Intervju Piše: Matija Mrakovčić
Globalni karneval protiv kapitala (Global Carnival Against Capital) održan je 18. lipnja 1999. diljem svijeta, tijekom summita lidera G-8 u Kölnu. Slogan prosvjeda koji je postao poznat kao J18 bio je “Naš je otpor transnacionalan kao kapital”, a održao se od Sydneya do Senegala. Događaj je bio usmjeren izravno na korporacijsku moć. U sedamdesetak gradova održani su prosvjedi ispred financijskih institucija, burzi, supermarketa, banaka i ureda multinacionalnih kompanija, a iako su prosvjedi organizirani lokalno, zajednička tema – antikorporacijski gnjev, kao što ga naziva Naomi Klein u studiji No logo – povezala je sva događanja.
U Londonu su pripreme trajale mjesecima, bila je pokrenuta međunarodna mailing lista, prikupljale su se donacije i organizirali benefiti, kampanja je provedena pomoću šarenih naljepnica i deset tisuća plakata, napravljen je promotivni video koji je globalno distribuiran, pamflet u produkciji inicijativa Reclaim the Streets i Corporate Watch uputio je na podatke o aktivnostima financijskih institucija, a izrađena je i lažna verzija tiskanog dnevnika Evening Standard pod nazivom Evading Standards u 30 tisuća primjeraka koji su podijeljeni dan prije i tijekom prosvjeda. Naslovnica je donijela vijest o slomu financijskih tržišta. Londonski City bio je krajnja, ali i početna točka prosvjeda. Stotine biciklista i pješaka s natpisima “Novac ubija” zakrčili su promet, a prema nekim svjedočanstvima akteri su bili odjeveni u poslovna odijela. S druge strane, glasnogovornik jedne nacionalne banke istaknuo je da su svojim zaposlenicima preporučili da se taj dan obuku ležernije, kako ih aktivisti ne bi uočili, da ručaju u uredu te svoje skupe automobile ostave u garažama i koriste javni prijevoz do posla.
“Bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji”, riječi su jedne australske korporativne zaposlenice pri kraju dokumentarnog filma The Yes Men iz 2003, nakon što istoimeni aktivistički kolektiv objavi da Svjetska trgovinska organizacija (WTO) prestaje sa dosadašnjim modelom poslovanja i okreće se humanijem pristupu trgovini i uslugama. Naravno, radi se o lažnoj objavi, Yes Men nisu WTO, no u tom trenutku prisutni predstavnici biznisa i financija ne dvoje radi li se o dobroj ili lošoj vijesti. U kameru Yes Mena otvoreno konstatiraju da bi svijet možda bio bolji bez Svjetske trgovinske organizacije. Radi se o identičnoj reakciji na gotovo sve akcije ovog kolektiva – prema poznatom aforizmu “istina će vas osloboditi”, laž koju Yes Men izgovaraju postaje artikulacija istinske želje za pravednijim svijetom.
Poveznica događaja u londonskom Cityju 1999. i vremenski podudarne pojave Yes Mena nije samo u antiglobalističkim, antikorporativnim nastojanjima, ona je i u elementu prerušavanja, mimikrije, lažnog predstavljanja koje Yes Men izvode u rabljenim odijelima koje su, vrlo vjerojatno, nosili i biciklisti iz pokreta Reclaim the Streets, dok financijaši u Londonu taj dan odijevaju traperice i tenisice ne bi li se stopili s prosvjednicima, a sluge krupnog kapitala pristaju na svijet u kojem nema mjesta za njihove poslodavce i njihova radna mjesta. Izvrnuti svijet Yes Mena pokazuje se pritom kao postvarenje financova savjeta iz Ruku Ranka Marinkovića: “Riječ treba dvaput da okreneš ako hoćeš saznati što je”.
Strategija Yes Mena jest eksploatiranje kodova, kao što piše Julie Perini u radu Umjetnost kao intervencija: koriste HTML kodove od kojih su napravljene web stranice, bihevioralne kodove koji reguliraju ponašanje u preklapajućim područjima korporativnih medija, globalnog biznisa i federalnih vlada, te grafičke i lingvističke kodove koji određuju izgled masovnih medija. Njihov se rad često smješta u područje taktičkih medija, na granicu umjetnosti i aktivizma, a satiričan pristup temama u njihovoj izvedbi postaje karikatura pozicije moći.
