Poptika Piše: Gordan Nuhanović
Poštovani budući predsjedniče,
vjerujem da znate kako je danas potpuno svejedno tko će biti predsjednik ove države. Vrijeme predsjednika je prošlo i predsjednici su, kao i generali, u međuvremenu postali nevažni, otprilike kao grupa Uriah Heep u vrijeme panka. Možda je još bitno tko je predsjednik Amerike, Rusije ili Sjeverne Koreje, ali prilično je nevažno tko je predsjednik naše zemlje. Domaćim fašistima zabranjena je kandidatura, razjedinjeni desničari povukli su se političkih borilišta u svoje vikendice, velike ideologije su u krizi pa je, shodno tome, izborna kampanja tek jedan predvidljivi šou u kojemu se kandidati trude na što bolji način prezentirati svoje luksuzne stanove u Gloriji, tjedniku za žene. Kolekcionari, topla ognjišta, zbrinuta djeca i sretne žene koje stoje iza uspješnih muževa. Možda je zapravo i dobro što živimo u vrijeme kada predsjednik ponajprije treba znati dobro ispričati vic. U tom pogledu treba se ugledati na ministra kulture BiH, glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je većinu svog mandata proveo pričajući viceve u eteru susjedne države i pri tome na najbolji mogući način popularizirao vlastitu zemlju. Zato Vi, budući predsjedniče, u svakom trenutku morate biti spremni odazvati se u emisije kao što su Trenutak istine ili pak Ples sa zvijezdama. Kao kandidat za najčasniju državnu funkciju koja uključuje i zapovjedništvo nad oružanim snagama Republike Hrvatske, Vi trebate biti svjesni da nacija od vas očekuje da aktivno sudjelujete u žiriju emisije Super Talent Show, da komentirate najnovije događaje vezane uz Gotovčeve i da svojim moralnim autoritetom osigurate kontinuitet u navijanju, bez obzira o kojem se sportu radilo. Jer navijanje je od izuzetne važnosti za običnog hrvatskog čovjeka koji je, kao što znate, u povijesti morao glumiti da navija za razne nakaradne tvorevine i da pri tome hini zadovoljstvo svaki put kada bi iz mraka začuo glas Mladena Delića – “Radanović, Radanović!” Gotovo da je bio primoran zajecati nad onim prenapuhanim pitanjem “Ljudi moji, je li to moguće?”, ali danas više to nije potrebno. Veliki ciljevi su ostvareni ili su u proceduri, doba “državnih poglavara” s pancirkom ispod uniforme je, kao što rekoh, prošlo. Tajno kupovanje oružja, vojne parade, odani ministri obrane i noćne sjednice najužeg kabineta – Vama više čak ne treba ni vučjak koji bi Vas svojim tijelom zaštitio od neprijateljskih šrapnela niti Vam je potrebno tajno skrovište u gudurama za slučaj napada na zemlju. Tko nas, uostalom, i može napasti? Srbijanske trupe su demoralizirane, bosanska vojska je na kolektivnom neplaćenom, a Bugari su, kao i mi, u NATO paktu. Našu morsku flotu ionako su zasjenili jedriličari. Kerumova jahta navodno ima veću borbenu moć od bilo kojeg razarača HRM-a. Kopnene granice uskoro će biti pod video nadzorom. Piloti MiG-ova, tek što se dignu, moraju razmišljati o slijetanju. Trenutak za predsjednike, na sreću, poprilično je loš. Od vas se više ne očekuje da pokažete osobnu hrabrost čak ni kada su homoseksualci u pitanju, a svi oni klubovi koji su trebali promijeniti ime, to su već učinili. Nestašne generale (“kestenjare”) umirovio je Vaš prethodnik, autoceste su izgrađene, banke prodane vanzemaljcima, ekonomija je u rukama stručnjaka, za razgovor o muško-ženskim odnosima postoje kompetentniji i obučeniji kadrovi. Na vanjskopolitičkom planu gotovo da i nemate alternativu; možda Vam ostaje tek nešto manevarskog prostora među Nesvrstanima, mada i to još ne zadugo s obzirom da članstvo u Europskoj uniji vjerojatno isključuje članstvo u drugim taborima.
Ali, Vi ćete, kao predsjednik, i dalje moći djelovati s moralnih pozicija i eventualno pledirati za obustavu izgradnje još jednog šoping centra u zemlji, dakako, ukoliko Vaše apele mediji uopće budu željeli prenijeti. Kao što bi rekli Talijani, “vremena su teška, ali moderna”. Ponekad se doista čini da je kandidatura za predsjednika naše države obično gubljenje vremena. Konkretnog posla za vas gotovo da i nema, mada sam svjestan da je Ustav neumoljiv kada tvrdi da se funkcija predsjednika države mora obnašati pod svaku cijenu. Stoga, kao budući predsjednik, morate izmisliti nekakav hobi. Lov, golf, sitni popravci u garaži… Neki predsjednici pomalo slikaju u kućnoj radinosti. Vaš azerbejdžanski kolega, recimo, izrađuje figurice od terakote, iako njegova država još nije ostvarila puni suverenitet nad svojim teritorijem. Ali, Vi se barem ne morate opterećivati tako krupnim brigama. Upišite poslijediplomski studij, bavite se dobrotvornim radom, aplicirajte za inozemne stipendije, zainteresirajte se za ekologiju. Borite se s Vašim mandatom. U protivnom, očekaju Vas dugi radni dani u ćaskanju s kolegama predsjednicima kojima je, kao i Vama, uglavnom dosadno. Gutljaj kave ovdje, čaša vina ondje i pokoja zdravica na banketu upriličenom povodom uspjeha naših sportaša, ali i takvih prigoda, čini se, u Vašem mandatu bit će manje nego prije.
Ovim Vas nipošto ne želim obeshrabriti u isticanju kandidature, tim više što ćete možda upravo biti Vi taj predsjednik koji će Branimiru Đoniju Štuliću uručiti hrvatsku putovnicu.
****
U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.
Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.
Pročitajte također i obraćanja predsjedničkim kandidatima koja su uputili Marinko Koščec, Andrej Nikolaidis, Zorana Tomić i Franjo Janeš.
Objavljeno
Objavljeno
