Poptika Postoji apokrifna priča o pioniru istraživanja umjetne inteligencije Marvinu Minskom: jedan je novak u laboratorijima MIT-a pokušavao naučiti neuronsku mrežu da igra kružić-križić. Vidjevši što mladi kolega radi, profesor ga je podozrivo upitao zašto je mreža spojena nasumično. Novak je odgovorio da ne želi da mreža ima unaprijed zadane strategije igre. Minsky je na to samo zatvorio oči. “Zašto ste zatvorili oči?”, upitao je novak svog profesora. “Da soba bude prazna”, odgovorio je Minsky. Iz priče koja se još i danas prepričava na hodnicima MIT-a nećemo naučiti puno o pisanju algoritama za strojno učenje, ali možemo nešto o pisanju najobičnijih novinskih članaka: svijet ne nestaje kad zatvorimo oči.
A upravo to je mogao pomislio svatko tko povremeno ima naviku pogledati vijesti u stranim medijima. Jedna od najvažnijih tema protekla dva tjedna bio je masovni studentski štrajk u Velikoj Britaniji. Nezapamćeni val nezadovoljnih ljudi na ulicama postao je događaj oko kojeg se danima strukturirala rubrika “vijesti”. Budući da u hrvatskim medijima – s posebnim naglaskom na web izdanja tiskanih – nisam uspio pronaći gotovo ništa o stanju u Britaniji, bilo se logično zapitati je li studentsko pitanje slijepa pjega ili namjerno zatvaranje očiju domaćih novinara. Teško je povjerovati da nema nikoga tko bi o drastičnom povećanju školarina u Britaniji napisao par redaka uzevši u obzir lijepu priliku da vijest stavi u kontekst studentskih prosvjeda u Hrvatskoj posljednjih godina. Svatko tko makar sporadično čita europski tisak zna da hrvatski novinari često i rado koriste internet u pripremi svojih članaka. Intelektualni rad pojedinih novinara, da ga tako nazovemo, svodi se na mutave korekcije tekstova koje izbaci Googleov translator kad ga uposle da prevede članke koje preuzmu s portala stranih domena. Ali, dobro! Glad za bilo kakvim oblikom informacija je golema. Portali moraju osvježavati svoje stranice svakih pola sata. Novinari zato često gledaju preko plota čega ima kod susjeda. Zatim preuzimaju sadržaj koji naliježe na njihovu uređivačku koncepciju i objavljuju ga prevedenog uz minimalne dorade. Daljnja rasprava o tom problemu udaljila bi nas od naznačene teme – zašto hrvatski mediji nisu izvještavali o nedavnim prosvjedima britanskih studenata?
Probleme studenata u Britaniji treba tražiti još u razdoblju tačerizma. Blairov dugi mandat bio je, postaje jasno, samo slatkorječiviji nastavak politike koja je zemlju dovela do gospodarske krize. New Labour je nastavio s ekonomskom politikom konzervativaca čije elemente – sada povezane s par Giddensovih fraza – više nije imao tko ozbiljno dovoditi u pitanje. Sve do trenutka kada se svjetska ekonomija pošteno zatresla, zbog čega je rasprodane litanije raznih menadžerskih gurua koji na konferencijama propovijedaju “tržišnu volju” postalo moguće opet dočekivati s dozom zdrave skepse. Blairov treći put bio je novo ime za stari podgrijani neoliberalizam s dodatakom par frazetina, svjež i uzbudljiv kao musaka u menzi nedjeljom. Recentna ekonomska kriza otpuhala je laburiste s vlasti. Biranje između opcije kojima će biti jednako nezadovoljni u Britaniji je na čelo države dovelo nevjerojatnu koaliciju Cameronovih torijevaca i Cleggovih liberalnih demokrata koja pod alibijem štednje smanjuje cijeli niz soocijalnih prava. A njih se građani Britanije nisu voljni tek tako odreći. Oni su baština welfare statea u koju se na zapadu Europe, hoćeš-nećeš, moralo ulagati zbog straha od nezadovoljstva radnika. Nesretan radnik bio je podložan virusu komunizma protiv kojeg je država blagostanja učinkovito cjepivo. Bio je u pravu onaj tko je rekao da je komunizam puno učinio za radnike, ali na Zapadu! Jedno od prava koje je došlo u pitanje je realtivno jeftino obrazovanje čijim bi ukidanjem britanska vlada učinila dvije stvari: 1) smanjila bi socijalnu mobilnost što znači da bi kratkoročno na muku stavila sve neoliberalne teoretičare koji bi se morali dobro oznojiti da dokažu kako je kapitalističko društvo najslobodniji sustav za neprivilegirane članove koji svojim sposobnostima i radom žele postati njegovim članovima i 2) zatvorila bi humanističke odsjeke koji jamačno ne bi dobro prošli u novoj podjeli financijskih sredstava. Doprinos humanistike društvu nije neposredan niti diploma iz humanistike jamči zaposlenje. Onaj tko je spreman u startu izdvojiti bogatstvo za takav studij morao bi biti poprilično dobro potkožen. To znači da bi dugoročno intelektualni kapital koji propituje logiku sustava, na kojem se temelji podjela moći, bio zadržan u glavama onih koji imaju dovoljno novaca da se odvaže studirati materijalno tako neprofitabilne smjerove. Razvoj situacije u sjećanje neminovno doziva Margaret Thatcher i njen čuveni protokolarni posjet elitnom engleskom sveučilištu London School of Economics. Premijerka je jednu djevojku tijekom svog obilaska upitala što studira. “Povijest”, odgovorila je djevojka. “Kakav luksuz”, lakonski je zaključila Čelična Lady.
