Otvoreno pismo predsjedničkom kandidatu

Piše: Marinko Koščec

U srijedu, 4. studenog u Močvari je održana Književna večer (i mrak): Otvorena molba vanzemaljcima za Predsjedničku kandidaturu koju je moderirao Kruno Lokotar, a nastupili su Zoran Ferić, Marinko Koščec, Franjo Janeš, Velimir Grgić, Marko Mihalinec. Svoj prilog ovoj večeri poslao je i Andrej Nikolaidis, a gosti iznenađenja bili su Zoran Tomić i Gordan Nuhanović.

Svatko od autora je, osim još neobjavljenog ulomka, pročitao i svoj dopis na temu po izboru – Otvoreno pismo Predsjedničkom kandidatu ili Molba vanzemaljcima za kolonizaciju planete Zemlje.

Marinko Koščec se odlučio obratiti predsjedničkom kandidatu, a pismo vam donosimo u nastavku.

Dragi predsjednički kandidate,

kao što predobro znaš, jer upravo to te i nagnalo na djelovanje, na mobilizaciju sve tvoje kreativne energije, u zemlji kojoj se nudiš za predsjednika nagomilali su se problemi. Kao što jednako dobro znaš, takva formulacija zapravo je daleko od istine, jer koncept problema podrazumijeva, u najširem smislu, da je riječ o situaciji koju određeni ciljani postupci mogu razriješiti, preokrenuti, preusmjeriti ili se barem, na teoretskoj razini, može ponuditi određena vizija, da ne kažem strategija, izlaza iz nje.

Nažalost, situacija o kojoj ovdje govorimo spada u kategoriju onih koje je moguće popraviti jedino i isključivo ukidanjem same situacije, dok je zamišljanje bilo kakvih daljnjih koraka puko gubljenje vremena. Ili, ako ti je draže konkretnije izražavanje, moje skromno uvjerenje je da se ovu zemlju može izvući iz govana jedino tako da nestane ne govana, jer ona su vječna, nego zemlje same.

Ali pustimo već jednom te sitničave zavrzlame čisto logičke prirode i posvetimo se razlogu zbog kojeg trošim tvoje dragocjeno kandidatsko vrijeme. Naime, nerijetko mi se dogodilo da čujem naše dužnosnike kako govore da za ovo ili ono preuzimaju odgovornost. Pa mi je palo na pamet upitati se što li to točno znači i kakve posljedice povlači. Moraš znati, dragi naš nacionalni, pa stoga i moj kandidate, da sam ja po prirodi pomalo skeptičan. A usto mi se dogodilo također da istu tu odvažnost o preuzimanju odgovornosti čujem iz usta, na primjer, nogometnih trenera, i to s dodacima poput Ja i ne pomišljam tražiti alibi ili Ja sam zadnji koji bi bježao od kritike ili Što god mislite da je učinjeno krivo, evo me, tu sam.

Našto bih ja pohitao na prozor da vidim neće li se nad Maksimirom rastvoriti nebo i odgovornost se sručiti na tako samoporijegorno podmetnuta prsa u vidu božanske šake koja će ih pretvoriti u krater promjera dvadeset metara, ili kataklizmične munje koja će skupa s njima satrti barem još pola grada, ili će makar od siline preuzete krivnje i grizodušja, zadrhtati Medvednica.

I iskreno govoreći, bio sam možda zericu razočaran svaki put kad se to nije dogodilo. A još nije, barem prema mojim saznanjima.

Stoga te ne treba čuditi, dragi moj kandidate za najčasniju od svih dužnosti, što su moje sumnje po pitanju te famozne odgovornosti, njezine zbiljske utjelovljenosti među nama smrtnicima, s vremenom rasle.

Sve do dana kada ih je odagnao jedan veleposlanik naše zemlje, državni dužnosnik par excellence, izjavom da gnusnosti za koje ga optužuju ne mogu biti istinite jednostavno zato što ih on poriče, a veleposlanici ne lažu. A kako je misija kojoj prisežu veleposlanici pronositi svijetom istinu o nama, onu pravu istinu u koju svijet nikako da povjeruje, onda je sve što govore dvostruko istinito i per extentionem mora biti istinito sve što govore svi dužnosnici, od nogometnih trenera do premijera i predsjednika.

Stoga nema mjesta sumnji da svi naši dužnosnici doista preuzimaju odgovornost za svako nedjelo i sve kriminalne rabote, vlastite i one koje čine njihovi podređeni, i da ćeš, kandidate moj, i ti isto tako činiti kada ti kucne predsjednički čas.

Ali ne lezi vraže, eto ti meni opet tih dubioza. Što ih je izazvalo? Usud jednoga od tvojih prethodnika, doduše premijerskog, kojeg sam vlastitim ušima čuo kako preuzima odgovornost, a potom ga se s njom preuzetom viđalo po jahtama, skupim restoranima i inozemstvima, kažu, u boljoj formi nego ikada. Pa u čemu je kvaka, kopka me, kako je ukrotio svoju odgovornost, kakve trikove zna da ju je preobrazio u nešto tako okrepljujuće?

I tu mi je sinulo da je problem možda u meni, jer ja možda imam krivu predodžbu o odgovornosti, u svakom slučaju drukčiju od njegove, a zna se tko od nas dvojice odlučuje kakvo će što biti. Jer u zbilji, za razliku od onoga što si je moja naivnost zamišljala, odgovornost koju je preuzeo tvoj uvaženi kolega donio mu je njegov majordom rumenih obraza, s Podravkinom pregačom, na srebrnom pladnju, u omotnici za zlatnim državnim pečatom. Dužnosnik je otvorio omotnicu, s papira sa vladinim zaglavljem pročitao slovo po slovo riječ ODGOVORNOST, spremio ga u unutrašnji džep sakoa, potom su se jedan drugome naklonili i vratili dnevnim obavezama.

