Poptika Komediju u okviru teorije o književnosti smatramo dramskom vrstom koja: “u smiješnu ili porugljivu tonu obrađuje prividne društvene ili psihološke sukobe razrješujući ih na vedar način. Radnja i likovi komedije ironičnom relativizacijom ljudskih slabosti izravnije se vezuju za društvene navike određenoga doba.” Komedija kao dramska vrsta se tijekom povijesti mijenjala, a njezine začetke i značajnije strukturiranje pratimo od 442. godine prije nove ere kada je uvrštena u dionizijske svečanosti. Začetnikom tzv. stare antičke komedije smatramo grčkog komediografa Aristofana čije komedije otvoreno ismijavaju i prozivaju političku scenu, političare i suvremenike te na duhovit način komentiraju i aktualnu književnost i filozofiju. Krajem 5. st. prije nove ere slobodna, otvorena kritika se polako gasi te na snagu stupa nova era komedije, ona koju zovemo srednjom antičkom komedijom. Time završava etapa onoga što poznajemo kao izvornu komediju te je zanimljivo za pratiti u kojim je tragovima i oblicima ona danas prisutna.
Engleski frazni glagol stand up u doslovnom prijevodu znači ustati (stati na noge, stajati na nogama), dok ga također u određenim kontekstima možemo shvatiti kao pobuniti se, zauzeti se za nekoga ili nešto. Pojam stand-up, bez prevođenja ili prilagođavanja hrvatskom jeziku, preuzeli smo iz engleskog za izvedbu koja uključuje obraćanje publici s ciljem da stand-up komičar na humorističan način zabavi i nasmije. Stoga možda stand-up izvedbe funkcioniraju kao svojevrstan izdanak antičke komedije, duhovito izricanje i zauzimanje stavova o aktualnim problemima. Iz zagrebačkog komičarskog kolektiva, Lajnap Comedyja, u jednom priopćenju navode kako: “Stand-up postoji da bi osvijestio teme o kojima govori. Komičari kroz svoje nastupe prozivaju očiglednu bizarnost sustava. I sam stand-up kao umjetnička forma daje još jedan poligon za javno govorenje o temama, naglašava, prenaglašava i dovodi do apsurda sustava.” Dakako, ova definicija u teoriji zvuči dobro, dopunjuje i podcrtava odlike stand-upa koje su suština spomenute forme izvedbe, dok s druge strane, komičarima nerijetko služe kao paravan iza kojeg se skrivaju od kritika. Također, uvođenje kriterija umjetničke forme u izjavi podrazumijeva otvorenu kritiku društva i moći pomoću netradicionalnih medija u suprotnom je termin (namjerno) neadekvatno upotrebljen, ponovno kao ograda od prozivanja. Najzad, postavlja se pitanje smatramo li stand-up komedije uopće dijelom umjetničkog svijeta?
Humor zauzima velik prostor u današnjoj kulturi, posebice digitalnoj koja poput poligona ostavlja mogućnosti za raznovrsne oblike i vrste izražavanja. Na taj nam je način humor dostupan za svakodnevno konzumiranje, ako ne i nametnut. Tweetovi, tiktokovi i posebice memovi prepoznatljivi su oblici humora, pa i kritike pomoću istoga, koji danas imaju dalekosežnu moć. Zaključujemo da humor dobiva nova polja djelovanja, potražuje novu publiku, pa zašto onda i stand-up ne bi izašao izvan granica comedy-klubova?
Mlada umjetnica i stand-up komičarka, Mila Panić, primjer je izlaska iz ustaljenih okvira. Na zatvaranju izložbe Na vrhu jezika održala je performans u obliku stand-up nastupa upravo u galerijskom prostoru. Bila je to ideja mlade kustosice Antonele Solenički koje je i kurirala spomenutu skupnu izložbu postavljenu u Galeriji Nova, a koja je okupila umjetnike iz različitih država južnoslavenske jezične skupine te su na različite načine problematizirali temu jezika. Umjetnica je sudjelovala sa svojim podužim videoradom gdje je problematiku jezika pokušala približiti osobnim iskustvom o kojem u videu razgovara s tetkama iz Njemačke. Govornice razgovaraju i na njemačkom i na bosanskom, a rad je namjerno postavljen bez titlova kako bismo doživjeli ograničenost jezika ovisno o tome koliko možemo razumjeti.