Nakon prvog filma kojeg su režirali Chris Smith, Sarah Price i Dan Olman, 2009. izlazi The Yes Men popravljaju svijet koji potpisuju sami. Na pitanje zašto su snimili novi film, povodom premijere na Sundance film festivalu, objašnjavaju: “Ljudi obraćaju pažnju na medijske natpise na nekoliko minuta ili čak sat i možda ih se sjećaju nekoliko dana ako imate sreće, ali film ostaje za cijeli život”. Za razliku od prvog filma, snimljenog tijekom tri godine rada na “gašenju” Svjetske trgovinske organizacije, drugi je film prikazao petogodišnji plan raskrinkavanja kapitalističkog načina razmišljanja i djelovanja – od priznavanja krivice za najveću industrijsku katastrofu u povijesti pred više od 300 milijuna gledatelja, preko prijedloga izrade biogoriva od ostataka žrtava klimatskih promjena dok dogorijevaju svijeće s mirisom ljudskoga mesa, do obećanja da će vlada osigurati stambeno zbrinjavanje žrtvama poplava do kojih ne bi došlo da velika kompanija nije naplavila to područje – ugostivši neke od istaknutijih američkih promicatelja lika i djela Miltona Friedmana, neoliberalnog ideologa nevidljive ruke tržišta.
Posljednja akcija zabilježena u filmu jest koncipiranje, tiskanje i dijeljenje “specijalnog” izdanja New York Timesa 2008. godine, nastalog u suradnji sa Steveom Lambertom i agencijom Anti-Advertising, koje je donijelo isključivo pozitivne vijesti. Točno su reproducirani format, fontovi i grafički dizajn, a uobičajene su reklame satirički izmijenjene. Mreža dobrovoljaca dijelila ga je besplatno po gradu, čak i pred sjedištem samih novina. Nesumnjivo edukativan, The Yes Men popravljaju svijet kratki je prikaz mogućnosti kolektivne akcije koja stvara “otpor putem razlikovanja”, kako bi to opisao Michel De Certeau u svojoj Invenciji svakodnevice.
Treći film, nastao u scenarističkoj i redateljskoj suradnji s Laurom Nix, a premijerno prikazan u Zagrebu 18. siječnja u Zelenoj akciji, vizualno i idejno ne odudara od svojih prethodnika. Potvrđuje sličnu, sada već uobičajenu taktiku Yes Mena – pretvaranjem da su neki moćan entitet publiciraju odluke temeljene na vlastitim stajalištima. Posebno je zanimljiva scena kada konferenciju za novinare, koju organiziraju kao predstavnici najveće svjetske lobističke organizacije, prekida njihov stvarni zaposlenik i traži od Andyja da se identificira. What is your position?, pita ga misleći na položaj u organizaciji, a Andy mu odgovara: I just spoke my position, referirajući se na upravo objavljeno “stajalište” organizacije da podupiru zakon o zaštiti klime i uvođenju poreza na ugljični dioksid.
Nakon projekcije filma organizirano je predstavljanje metoda aktivizma organizacija Prava na grad i Zelene akcije. “Korekcija identiteta” naziv je koji se dugo vremena koristio za akcije Yes Mena, a koji je upućivao na njihovo preuzimanje identiteta moćnika i subvertiranje spinova kojima su se služili. Tako su skaredne ideje poput hranjenja stanovnika siromašnih zemalja fekalijama bogatih ili ropstvo kao opravdana poslovna odluka u uvjetima nestabilnih tržišta, što je točan naziv za aktivnosti multinacionalnih korporacija i vlada koje tim korporacijama služe, postajale sredstvo za prokazivanje poslovne logike kapitalističkog sistema. U lokalnom kontekstu, možda najupečatljiviji momenti preuzimanja identiteta u akcijama spomenutih organizacija bio je performans Ubijate kravu radi jedne šnicle na Markovu trgu, kada su pod maskama Zorana Milanovića, Slavka Linića i Siniše Hajdaša Dončića prerezali zlatnu kravu kako bi upozorili na štetnost davanja autocesta u koncesiju, te akcija Zagreb: europska prijestolnica smeća kada su izbacivanjem lažnog novca na stubište Gradskog poglavarstva pod maskama s likom gradonačelnika Milana Bandića željeli ukazati na povijest lošeg gospodarenja otpadom.
