Maleni ispod zvijezda

Piše: Tonći Kožul

Mijenjaju se vremena, mijenja se i opća kultura – koju danas dobrim dijelom obilježavaju i tračevi o slavnima. Želudac vam se prevrće na tu misao? OK, odgovorite si onda iskreno na dva pitanja. Prvo: što i koliko toga znate o Bradu Pittu i Angelini Jolie (barem što se tiče onoga što je servirano u medijima)? Drugo: da sretnete osobu koja ne zna ništa o vezi Brada Pitta i Angeline Jolie, što biste pomislili o toj osobi? OK, možda bi pomislili: “Koji sretnik/ca”. Ali, ipak mi se čini da biste, prije svega, čudno pogledali tu osobu.

Problem kod pojma “opće kulture” je što druga polovica pojma odvlači pažnju od prve polovice, u kojoj zapravo leži bit. Primarna funkcija opće kulture je da bude vezivno tkivo društva, nešto što nam je zajedničko svima bez obzira na to tko smo, što smo i odakle smo.

Pomažući nam da nađemo svoje mjesto u svijetu, opća kultura ima po defaultu praktičnu svrhu – razlike su jedino u stupnjevima korisnosti. Kad i vi i vaš sugovornik znate što je elipsa, onda možete za neki stol jednostavno reći da je eliptičnog oblika, što je svakako praktičnije nego da morate to dočarati gestikuliranjem. A kad znate u kojem se kraju svijeta nalazi Tibet, lakše ćete shvatiti i kontekstualizirati vijest na Dnevniku o zbivanjima u Tibetu. No, s druge strane… koje zapravo koristi imate od toga da znate koji je najviši vrh na Zemlji? Pa, ako niste planinarski entuzijast koji si može priuštiti globalne putešesvije, to je saznanje za vaš život gotovo potpuno irelevantno. Jest da i to kako žive Brad i Angelina gotovo nimalo ne utječe na to kako vi živite, ali je barem tema oko koje se može zavrtiti razgovor sa znancem ili neznancem – dok je Mount Everest nešto na što se možete tek ovlaš referirati (a i za to jako rijetko bude povoda).

Našim precima, u dobu prije globalizacije i sveprisutnosti mas-medija, opća kultura je bila uglavnom ono što su učili u školi. Nama se pak danas opća kultura može, ugrubo, podijeliti na dvije razine: ono što smo učili u školi (mahom osnovnoj), i ono što nam je posredovano medijima. Da su naši preci imali naš medijski krajobraz – ne sumnjam kako bi i oni bili “ekspertni” poznavatelji biografija dalekih, nedodirljivih zvijezda s više para nego pameti.

Našao se jedan jako znakovit trenutak u “Extrinom” intervjuu s Paolom Valić otprije par mjeseci, kad se osvrnula na svoj problem razmaženosti: “Htjela sam kupiti najbolje cipele, imala sam ih, htjela sam otići u Australiju i Ameriku, otišla sam, htjela sam biti pjevačica, uspjela sam i to. Pa kako Robbie Williams neće biti nesretan što nema ženu koja ga voli kad je okrenuo pola zemaljske kugle, ispipao sve ženske, što prirodne, što silikonske, usnifao u sebe najbolje droge, ima sve, a nema ništa.”

Jelda je zanimljivo kako o čovjeku kojeg, realno je za pretpostaviti, nikad nije srela u životu… priča kao da joj je prijatelj iz susjedstva! Ustvari, prikladnija bi bila paralela s junacima iz narodnih priča – likovima čije su životne priče kroz usmenu predaju iskrivljene i prilagođene potrebama različitih narativnih potki. I kao što narodni junaci nisu nikad imali monopol nad općom kulturom, vjerujem da ga – unatoč sverastućoj panici o općem poglupljivanju društva* – nemaju ni novodobni celebrityji, niti će ga ikada imati.