Ranije spomenuti stand-up performans izveden je na engleskom jeziku što se meni osobno učinilo kao zgodan nastavak na izložbu o jeziku i njegovu razumijevanju. Engleski jezik ima ulogu svojevrsnog univerzalnog jezika današnjice koji je poslužio za predstavljanje umjetnice same, naravno, pomoću šala i viceva, ali i širih društvenih tematika koje ju more. Od dejtanja na Tinderu na kojem onda, između ostalog, “upoznaje” članove bliske obitelji i razotkriva propale brakove, preko priča o spojevima na kojima se sramila vlastitog državljanstva pa je tuđim državljanstvima pokušavala osvojiti nekoga da bi se ispostavilo kako je nama Balkancima državljanstvo bitan kriterij u odabiru partnera, pa sve do uvođenja kategorije tzv. četvrtih zemalja za siromaštvo Bosne u kojoj na aerodromima kofere vuče – magarac.
Primjeri su to iz kojih je odmah jasno vidljivo da je ono osobno isprepleteno sa sviješću o nečem izvanjskim, nametnutim, i koji ujedno ocrtavaju društveno stanje. Koristi se autorefleksijom, humorom na vlastiti račun, vlastitim iskustvima koja služe za oblikovanje priče o nečemu većemu od nas samih. Komičarka je na samom nastupu govorom tijela i ekspresijama lica ostavljala dojam nekoga tko vrlo ozbiljno shvaća problematiku o kojoj govori. Nije se (kao što je čest slučaj s muškim komičarima) sama smijala svojim šalama, već je pauzama i prodornim pogledima tražila razumijevanje prisutnih. Iako na engleskom, iako izmješten iz matične zemlje, nastup smo i u Zagrebu jednako dobro razumjeli. Možda je stand-up univerzalan jezik koji, premda na zabavan način, ipak ima moć da nas prosvijetli.
Neizbježno je dok se na takvim nastupima zabavljamo i smijemo da ipak u nekom trenu, barem na neku temu ne zastanemo i ne zapitamo se do koje je mjere ovo šala. Onda je šala ispunila svoju “odgojnu” funkciju. Stand-up postavljen u galerijski prostor ujedno dobiva novo, drugačije značenje od izvođenja istog u klubovima. Mada galerijski prostor najčešće podrazumijeva homogeniju skupinu ljudi, skupinu ljudi koja (većinskim dijelom) pripada kulturnom sektoru, takav će prostor biti pogodniji za tzv. otvorene forume i rasprave na temu kakve Panić nastoji postići svojim izvedbama. Sama umjetnica smatra kako izmještanjem stand-up dobiva novu dimenziju, onu koja je bliža suvremenim umjetničkim praksama. Kulturno-umjetnički prostor, kritika odnosa moći i otvoren dijalog opravdavaju shvaćanje stand-upa umjetničkom formom.
Osim ovog neuobičajenog primjera, zanimalo me što hrvatska stand-up scena nudi Zagrepčanima pa sam se uputila u omiljeno okupljalište spomenute scene, klub Sax u Palmotićevoj. Redovite nastupe održavaju ranije spomenuti Lajnapovci, a uobičajena praksa su postali i samostalni nastupi članova Lajnap Comedyja. Ako je vjerovati podacima koje dobivamo na stranicama Saxa, redovito su rasprodani, kao što je bio slučaj i s nastupom Aleksa Curaća Šarića pod nazivom Nema. Na. Čemu. Curać Šarić svoj je dvosatni nastup posvetio nekim temama koje vežemo uz osobne sfere života. Primjerice, prvi blok šala o odrastanju sa starijim bratom ili sestrom, batinama i dječjim ucjenama, strahom od mame i poderanih hlačica sve je prisutne dobro nasmijao i, sudeći po reakcijama i međusobnom komentiranju, podsjetio na vlastito djetinjstvo. Isti taj primjer je dobro polje za humoristično suočavanje sa zastarjelim odgojnim metodama koje možemo i trebamo iskorijeniti, ali Šarić je učinio upravo suprotno.
Uvijek je dobro našaliti se s pričama iz vlastitog iskustva, na vlastiti račun, pogotovo kada znaš da je svima prisutnim barem jednim dijelom taj segment poznat i da se mogu poistovjetiti, i nasmijati. Još bi bilo bolje kada bi to poistovjećivanje dovelo do nekih općih zaključaka o problemima na koje sami možemo utjecati. Spomenuo je Plavi telefon u kontekstu da je to moderna izmišljotina i da djeca za svakojake gluposti misle da su zlostavljanje (svaki oblik fizičkog ili psihičkog nasilja jest zlostavljanje!) jer on nije smio pomisliti da se mami žali na bratovo ponašanje, a kamoli Plavom telefonu. Prethodna šala, umjesto da zauzme stranu žrtve i osvijesti problematiku nasilja nad djecom, opravdava zlostavljače. Tako je pozicija govornika, u ovom slučaju komičara, potraćena, pa ne čudi zašto takvi, i slični, svjetonazori još uvijek žive u društvu.