Tomislav Domes i Bernard Ivčić govorili su o lokalnim iskustvima organizacije aktivističkih performansa i predstavili neke akcije kojima su pridobili pažnju javnosti za prostorne i društvene probleme. Među njima je svakako višegodišnja borba poznatija pod nazivom Ne damo Varšavsku, čiji krajni ishod – gradnja podzemne garaže i šoping centra – i nije bio toliko neočekivan, što je istaknuo Domes. Ipak, njeni su pozitivni rezultati bili vidljivi odmah: iz zagrebačkog Generalnog urbanističkog plana brisana je odredba koja je hotovske građevinske aktivnosti bušenja, gradnje i deniveliranja predvidjela na čak šesnaest gradskih lokacija, a borbe za javni prostor prelile su se izvan glavnog grada najsnažnije zahvativši područja Dubrovnika i Pule, Srđa i Muzila.
Ivčić je istaknuo da aktivistički performansi sežu tridesetak godina u povijest i da su se primarno organizirali na nezavisnoj kulturnoj sceni, no da u posljednjih desetak godina takav način djelovanja preuzima šire civilno društvo, različite zagovaračke inicijative i kampanje. Kad se pojavi neki društveni problem na koji je potrebno reagirati, na raspolaganju su tri opcije – konferencija za medije, plaćeni oglasi te organizacija građanskog prosvjeda – rekao je Domes. Konferenciju na koju će se odazvati mediji ne može organizirati svatko, javne kampanje potrebno je dogovoriti s velikim oglašivačima koji rijetko pristaju sudjelovati u propitivanju problema, dok ljudi na prosvjede dolaze ako znaju tko je organizator. Sve te pozicije potrebno je graditi, zaključio je. No, što kad dođe do zamora materijala nakon godina borbe?
The Yes Men: Pobuna! dosad je najintimniji prikaz Yes Mena – saznajemo sve o njihovim privatnim životima, roditeljima, poslu i obitelji, a film se udubljuje i u odnos dvojice protagonista, Jacquesa Servina i Igora Vamosa, ispreplićući borbu za osvještavanje ljudi, vlada i korporacija o štetnim učincima klimatskih promjena s njihovim nastojanjima da pomire svoje obiteljske i aktivističke “obaveze”. Prvi je film završio konstatacijom da će Yes Men nastaviti raditi kad god se pojavi prilika, drugi je sugerirao šire okupljanje aktivista radi ostvarenja željene promjene, dok je treći film zaključio “da bismo nastavili dalje, moramo biti veći od samih sebe”.
Prije Yes Men, isti su ljudi vodili RTMark koji je kreirao umjetničko-aktivističku platformu gdje je bilo tko mogao anonimno predložiti bilo kakve projekte koje je onda, također anonimno, bilo moguće financirati i realizirati. Nedugo potom pokrenuli su Yes Lab, seriju radionica i treninga za aktivističke grupe diljem svijeta na kojima se osmišljavaju kreativne akcije pridobivanja medijske pažnje. Nakon toga nastao je Action Switchboard, platforma koja pomaže povezati aktiviste diljem svijeta, osmisliti direktne akcije i prikupiti sredstava za njih.
Iako je subverzivno identitetsko djelovanje bilo moguće naći i u umjetničkoj praksi početkom 1980-ih, u pokretima Neoism ili Luther Blissett, praznim označiteljima pod koje se bilo tko mogao podvući te narušavati sustav, istima je za konkretnu političku akciju nedostajalo povezivanje i umrežavanje. Dijeljenje specifičnog znanja te metoda koje su Yes Men razvili tijekom više od desetljeća uspješnih kampanja postalo je osnova za njihov daljnji rad. Iako je Pobuna! trenutno u kinima, kao i prethodna dva filma, možete ju pogledati besplatno i na internetu, a pri svakom ste gledanju zamoljeni video – kao i vlastiti antikorporacijski gnjev – širiti dalje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
