Žensko tijelo u ogledalu uglancanog šovinizma

Žene su tople
Žene su meke
Žene su blijede
Žene su snene
Žene su ukras prirode
(Buldožer, 1980.)

U posljednje vrijeme svi pišu o ženama, promoviraju ih, objavljuju njihove knjige, priređuju izložbe autorica, organiziraju diskusije o njihovom položaju… Žene su vidljive, žene su u trendu, žene su tražene; žene konačno dobivaju neke zasluge za svoj rad i doprinose. Koliko god takvi projekti i inicijative nerijetko bile manjkave i podložne kritici (najčešće zato što održavaju status quo i ne dovode u pitanje sustav kao takav), u osnovi imaju barem tračak želje za afirmiranjem kreativnosti i stvaralaštva žena, koje je većinu povijesti bilo marginalizirano i obezvrjeđivano. 

U takvoj društvenoj klimi – u kojoj je mlađim generacijama već i Judith Butler sa svojim queer teorijama so last year i u kojoj je riječ heteropatrijarhat gotovo pa ušla u mainstream (gasp!), pojedini muškarci – intelektualci, umjetnici, kulturnjaci najvišeg reda – zaključuju da bi bilo baš originalno i relevantno baviti se ženskim aktom. Kao da ih je zaposjednuo Ljubo Babić pa sad imaju potrebu zazivati “žensku prirodu” i dobra stara vremena kad je čovjek nesmetano mogao opisivati “bubrenje djevojačkih grudi” a da ga woke policija ne napadne niti tjera da za kaznu ide u unisex WC.

Recimo, umjetnik i književnik Dimitrije Popović objavio je knjigu Žensko tijelo u ogledalu slike: od Botticellijeve Venere do Koonsove Ciccioline (Ljevak, 2024.). Odmah ću vam spojlati da je ovaj pregled ženskog akta u umjetnosti upravo onoliko krindž koliko zamišljate. Čak i ako niste upoznate s likom i djelom ovog umjetničkog superstara, ovog influensera prije društvenih mreža, vjerujem da će vam puno toga biti jasno već ako kažem da knjigu otvara citat Williama Blakea: “Golotinju žene stvorio je Bog.” A stvorio ju je, ako je suditi po ovoj knjizi, za užitak muškarcima. Mušku golotinju očito nije stvorio Bog i samim time nije vrijedna pažnje, ok?

Proždrljivi pogled kulturnih velmoža

U određenom smislu, Popović je gotovo prelaka meta za feminističku kritiku, nešto toliko anakrono da se čini da mu ne trebamo pridavati pozornost. Zašto onda pisati o tome? Pa, u jednu ruku, morala sam si nečime ispuniti ljeto, a i ponekad treba čovjeku malo uzbuđenja u životu, čak i ako to uzbuđenje poprima formu živciranja, frustracije i susramlja. U drugu ruku, bilo bi šteta ignorirati postojanje ličnosti o kojoj su napisani nebrojeni novinski tekstovi i monografije, koja kontinuirano izlaže u domaćim i inozemnim muzejima, koja je bila temom 15 dokumentarnih filmova (!?), koja dan-danas, u vrijeme navodnog kanceliranja, nesmetano objavljuje knjige koje kao da su izašle iz pera nekog likovnokritičarskog mizoginika s početka 20. stoljeća. 

Uz to, kako saznajemo iz medijskih napisa, promocija ove Popovićeve knjige, održana u HNK-u, bila je pravi hit: “foaje je bio doslovce premalen za publiku gladnu ovakvih nekonvencionalnih događaja” (iz press releasea), a navodi se i da je Popović više od sat vremena potpisivao knjige. Budući da je žensko tijelo glavna Popovićeva preokupacija, na promociji je miss sporta Lucija Begić izvela “pomalo fetišistički performans” u kojem je oko nogu i ruku imala kistove zalijepljene pik-trakom, dok je oko vrata nosila bisernu ogrlicu s koje visi životinjska lubanja. To je art, kmetovi s nezavisne scene, a ne vaše lupanje po šahtovima. Na kraju performansa Popović se markerom potpisao na nogu misice, označivši svoje “djelo”.

Uglavnom, riječ je o jednom od onih velmoža hrvatske kulture (vidi: Ivica Matičević, Nikola Petković, Velimir Visković1¹, itd.) čiji stavovi naprosto nikako da izumru. Ovi uglancani šoveni kroz tek blago umiveni seksizam i mizoginiju, koju često samozadovoljno predstavljaju kao osviještenost i progresivnost (“Žene zaslužuju sva prava kao i muškarci”, reći će Popović), ne prestaju spemati javni prostor – i trošiti javne novce – na svoje izdrkotine (no pun intended). I zato treba pisati o tome, jer deprimirajuće je što u 2024. godini u novinama moramo čitati izjave poput “Ženi je svojstveno da se njeguje da bude atraktivna i da istakne svoju ljepotu i privlačnost,” iz kojih kao da progovara duh Žuži Jelinek otprije 20 godina.