Ili je omotnica u kojoj je momčić rumenih obraza donio odgovornost bila ukrašena natpisom Durex, dužnosnik ju je s dužnim poštovanjem otvorio i njezin si sadržaj s dignitetom nataknuo, rumeni je kao i svakog dana tijekom te rekreacijske pauze spustio hlače do gležnja i svoju gornju polovicu na radni stol, a sve što se dalje događalo su ogavna kuloarska naklapanja.

Moram se još jednom distancirati od takvih tumačenja. Moje poimanje odgovornosti, kao što sam već rekao, sasvim je drukčije, a tebi pišem zato što znam da ga dijeliš sa mnom i da ti stoga mogu ukazati svoje povjerenje. Znam da, ma kako bizarno to zvučilo s obzirom na realnost, i ti odgovornost vidiš kao nešto proporcionalno, po dimenzijama i po intezitetu, sranju na koje se odnosi.

I priznajem, u mojoj čudnoj, izopačenoj glavi stupiti na dužnost automatski znači preuzeti cijeli paket odgovornosti, ne samo za svaki pogrešni potez nego i za sve što je u zemlji koju dužnosnik uzima na pleća bolesno, prljavo, odvratno, gnjilo, beznadno sjebano.

U tom paketu odgovornosti, među ostalim, pojam dezertiranja odnosno službeno rečeno ostavke tijesno je spojen, ipso facto, na licu mjesta i odmah, s pojmom smaknuća.

Odgovornost koju ja vidim kao proporcionalnu našim svinjarijama ne preuzima se s pladnja nego iz šprice koja se zabada u dužnosničku guzu, šprice dovoljno velike da u nju stane petsto tisuća doza cjepiva protiv svinjske gripe.

Ta odgovornost podrazumijeva da onoga koji je preuzme po jedan put zamrznu i odmrznu, umjetno oplode i pobace, za svaki svaki stupidni, promašeni pa povučeni zakon.

Ona podrazumijeva da ćeš se, kada je preuzmeš, samoga sebe ošinuti bičem za svaku kunu koja otputuje prema sjeverozapadu iz naših banaka, telekoma, pliva, ina i inih domovinskih srebrnina.

Da ćeš u jednoj seansi, koliko god potrajala, žličicu po žličicu pojesti jednogodišnji proizvod vegete, zajedno s ambalažom.

Da će, preko tebe kao državnog poglavara, prijeći cjelokupni vozni park Hrvatskih autocesta, po jednom za svaku lipu pronevjerenu u tom državnom poduzeću.

Da će te za svakog rodijaka zaposlenog po nadzornim odborima, po hrvatskim cestama, šumama, vodama i elektroprivredama, po jednom priključiti na voltažu hrvatskih dalekovoda.

Da će na tebe položiti po jedan kamen temeljac za svaki pelješki most, vojni ordinarijat i sve hrvatske arene.

Da ćeš se sam pribiti na križ svaki put kad se u ovoj zemlji ruka digne u fašistički pozdrav i kad se zapjeva lešu koji pliva niz Savu, kad se hukne crnom majmunu, kad se premlati homoseksualca i pankera, ma svaki put kad na površinu izbije neko od temeljnih obilježja nešega nacionalnog bića, kao što su sitna i krupna zloća, jal i zavist, zatucanost, autizam, mazohizam, sklonost sužanjstvu i udvorništvu, genetski upisana korumpiranost, ti nastavi popis.

Zato što znam da ćeš odgovornost za sve to preuzeti kao neizostavni dio svojeg predsjedničkog paketa, tebi ću dati svoj glas.

Dragi predsjednički kandidate, kao što ti predobro znaš, ja ne postojim, ja sam višestruko nevidljiv i ništavan. S obzirom na djelatnosti kojima se profesionalno bavim, na moje svjetonazore i intimne preokupacije, kao i na raznovrsne vidove bivanja koji tvore moje pojedinačno biće kao zaseban entitet u svemiru – ja znam da sam neizmjerno daleko od makar najmanje zerice tvojeg zanimanja, bez kojeg ostajem – ništa.

No ujedno znam i koliko ti je važan svačiji glas, pa čak i moj, premda ti se jebe za mene takvog, znam da ti se toliko jebe za mene da bi pojebao i mrtvog medvjeda, samo kad bi ti i on dao svoj glas, ja znam da u tome nema ničega osobnog, jer za mene ti se jebe koliko i za sve ostale, jebao bi po šumama i gorama, po kućama i po štalama, za tih jedan posto prednosti pred konkurentom, po zadnjim zabitima lijepe naše jebao bi i dao se jebati starom i mladom, rogatom i repatom, samo da možeš i sebe bi pojebao koliko si napaljen na sliku svoju predsjedničku, koliko ti se jebe za sve nas, i posve sam siguran da ćeš do iznemoglosti, obostrane, jebati za nas, u naše ime, u naš zdrav mozak, samo ako ti damo priliku.

I najmanje što se može učiniti da se nagradi takav entuzijazam, takva nesebičnost, takva neobuzdana požrtvovnost, najmanje što se može učiniti u znak zahvalnosti je dati svoj glas; stoga nemaj sumnje da ću ti ja dati svojega.

****

Pročitajte pisma Andreja Nikolaidisa, Zorana Tomića, Franje Janeša i Gordana Nuhanovića u kojima su se obratili predsjedničkom kandidatu.   

Objavljeno 05.11.2009.