno slušanje zapravo progovara minimalistička tiha gesta ovog skladatelja koju Antica iznosi nepretjeranom sofisticiranom agogikom. On ne prkosi glazbenom zapisu, već u njega ulazi i istražuje, kopa, analizira i isprobava, dok nije pronašao onu dodatnu vrijednost koju svaki izvođač glazbenom djelu mora dati. Tako upravo u djelu Fantazija Dalibora Bukvića, pogotovo u njegovom prvom stavku, izlazi Antičina velika muzikalnost i poznavanje logike melodije, dok u mastadontskom dvadesetominutnom Le Sens Berislava Šipuša njegova virtuoznost, koncentracija i tehnika.
Posebnu pažnju na ovome izdanju treba posvetiti skladbi Devet fragmenata Zorana Šćekića. Djelo je inspirirano Gospinim plačem, glagoljaškim pjevanjem otoka Hvara koji je dio tradicije noćne procesije Za križem obreda Velikog tjedna. Vrbanjski napjev koji je poslužio kao temelj nastanka ove skladbe kroz ovih devet fragmenata ponekad zvuči kao ljudski glas, ponekad kao sopile, pomalo reve i kao tovar, zatim čujemo brodsku sirenu, a nakon toga i primjesu dalmatinske zagore kroz gange. Vjerojatno niti Šćekić niti Antica ne bi željeli ovakvu programsku interpretaciju, već možda metodičniju i bolje teoretski potkovanu, no ovih devet fragmenata toliko asociraju na zvukovlje hrvatskog priobalja, da je nemoguće ne pomisliti na širu, kompleksniju, možda čak i geografski definiranu sonornost koja se jednom smjestila i u glagoljaško pjevanje, a da bi se kod Šćekića i Antice podsvjesno iznjedrila u autohtone auditivne signale i zvukovlja.
Ali ako netko traži jedan dobar razlog, zašto poslušati ovaj album, onda je to Passamezzo Marka Ruždjaka. Passamezzo, talijanski narodni ples 16. i početka 17. stoljeća, kod Ruždjaka nije tek programska odrednica. Ovaj vrlo zahtjevan komad, bez obzira koliko se čini razlomljen u brojnim varijacijama i razradama motiva te utoliko i tehnički još izazovniji, od izvođača temeljno traži razumijevanje forme i način da se čuje cjelina, koja je upravo ples. Fizički pokret kojeg Antica možda nije ni želio ostaviti kao onaj svileni trag na auditivnoj slici, kod ove skladbe svakako najviše dolazi do izražaja. Upotrebom tam-tama i ljudskog glasa, pokojeg uzdaha i uzvika, a koji naglašavaju uzmak, ali daju i poticaj onom fizičkom, onom da se poskoči i lupi nogom, ovo postaje samački ples koji ne prestaje, već samo izlazi iz našeg perceptivnog polja, kao neki daleki, pomalo luđački prizor za kojeg znamo da mu se uvijek možemo vratiti. Jer glazbenik uvijek i pleše.
ObjavljenoObjavljeno