Inače, cijela knjiga Žensko tijelo u ogledalu slike može poslužiti kao (50 godina zakašnjela) ilustracija Bergerovih teza o ženskom aktu. “Naslikao si golu ženu zato što uživaš gledati je”, dijagnosticirao je još davno Berger umjetnike, a nemoguće je oteti se dojmu da ista motivacija goni i Popovića. Pa i on sam piše da su “mitske teme slikarima renesanse i baroka služile kao svojevrsni alibi kako bi mogli izraziti potrebu i zadovoljiti imaginaciju u slikanju nagih ženskih tijela” – jedino nije jasno prepoznaje li i sam sebe u tom opisu. Suprotno ranije citiranoj tvrdnji Williama Blakea, ženski akt nije stvorio Bog, nego (odjeveni) muškarci. Ženski akt je proizvod muškog pogleda. Kako piše Berger: “Ona nije gola kao takva. Ona je gola onako kako je promatrač vidi.” Ženski akt stoga nije puki prikaz nagog tijela, već uključuje proces gledanja, pogled koji dolazi izvan kadra (“figure su se za njega obnažile”, ističe Berger), koji to tijelo pretvara u objekt ili prizor.

Popovićeva knjiga započinje pomalo konfuznim pseudo-filozofskim tekstom o slikama i ogledalima, iz kojeg saznajemo da je tijelo slika koja predstavlja “otjelovljeno biće žene”. Ali budući da je biće žene tajanstveno i nedokučivo (“Žena je uvijek enigma zahvaljujući upravo njenom složenom biću, bolje reći njenom tajnom biću”), ne preostaje nam drugo nego da piljimo u njezino otjelovljenje u nadi da ćemo doći do neke spoznaje. Ne spoznaje o ženi, naravno, već o samom umjetniku, za kojeg je žensko tijelo tek prazni teren na koji upisuje svoja značenja. Riječima Rozsike Parker i Griselde Pollock (1981.), “žena kao žena nije prisutna, osim kao simbol muške dominacije, kao scena muške fantazije”. Drugim riječima, ako se išta reflektira u “ogledalu slike”, to je umjetnik/povjesničar umjetnosti i njegov seksizam, dehumaniziranje objekta njegovim navodnim uzdizanjem, proždrljivi pogled koji sve podređuje svom čitanju. 

Knjiga zatim kronološkim redom, od renesanse do kraja 20. st., obrađuje odabrane primjere iz povijesti umjetnosti. Iskaču jedino povremene reference na suvremena djela (od kojih je većina upravo Popovićeva). Pišući o umjetnicima poput Boticellija, Tiziana ili Maneta, on opetovano naglašava kako je svaki od njih genij i autor remek-djela, čime i sebe indirektno svrstava u tu kategoriju. Da parafraziram likovnog kritičara Vinka Srhoja: kao da je genijalnost zarazna i da je dovoljno samo biti u njezinoj blizini pa da i sami postanemo geniji. Hoće li se i Popovićevi radovi naći u nekom budućem izdanju Jansonove Povijesti umjetnosti? Eventualno u poglavlju posvećenom kiču.

Nizanje nonsensa

U svakom slučaju, ova knjiga nije toliko pregled ženskog akta kroz povijest koliko autorov dnevnik gledanja slika golih žena (pa i sam je naziva “albumom”). A svi znamo da ako gledanje nadopuniš formalnom analizom likovnog djela, nitko ti ne može prigovoriti da je riječ o nekakvim vulgarnim i prizemnim pornografskim porivima, koje ovaj umjetnik odlučno odbacuje (prema Popoviću, za razliku od pornografije, erotika – s kojom se on identificira – spada u domenu umjetničkog). Ipak, pojedini opisi, recimo Boucherove Djevojke koja se odmara (1751.) ili Dalíjeve Mlade djevice… (1954.), toliko eskaliraju da bih se mogla kladiti da se u originalnom Popovićevom rukopisu (ili na tipkovnici) mogu pronaći bjelkaste mrlje nastale tijekom pisanja. 

