Jeftini paradržavni kabare

U državi u kojoj se pitanja sluha rješavaju kroz obavještajne kanale, biskup Ivas je kod Karamarka urgirao da se pošalje policija na vrata šibenskog kluba Azimut.

piše:
Tomo Luetić
azimut

Piše: Tomo Luetić

Prije nekoliko godina na večeri u jednom zagrebačkom stanu, debelo ispod ponoći, nismo uspjeli završiti ni desert, kada su usred nečijeg slova na vratima osvanula dva policajca i pristojno nas zamolili – zbog dojave susjede i žaljenja na buku koja joj stvara neprekidne noćne more – da se raziđemo. Zahtjev je izazvao bujice mirnih protesta, ljudi su redom dizali ruke, pozivali se na članke zakona, Ustavom zajamčena prava, kleli u dopuštenu razinu decibela iz stolnih zvučnika, ali od samog upada plavaca bilo je jasno da tu neće biti povratka na staro. Pod izlikom da se osjećaju ugroženo i da ih onemogućavamo pri obavljanju službene dužnosti,  pozvali su pojačanje. 

Događalo se to bezbroj puta tako da sam uspio naučiti, gladan nastavka zabave daleko od rasprave s policijom, razilaziti stubištima stanova i klubova, pa u prolazu očešati čitav vod nemaskiranih specijalaca, svaki put promislivši kako se radi o upravo savršenom trenutku za pljačku neke velike banke. 

Manirom aparatčika iz države u kojoj se otvorena pitanja sluha rješavaju kroz gazdinske obavještajne kanale, nedavno je biskup Ivas kod predsjednika oporbene političke partije urgirao da se područnu policiju pošalje na vrata šibenskog kluba Azimut. Uslijedio je isti onaj udžbenički postupak koji se s godinama ustalio u hrvatskoj obavještajnoj praksi. Na teren stupaju izviđači koji oglase neopozivu direktivu za gašenje buke. Pokušaj razgovora i naglašavanje zakonom definiranih prava, odbijanje da se bude puka posluga državnom organu i žrtvom laganijeg sna pobožnih, mirnih, tihih i povučenih ljudi, rezultira formulacijom o sprečavanju pri obavljanju službene dužnosti. Potom se prešlo na fazu službenog izražavanja straha pred ljudima koji mirno slušaju koncerte, pa je ubrzo na terenu osvanula čitava noćna smjena. Dok traje to komešanje, iskusnije kriminalke i kriminalci zaista uhvate dovoljno vremena tempirati pljačku obližnje banke, pa iz jurećeg automobila mahnuti ispražnjenoj policijskoj postaji. 

Zanimljivo je zapitati se kakav je to sustav koji omogućava ishodovanje takvih incidenata? Kod koga je točno Tomislav Karamarko intervenirao da se pošalje spasiteljska garda u pomoć ranjenom crkvenom ocu osjetljivije anatomije uha? Je li preko svojih veza u MUP-u ili u lokalnom ogranku stranke? Ako zaista je, onda to i nije baš sasvim legalno. Ali je upečatljivo, poput dobro poznate recepture za polarizaciju lokalnog stanovništva kroz oružanu medijsku paljbu oko broja decibela, krvnih zrnaca i popušene droge, čime kao da se pokušalo stvoriti klimu za prebacivanje te retorike na državnu razinu, omiljeni predizborni teren hrvatske političke elite.

Gradonačelnik Šibenika i Karamarkov stranački kolega Burić uradio je podržavši Azimut ono što bi mu trebalo biti u svakodnevnom opisu posla, ali kakvu poruku šalje šef njegove partije koja se naveliko sprema preuzeti vlast, kune u razvojne strategije, radna mjesta i oporavak gospodarstva? Što zapravo žele Šibeniku crkva i HDZ? Prosperitet, raznolikost kulturno-turističke ponude i toleranciju ili teokraciju po telefonskom pozivu koja ukida nove i drugačije mogućnosti razvoja? 

Žele li ovaj novi grad koji je s Terraneom, Azimutom i SuperUhom postao svjetska atrakcija i kulturno prepoznat brend ili ga žele vratiti u devedesete, doba kada je televizijska ekipa posjećivala Šibenik jednom godišnje kako bi u paketu napravili prilog s Međunarodnog dječjeg festivala, prijenos nedjeljnog euharistijskog slavlja iz katedrale i reportažu s derneka u Čavoglavama?

Relevantnija kulturna ponuda kakvu Šibenik danas ima donosi promociju kreativnog, uvažavajućeg i stvaralačkog – nečega što gradu i publici ostaje kao trajna ponuda vrijednosti, a novim generacijama kao raznovrsnije kulturno naslijeđe. Do hapšenja dvojice vlasnika u krugu Azimuta nije zabilježen niti jedan jedini incident, svi koncerti su besplatni, igra se maksimalno “by the book” u okvirima tog krnjeg sustava rođačko-obavještajnog tržišta i napravljen je model po kojem se ulaže na dugoj stazi stvaranja prepoznatljivog identiteta grada.

Simptomatično, riječ je upravo o onoj vrsti kulturne ponude nad čijim nedostacima mediji već godinama redovito nariču u periodu turističke sezone, onda kada se pojave prijeteći sivi oblaci i prve kapi kiše koje poput zlogukog proroka najavljuju čamljenje u apartmanima i mozganje – što sa sobom preko dana? Zašto bi Karamarko na poziv biskupa kočio jedan takav projekt i postoji li u njegovoj viziji prostor za konstruktivan dijalog ili neko drugo rješenje za ovu vrstu “problematike”? 

Ili nas čekaju, ukoliko se HDZ dograbi vlasti, metode upregnuća državnih organa reda i mira koji su ionako dovoljno zauzeti daleko ozbiljnijim i prečim poslovima, te instrumentalizacija istih u svrhu udovoljavanja lokalnim biskupima, poduzetnicima i stvaranje još jednog jeftinog paradržavnog kabarea.   

Objavljeno
Objavljeno

Povezano