* (Vjerujem da je to slično zakonu očuvanja energije: glupost i pamet uvijek postoje u istim količinama, samo što se transformiraju, mijenjaju oblike kroz koje se manifestiraju. Trenutno je recimo u tijeku egzodus pameti iz tiskanih medija, ali to samo znači da se ta odmetnuta pamet istovremeno kanalizira negdje drugdje… gdje točno, bit će vjerojatno jasnije uz vremensku distancu.)

No, naravno, to što mislim da kultura celebrityja nije sad neki društveni problem broj jedan ili ultimativni pokazatelj da sve ide u vražju mater – ne znači da istovremeno mislim i kako je tu sve tip-top. Kao što sam već pisao, nisam nimalo oduševljen time kako kod nas trič-trač kultura celebrityja progresivno guta medijski prostor nauštrb svega ostalog. Mislim, u redu, i mene zabavljaju tračevi, nije da preskačem takve stranice, ali… kad dođe dotle da čak i u jednoj Slobodnoj Dalmaciji sad sve vrvi od cica i guzica…

No, koliko god globalno bujala kultura celebrityja, vrijedi imati na umu da – za razliku od Hrvatske – i dalje postoji jasna razlika između ozbiljnih i neozbiljnih medija u nekim drugim, normalnijim krajevima svijeta. Pa čak i manje normalnima. Recimo, u Srbiji! Kao što mi je baš pričala jedna prijateljica: kad bi se kod njih dogodio neki ekvivalent skandala sa Severininim pornićem, njoj bi to promaklo. Zašto? Zato jer kod njih postoje novine koje se tim stvarima naprosto ne bave te ih prepuštaju tabloidima, a ona je pratila isključivo takve novine.

Uvriježeno je razmišljanje kako taj naš sivi, bljutavi medijski miš-maš ozbiljnog i neozbiljnog negativno utječe na kvalitetu ozbiljnog novinarstva. To je točno. Međutim, ja bih otišao još dalje te ustvrdio kako ujedno i negativno utječe na kvalitetu tabloidnog novinarstva! Da biste skužili na što mislim, dovoljno je da uzmete u ruke neki srpski ili bosanski tabloid. Prihvaćajući činjenicu da njihov “glamur” izgleda smiješno u odnosu na bjelosvjetsko-holivudske standarde, oni se veselo prepuštaju kaljuži, nonšalantnoj seljačiji – a rezultat je uvijek urnebesno štivo. A onda nakon toga uzmeš neki naš tabloid u ruke, i djeluje tako jebeno tužno, otužno, jadno – od kaljuže se pokušava stvoriti prekrasno blistavo jezero, a na kraju ispadne amorfna ljigava bara ni vrit ni mimo.

Kad pogledaš kako naš tabloidni ekosistem tretira strane celebrityje, na prvi pogled se čini da smo pokupili najbolje od američkog pristupa (kovanje zvijezda većih od života) i onog britanskog (ikonoklazam), balansirajući ih tako da je izbjegnuto ono najgore od oba pristupa (bolesno opsesivno beatificiranje slavnih / malodušno naslađivanje grijesima i pogreškama slavnih). No, to izgleda drugačije kad se vidi kako se domaćim celebrityjima uvijek prilazi u rukavicama. Što jest donekle razumljivo, uzevši u obzir kako je ovo mala zemlja s malom zvjezdanom sferom i kako si stoga malo koji tabloid može priuštiti da alijenira zlatne koke (da barem samo zlatne! I srebrne, i brončane se tetoši)… Ali zato baš ispada tako bijednički, pizdunski kad se, u nedostatku muda za kačenje s domaćima, idu iživljavati nad dalekim inozemnim gigantima celebrity-kulture. Poput sirotih malih kmetova koji na sav glas seru protiv feudalnog sistema – a kad njihov vlastelin uđe u prostoriju, odmah padnu na koljena i počnu mu lizati čizme.

(P.S. Odoh ja sad na ljetovanje, a idućih mjesec dana prepuštam kolumnu u sigurne ruke Vlade Bulića. Vidimo se ujesen!)