Autor u uvodu navodi da je izbor radova u knjizi vođen osobnim senzibilitetom i afinitetima. Dosljedan vokabular kojim opisuje aktove koje je izabrao daje nam do znanja koji su to interesi: svaka ženska figura je putena, bujnih oblika, bujne tjelesnosti, jedrih bujnih bokova, zamamnih/mesnatih oblina, te zrači senzualnošću (koja varira od zavodljive do umiljate) i erotičnošću (snažna erotičnost, tajanstvena erotičnost, bizarna erotičnost, itd.). 

“Bogate različitosti” i “suprotstavljene estetike” koje autor vidi u rasponu djela koja je odabrao očituju se, pretpostavljam, u tome da neke ženske figure iskazuju stid pred vlastitom nagošću, dok su druge bestidne (uključujući “bestidnu nagost djevojčice”). Nadalje, razlikuje se konzistencija grudi i boja bradavica, što nam on sve detaljno opisuje – u sklopu formalne analize, naravno. Osim prikaza u kojima buja erotski naboj, nailazimo i na pokoju “samozadovoljnu” žensku figuru (gleda se u ogledalu); na “poganke” (sve žene prije Eve); kao i na šačicu neuglednih žena – one koje pate od celulita, koje su se deformirale od pretjerane debljine, koje imaju omlohavljene grudi, koje su opuštene u svojoj ružnoći ili čak uznemirujuće groteskne. Valja spomenuti da je autorica potonje i sama žena. (Vi bijesne feministkinje sigurno ste već pomislile da Popović nije uključio nijednu umjetnicu, ali kako se varate! Uključio ih je TRI!). Riječ je o suvremenoj britanskoj slikarici Jenny Saville, čiji monumentalni, ekspresivni (auto)portreti prkose klasičnoj ideji ljepote; šteta je samo što Popović ne primjećuje da su njezine slike jedan veliki fuck you povijesnoumjetničkoj tradiciji koju on tako zdušno zastupa. 

Osim Saville, tu su još Frida Kahlo – čiji se opus neizbježno čita kroz prizmu “psihičkih stanja i trauma” – te Artemisia Gentileschi, čije silovanje se spominje već u prvoj rečenici kao nezaobilazni fun fact. Baš poput čitateljica ove knjige, Artemisijina protagonistkinja slike Suzana i starci (1610.) “okrenula je glavu i pokretom ruku kao da se brani i izražava zgroženost onim što je upravo čula”. I hear you, sister.

Kako bi pokazao da je masu moderan i prosvijećen, Popović na jednom mjestu spominje Griseldu Pollock i njezinu interpretaciju Velázquezove Venere, koju brzopotezno odbacuje tvrdeći da Pollock nije shvatila gdje leži “formalno-estetski kompozicijski akcent”. Naime, da je njezino čitanje točno, “dobili bismo vizualno neugodan nesklad”. Kakav točno nesklad, pitate se? Pa, da je Venerino lice u ogledalu jasnije definirano, odvlačilo bi pozornost od njezine stražnjice u prvom planu. Znate, kompozicija.

Ne iznenađuje da Popović brani i Picassa² od “krivih pristupa” i “tamnih, provokativnih tonova koji … banaliziraju kompleksnost njegova djela”, misleći pritom na feminističku kritiku Shannon Lee, ali i same Picassove unuke Marine. Njezine komentare o tome kako je Picasso potčinjavao žene svojoj seksualnosti Popović o(t)pisuje kao “uskogrudne, da ne kažem neuke”. Prema njemu, umjetnička djela ne treba svoditi “na produkt kakva seksualnog kompleksa” ili osobnih trauma – iako će on sam to napraviti već nekoliko stranica kasnije za Fridu Kahlo, pa i Renéa Magrittea, čija je majka počinila samoubojstvo. 

Vješto, dakle, odbacivši navode Marine (“unuke slavnog djeda”, kako se više puta navodi), Popović zatim poentira svoj stav da je Picasso zapravo volio žene tvrdnjom da “španjolski genij penetrira u ženu svim svojim bićem”(!). Ali ne budite vulgarne – ne misli se to doslovno, nego kroz umjetnost. Dobro, možda malo i doslovno. U svakom slučaju, ako je Picasso i iskorištavao žene, “njihova žrtva, ukoliko jest bila žrtva, nagrađena je trajnom slavom koja živi u majstorovim platnima”. Eto, ne znam zašto su se žalile – pa sada su slavne! Svi znamo da nema velike umjetnosti bez barem malo patnje. 

