Pozadinski faktor

Makar je otad minulo već podosta, stvar je očito i dalje aktualna. Pričamo, naravno, o čuvenoj reklami Recept za dobar odmor koja je trebala promovirati Hrvatsku kao zemlju za idealan odmor na najgledanijim svjetskim televizijama. Pristojan komad afere je, kako svi znate, nastao zbog kadra ženske stražnjice u bikiniju. Čuvena ženska stražnjica – koju ćemo u ostatku teksta zbog jezične ekonomije zvati guza – isprovocirala je našu premijerku toliko da se oglasila naputkom u kojem je zamolila glavne i odgovorne glede spota da ga skrate za koju sekundu. Kadar guze, kako je rekla, djeluje seksistički. Niko Bulić – direktor HTZ-a (nije Hrvatska traži zvijezdu nego Hrvatska turistička zajednica), zvijezda pomalo zaboravljenog predizbornog spota HDZ nam nikad ni’ko uzet neće dok je Hrvat uz Hrvata, glavni i odgovorni – spremno je klimnuo glavom i stvar je dok si rekao keks bila gotova.

Postavlja se pitanje na kojoj razini promatrati cijelu stvar. To ovisi prije svega o vašem sustavu vrijednosti. Korisno bi bilo, čisto za početak, odrediti se prema pitanju koji možemo proglasiti zajedničkim nazivnikom svih tekstova koji su tematizirali cenzuru guze: Zajebaje li ona nas? Odnosno, upotrebljavajući ponešto sofisticiraniji žargon, možemo preformulirati prethodnu rečenicu i zapitati se je li premijerkina reakcija politički manevar za izbjegavanje suočavanja s bitnim društvenim pitanjima ili iskreni izraz zabrinutosti zbog seksističkih elemenata reklame kampanje hrvatskog turizma. Distrakcija ili autentičnost? Ljudi koji su skloni prvom rješenju imaju naramak argumenata na svojoj strani. Premijerka pompozno pred televizijskim kamerama traži da se spot vrati u montažu znajući da će to po dobrom starom receptu skrenuti pozornost javnosti sa standardno neugodnih tema kao što su – ubadam sad napamet – objava registra hrvatskih branitelja, prosvjedi studenata, škverana ili neke treće socijalne grupe koja je već taj tjedan bila na ulicama zbog nekih općih mjesta društvenog života. Logika političke demagogije je jasna. Uzmimo zdravo za gotovo da premijerka tako razmišlja. To bi bilo grozno. Gore od toga bilo bi možda samo da su premijerkini stavovi autentični.

Cenzura je, bila vođena ovim ili onim razlozima, podijelila komentatore u dva tabora. Onaj veći osuđuje premijerkinu reakciju dok onaj manji smatra da je ona bila na mjestu. Veći tabor smatra da je afera fabricirana što može biti sasvim točno, ali ničim ne pobija tezu da je reklamni spot seksističke naravi. Ambiciozniji dio komentatora iz većeg tabora pokušao je i tome doskočiti. Nažalost, potpuno nekompetentno unatoč poslovičnoj vrckavosti i duhovitosti nekih autora. Njihova argumentacija gradila se na mogućnosti takvog prizora. Ljeti doista na možete vidjeti polugola ženska tijela građena prema proporcijama zlatnog reza kako se lijeno sunčaju na jadranskim plažama. Ali, s druge strane, ljeti na jadranskim plažama možete stvarno svašta vidjeti. Staru domorodačku tehniku lova plave ribe dinamitom, Čehe koji skaču s trajekta da bi par sekundi kasnije završili među elisama brodskog motora ili – što je ipak najvjerojatnije – neproporcionalna, pretila i baš niti malo senzualna ženska i muška tijela. Izvjesnost da ćete nešto vidjeti, valjda je jasno, ne može biti nikakav argument protiv teze o seksizmu. Stvari dobivaju posebna značenja svojim mjestom u strukturi teksta. Barthesovsko čitanje reklamnog spota otkrilo bi doista na koje sve načine prikazivanje baš onakve guze u trosekundnom kadru kodira poruku koja cijelim nizom konotativnih značenja djeluje na niže živčane funkcije muškog dijela ciljane turističke publike. Poziv je to na tur de Croatia koji obećava prilično određene stvari. Je li to seksizam? Možda. Znači li to da treba oduševljeno pozdraviti premijerkinu reakciju? Definitivno ne.

Gore od političke demagogije bilo bi, kao što sam već rekao, da je premijerkin istup autentičan. Uzmimo da je ona stvarno baš u jednoj prilično bezveznoj i beznačajnoj reklami prepoznala simbolički materijal koji može poslužiti za artikulaciju problema neravnopravnosti spolova u Lijepoj Našoj. To bi pak značilo da se u Hrvatskoj feminizam, baš kao i sastojci za Vegetu, jeftino da ne može jeftinije kupuju u bijelom svijetu. To bi značilo da nam je premijerka – a i mi skupa s njom – prilično prostodušna. Uvjeren sam da vraćanje ovog spota montažeru neće nimalo utjecati na položaj žena u hrvatskom društvu baš kao ni na pitanje njihovog dostojanstva. Možda čak može naštetiti jednoj ženi. Zanimljivo je kakvu je medvjeđu uslugu premijerka Jadranka Kosor napravila manekenki Jeleni Glišić. To je, inače, model čija je savršena guza izrezana iz spornog spota. Pod egidom brige o njenom dostojanstvu premijerka je svojom reakcijom pokrenula mehanizam samoispunjajućeg proročanstva. Jelenu bi tek sad, vjerovala Jadranka ili ne, ljudi mogli početi doživljavati kroz određenu sinegdohu.

Neovisno je li premijerka namjeravala napraviti bezazlenu distrakciju za javnost ili je njezina reakcija autentičan izraz borbe za ravnopravnost spolova, njen će čin i oni dobronamjerni među nama u retrospektivi naprosto morati doživjeti kao demonstraciju potpuno promašene političke korektnosti. Zašto to govorim? Jer će premijerkin grijeh na kraju mandata biti grijeh propusta. Ona nije i neće reagirati na Milinovićev zakon o umjetnoj oplodnji i Bajsovo licemjerno ponašanje u pogledu istog. Ona nije i neće učiniti apsolutno ništa da bi riješila veliku razliku muških i ženskih plaća kojima se honorira isti posao. Ona nije i neće donijeti mjere kojima bi spriječila favoriziranje muškaraca na natječajima za zapošljavanje jer oni, eto, sigurno ne moraju otići na plaćeni porodiljini dopust. Ona je digla i dići će glas samo kad to uopće ne bude potrebno.