Našle su se tu i šale o dejtanju i generalizacije o vrlo ozbiljnom shvaćanju emotikona u ženske populacije, odnosno neshvaćanju u muške, šale o muškim prijateljstvima i detaljna uputstva za ophođenja u hotelima. Međutim, ono što upada u oči jest da su sve te šale, iako se na prvu čini kao potpuno nevezano za temu, prožete stereotipnim i mizoginim shvaćanjem rodnih razlika, pa i svođenjem muškaraca i žena isključivo na seksualna bića. I šale o seksu mogu biti duhovite, ali problem nastaje kada te šale objektificiraju žene. Tako u šali o zamjeni spolova na jedan dan kaže da bi svaki muškarac, da je žena na jedan dan, htio isključivo seks jer je to ono što oni ne mogu raditi dovoljno. Žene su te koje biraju, a muškarčev tip žena je – da!, kaže komičar. S druge strane, govori nam da bi većina žena, da mogu biti muško na jedan dan, htjela samo masturbirati. Problematična je samo ona jedna skupina žena čiji bi odgovor bio da bi na jedan dan htjele biti plaćene koliko zaslužuju. Ne samo da se ovdje muškarce svodi na razinu nagonskih životinja, već se i potire problem dvostrukih standarda plaćanja muškaraca i žena na istim pozicijama.
Zanimljivo je za povezati da je relativno nedavno upravo Aleks Curać Šarić bio predmet rasprave po portalima zbog nastupa (koji je neke od posjetitelja natjerao da napuste klub) na temu silovanja. Za očekivati bi bilo da je to bio tzv. propust u njegovoj karijeri, ali se više čini da je to “stil” koji ne napušta. Očito je i negativan publicitet, publicitet, jer je komičara zanimalo koliko je ljudi uopće čulo za spornu izvedbu. Nakon što je publika dizanjem ruku “glasala”, ispostavilo se da je malo ljudi koji dolaze na stand-upove čulo za kontroverzu. Komičar zaključuje da je to pozitivno jer sve koji znaju, ali i one koji ne znaju: “boli kurac”. Nakon toga je uslijedio ciničan smijeh samog komičara, što je bila redovita praksa tijekom njegovih nastupa. Na taj se način opravdao pred publikom za prijašnje i buduće nastupe i dobio prijeko potrebu potporu. Nije nezanimljivo za uočiti da se nakon javnih prozivki niti jednom nije obratio medijima niti dao ikakvu izjavu, a čini to na nastupima koji su, očigledno, zona komfora i odobravanja. Ta je zona komfora dodatno poduprta jer njegovi kolege, tako sam tvrdi, ne vide problem u šalama o silovanju već se čude što njih nitko nije prozvao, a i sami pričaju takve viceve. Činjenica da cijeli Lajnap kolektiv ne vidi problem u zbijanju šala na račun nečijih trauma još je više zabrinjavajuća, kao i činjenica da okupljaju ljude koji se time zabavljaju i dalje proširuju šovinističke svjetonazore. Zasigurno je bilo i onih koji nisu nužno došli podržati mizoginiju, ali danas, kada su nam na dohvat ruke sve informacije, iznenađuje da nismo educirani o onome što konzumiramo.
Dva komparirana primjera stand-upa i njihova oprečnost pokazuju različite pristupe komediji. Prvi od njih je onaj kojem se na prvu smiješ, ali se istovremeno uhvatiš kako promišljaš o izrečenom. To znači da humor može upozoriti na problem i približiti ga. Humor je to koji propituje moć i moćnike, pa je takav, u ovom slučaju Milin, svojevrstan nasljednik nekadašnje antičke komedije. Dok s druge strane, u Šarićevom primjeru, šale ne pridonose nikakvom podizanju svijesti, zauzima stranu zastarjelog, patrijarhalnog poretka te nastup odiše frustracijom zapakiranom u vulgaran humor.
Postoje razne vrste stand-up komedije, brojne vrste humora i najčešća obrana svih komičara jest da sve može biti predmetom viceva. Oni su isti oni koji tvrde da propitkuju bizarnost sustava pa je bizarno, da pored svega ostaloga, predmetom šala uvijek nekako postanu oni marginalizirani i podzastupljeni u društvu. Tako se pridonosi daljnjoj normalizaciji problema o kojima se ionako premalo govori naglas. Zašto ne koristimo glas i publiku koja nas plaća da podignemo svijest?
Referirajmo se još jednom na začetnika stare antičke komedije, Aristofana. Jedna od njegovih sačuvanih komedija, Lizistrata, govori o ženama koje su odlučile muževima uskraćivati seks sve dok oni ne bi odustali od rata, kako bi postigle mir i vratile svoje muževe kućama. Možda bismo i mi trebali razmisliti o tome da si uskratimo stand-upove, kada ih već ovlašteni neće otkazati, dokle ne naučimo da humorom ne treba dodatno umanjivati ionako banalizirane teme, već da humor može biti oruđe za osvještavanje manjkavosti društva i sustava.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