Sličan manevar autor izvodi i kod, primjerice, slikara Bouchera i Balthusa, kojima su pozirale vrlo mlade djevojke, no njihovo “vrhunsko slikarsko umijeće” i “smisao za kompoziciju” poništavaju optužbe za pedofiliju. Ali što drugo očekivati od Popovića, koji pedofiliju eufemistički naziva “osjetljivim problemom” i ne vidi ništa sporno u opisivanju “atraktivnog seksipilnog tijela mlade djevice”? Navodi on i vlastiti primjer umjetničke interpretacije ženske adolescencije: hororični crtež Doba puberteta (1973.), na kojem djevojčica umjesto lica ima “ženski spolni organ”, prsni koš prekriven joj je hipertrofiranim bradavicama, a u drugom planu seksaju se dvije žabe (da citiram samog autora, ovdje bi psihoanaliza “mogla donijeti puno zanimljivih opservacija”). 

Međutim, spretno poput kakvog povijesnoumjetničkog akrobata, Popović preduhitruje i poništava eventualnu feminističku kritiku svog rada. U intervjuu za Novi list povodom nedavno održane izložbe Mit mode (HDLU/Mimara) navodi da “neke feministice mogu [njegove radove] protumačiti kao stanoviti mačizam, ali to bi bio nonsens”. Dakle, nemojte se ni truditi, jer svaka optužba za mačizam znači da naprosto niste shvatile što je umjetnik htio reći ili gdje leži kompozicijski akcent.

Zaslužujemo bolje

U jednoj emisiji na francuskoj televiziji, Susan Sontag govori Helmutu Newtonu da kao žena smatra njegove fotografije vrlo mizoginima i neugodnima. “Ja volim žene”, odvraća Helmut sa smiješkom. “Mnogi mizogini muškarci to kažu. Gospodar obožava svog roba. Krvnik voli svoju žrtvu”, odgovara Sontag. Sličnu argumentaciju ima i Popović³: “U mojim djelima uvijek afirmiram fenomen ženstva u najljepšem i najširem smislu tog pojma. I to radim iz uvjerenja i poštovanja prema ženi i njenom biću” (intervju u Novom listu). 

Takvu “sofisticiranu viziju antifeminizma” Gordana Bosanac u knjizi Visoko čelo (2010.) naziva estetičkim antifeminizmom, u kojem je žena shvaćena kao “ukras svijeta”, a njezina primarna uloga je da bude lijepa i da muškarcima pričinja “estetsko-erotsku ugodu”. U estetičke antifeministe Bosanac ubraja i “gorljive ljubitelje žena, njihove obožavatelje, slatkorječiva zanovijetala”, muškarce koji “sami vole isticati svoju često žarku ljubav prema ženskom spolu, što pretvaraju gotovo u zanimanje”. Popovićeva ideja žene kao enigme, tajanstvene i nespoznatljive, žene prvenstveno kao estetskog/erotskog prizora i simbola a ne stvarnog ljudskog bića, odlično ilustrira tezu Gordane Bosanac. 

Mislim da govorim u ime svih žena kad kažem: Dosta više slatkorječivih zanovijetala. Dosta muškaraca koji koriste sintagmu “Venerin brijeg”, Ženska seksualnost nije ni “stidna” ni “bludna” (također, prestanite upotrebljavati ove termine osim ako niste seksualno frustrirani viktorijanac). Dosta nam je vaše loše erotike. Vaše ideje su zastarjele i dosadne. Masturbirajte koliko želite, ali ne morate pisati knjige o tome. 

Svi skupa zaslužujemo bolje. Gdje je ona famozna tipka za kanceliranje kad je trebaš? 

1. Fun fact: Visković je objavljivao Popovićeve tekstove u Književnoj republici te potaknuo njihovo objedinjavanje u obliku knjige Labirinti sjećanja (Litteris, 2018.). ↩︎
2. Segment iz knjige o Picassu prethodno je objavljen 2023. godine kao esej u Vijencu (br. 753) povodom 50 obljetnice Picassove smrti. Esej je čak dobio oštru reakciju Željke Zdelar objavljenu u idućem broju. ↩︎
3. Naravno, nije on jedini; dobar primjer je još jedan ljubitelj ženske forme, fotograf Stanko Abadžić, koji je posljednju izložbu aktova imao početkom ove godine u Laubi, ili Morski lahor, aktualna izložba aktova iz zbirke NMMU-a, čiji tanašni koncept kao da su osmislili studenti preddiplomskog studija marketinga (otprilike: ljeto je, vruće je, aktovi nemaju odjeće, publika želi gledati aktove jer bismo i mi voljeli biti bez odjeće). Od dvadesetak izloženih radova, samo četiri sadrže muški akt. ↩︎

Objavljeno 27.08.2024.