

Piše: Ante Jerić
Nema dugo da nam se s one strane malog ekrana ukazalo toplo lice Olivera Mlakara. Bio je to jedan od onih čarobnih blast from the past trenutaka kao stvorenih da se majka osjeti dvadeset godina mlađom, da se otac sa suzom u oku vrati u ono vrijeme kad je Hajduk rasturao po Europi, a da moja malenkost bez trunka zadrške povjeruje Oliju da je znanje ponovno “in”.
Nažalost, bio je to samo trenutak. Kao i sve dizajnerske krpice, Kviskoteka je bila “in” jednu sezonu samo da bi bila zaboravljena i ostavljena da je, ako Bog da, nečiji hir opet vrati u modu. Sve napisano vrijedi samo za prostor Lijepe Naše. Da ne bi ispalo da to govorim tek tako, valja napomenuti da je Kvisko krenuo stopama Borisa Dežulovića i odlučio sreću potražiti u Srbiji. Naime, to je već gotova stvar budući da je njihova TV Foks uredno otkupila licencu za prikazivanje Kviskoteke. E sad, kao svaki uzoran Hrvat katolik koji uz Boga i domovinu slučajno voli i dobar kviz, moram se zapitati kako je i, pobogu, zašto do toga došlo.
Nije lako u par riječi, a sve mi se čini ni u par kartica teksta, objasniti nekome tko ne titra na vašoj frekvenciji zašto važnost Kviskoteke daleko premašuje važnost samo još jednog kviza. Ajmo je stoga usporedit s onim što se na televiziji danas može naći.
Na jednoj strani stoji umotvorina legendarnog očalinka karakterističnog brka koja promovira znanje i inteligenciju. Na drugoj strani stoji Big Brother, samoprozvani reality show koji nam je dosad pokazao jedino da je češkanje po jajima, prduckanje po kauču i stalno potvrđivanje sebe kao lijepog komada kretena sasvim dovoljno čovjeku da zaradi šesteroznamenkastu cifru. I sad, pitam ja vas, što je bolje prikazati na televiziji? Nekog wunderkinda koji zna sve razvojne karike u evoluciji redom od australopiteka do homo sapiensa ili neku budalu koja bi se, suočena s takvim pitanjem, samo blesavo kliberila. A kad biste istog, reda radi, upitali zašto se smije odgovor bi bio:
– Pa homo…ha ha ha…
Nije sve tako crno, reći ćete s pravom. Između blagoglagoljivih lumena i ovih kojima je vokabular bogat kao tjeme Duška Lokina, u sivoj zoni programa koji imaju moć da male ljude pretvore u velike zvijezde ima svega i svačega. Blizu Velikog Brata gnijezdo su svila djeca dobrih starih Igara bez granica ; Pazi zid, Moj tata je bolji od tvog tate, ono otvaranje kutija i jos kojesta, a sad mi se stvarno ne da sve popisati. A i zašto bih? Htio-;ne htio morat ću se tome vratiti zbog prirode ovog posla. Sad me zanimaju proizvodi sličniji Kviskoteci, dakle nešto tipa Najslabije karike, Milijunaša ili ovog najnovijeg, 1 protiv 100. To su kvizovi za koje ne postoje testiranja i jedina njihova svrha je, da se ne lažemo, zarada od telefonskih poziva i marketinškog prostora koji im pripada. Takvi kakvi jesu, predstavljaju idealan amalgam Kviskoteke i Big Brothera. Formula glasi: uzmi kviz i daj ga narodu. Onda će njegovi protagonisti činiti presjek društva pa će biti svega; onih kojima ćemo se klanjati, a bogami i onih kojima ćemo se smijati.
O tome se zapravo i radi. Još od Eshila i ostale grčke ekipe kroz našu kulturu defiliraju tri vrste likova. Tako su, primjerice, još u antičkim komadima bogovi i junaci bili bolji od gledatelja, a na tim istim gledateljima bilo je da se takvima dive i njima teže. Obični ljudi su bili oni s kojima su se narod poistovjećivao, a gorima od sebe ili se smijao ili ih je žalio. Zar današnja publika ne radi istu stvar? Pauletića se gledalo sa strahom Božjim kao da ga je mr. Scotty teleportirao izravno s Enterprisea, dok smo se svi danima uz kavu cerekali onom tudumu koji ne zna koliko posto mozga uopće imamo. I Big Brother i Milijunaš i Kviskoteka su za ljude, ali kad prvi član ove trojke istisne trećeg, e onda društvo nije baš zdravo.
Tekst je komodno mogao završit s prethodnom rečenicom da ja ne vjerujem u postojanje inteligentnog života u Hrvatskoj, što uporno sugeriraju neki medijski djelatnici. Evo, uzmimo za ilustraciju Marija Sedmaka, urednika Kontakt programa HTV-a. On je klinički primjer čovjeka s provincijskim sindromom. Mi želimo biti Zapad pa, je li, radimo stvari onako kako se one rade na Zapadu. Prije smo imali kvizove za inteligentne, danas imamo kvizove za glupe, ali, šta ćeš, mora se, tako je to na Zapadu. Kvaliteta im se strmopizdila, a odgovorni vjeruju da tako mora biti. Mario Sedmak zato kaže da je Kviskoteka demode i da nije poželjna na Prisavlju jer joj je gledanost na Novoj bila mala. Demode? Kviskoteci se često prigovarala nedinamičnost, što mi nikad nije bilo jasno. Zar je dinamičniji Milijunaš u kojem natjecateljica po 20 minuta katatonično bulji u ekran i s vremena na vrijeme mantra “Teuta, Teuta” sebi u bradu? Ili je možda dinamičniji Bingo pod Sedmakovom palicom kojeg prate dobrodržeći 70- godišnjaci? Tamo će zanimljivo postati samo ako netko odapne u studiju, a uzevši u obzir dob učesnika i period prikazivanja, to i nije baš hazarderska prognoza. A gledanost Kviskoteke uopće nije bila mala kao što se priča. Nije doduše kao u vrijeme bratstva i jedinstva, ali 10% je i dan-danas više nego pristojna brojka. Još ako uzmemo u obzir da se emitirala u terminu Lige prvaka, meni ostaje nedokučiv misterij kako ju je uopće gledao itko doli natjecatelja i njihovih najmilijih.
Kviskoteka je, vrijeme je pokazalo, trajna vrijednost. Prošle su već četiri petoljetke, a ime bradonje Radoslava Dodiga koji je bio u stanju provaliti asocijaciju nakon samo jednog otvorenog polja još je uvijek ostalo u narodu. Nema sumnje da ni Robert Pauletić za dvadeset godina neće biti zaboravljen, a ubijte me drage volje ako vam do iduće Olimpijade Saša, Hamdija ili onaj treći nesretnik budu značili išta više od bilo koga drugog u telefonskom imeniku.
To je trebalo prepoznati, kao što je trebalo prepoznati da bi Kviskoteka mogla s punim pravom u obrazovni kao i pod zabavni program. Da je bilo samo koje zrno soli na cijelom Prisavlju shvatilo bi se da im je ponuđen proizvod domaće pameti koji zaslužuje da se u registru zaštićenih brandova nađe taman negdje na pola puta između drniškog pršuta i paške janjetine. Proizvod koji bismo mogli s ponosom izvoziti. Iz nekog razloga, Hrvati će rađe kupiti i zadnje smeće dok god na njemu piše Made in EU.
A Srbi? Oni su bar daleko od Europe.
Objavljeno