Britanski studenti nisu vijest o najavi drastičnih rezova u financiranju visokog obrazovanja dočekali šutke. Izašli su na ulice. Prvi u nizu prosvjeda pod geslom “Fund Our Future: Stop Education Cuts” ili “Demo-lition” 10. studenog 2010. okupio je u centralnom Londonu oko 50 000 ljudi. Ispred rezidencijalne zgrade torijevaca – Millbank Towera– sukob s policijom je eskalirao nakon čega su uslijedila brojna uhićenja. Dva tjedna kasnije, u organizaciji National Campaign Against Fees and Cuts, studenti i srednjoškolci diljem Ujedinjenog Kraljevstva napustili su nastavu i priključili se demonstracijama protiv Vladine politike. Broj ogorčenih ljudi na ulicama bio je toliki da je cijela stvar otišla puno dalje od mirne artikulacije zahtjeva za daljnjim zaustavljanjem komercijalizacije obrazovanja na koje smo navikli u Hrvatskoj. Nasilje koje je uslijedilo bilo bi pošteno gledati kroz balibarovsko-žižekovsku paralaksu iz koje ono izgleda kao posljedica normalnog funkcioniranja političko-ekonomskog sistema. Je li problem u nasilnicima ili u sistemu koji, čisto primjera radi, Vodafoneovim bailoutom i istovremenom najavom povećanja školarina studente pretvara u nasilnike? Nije pomogla ni policija koja je svojim agresivnim ponašanjem doprinijela neredima koje je pokušala spriječiti. Prosvjedi su se doista mjestimice pretvorili u bahtinovski karneval; norme ponašanja su zaboravljene, ustaljena hijerarhija izokrenuta, a društvene zabrane prekršene. Fašnički lutak Clegg, maskota blaziranog vođe liberalnih demokrata, koji je prije parlamentarnih izbora tvrdio da neće podržati povećanje školarina, spaljen je puno prije veljače. S dimom koji se dizao iz lomače otišlo je povjerenje u njegovu stranku.
Postoje razlozi zbog kojeg je medijsko uprizorenje prosvjeda britanskih studenta izostalo u Hrvatskoj. Bilo bi se krajnje neugodno prisjećati prosvjeda hrvatskih studenata i imagološkog materijala koji se o njima može pronaći u hrvatskim medijima. Značilo bi to ponovno proživjeti dane kad nas je premijer uvjeravao da ekonomske krize u Hrvatskoj nema, a njegov najuspješniji ministar da živimo u “Zemlji znanja”. Dvojac je to kojem bi Francis Wheen, da ih je imao čast upoznati, sigurno posvetio nekoliko lijepih stranica u svom bestseleru pod nazivom Kako su prodavači magle zavladali svijetom. Ni problemi s vidom ni namjerno zatvaranje očiju nisu dobre metafore za dočaravanje stanja u hrvatskom medijskom polju. To može biti jedino magla – magla svuda oko nas – kako pjeva Josipa Lisac. Studentski prosvjedi protiv komercijalizacije obrazovanja i snižavanja studentskog standarda pokazali su, više od ljestvica koje rangiraju zemlje po medijskim slobodama, društveno stanje i spregu koja postoji između političkih i medijskih elita. Raskrinkali su MZOS kao “Ministarstvo zamagljivanja otužne stvarnosti”, a Jutarnji list kao Primorčev stroj za maglu. Nije čudno zašto su jedine vijesti koje se ovih dana uspijevaju probiti s Otoka kroz maglušinu one o pripremama vjenačanja princa Williama i Kate Middleton. Oni koji duže pamte mogli bi se sjetiti, s ciničnim smješkom na licu, legendarnog naslova u London Timesu “Fog Over Channel, Continent Cut Off”.
Objavljeno Objavljeno
