Noć i dan živih potrošača/ica

Piše: Šefik Šeki Tatlić

Naime, dok je kontroverza oko koncerta samo jedna u nizu “kontroverzi” koje hrvatska javnost svakodnevno “prati”, liberalni kapitalizam kao nova univerzalistička ideologija, pored toga što preko “slobodnog” tržišta kolonizira materijalne resurse malih zemalja, nije prepoznat i kao sustav koji zapravo najsnažnije kolonizira upravo polje kulture. Kako u smislu u kojem se “kulturna scena”, sve više, umjesto kritičke platforme društvene stvarnosti pretvara u niz kulturnih tvrtki koje se bave svojim poslom, tako i u smislu da kultura javne percepcije jednostavno nije kompetentna prepoznati prave društvene kontroverze.

Pogledajmo što bi to značilo u današnjem hrvatskom kontekstu…

Dakle, dok je s jedne strane reakcija nekih stranaka i/ili organizacija na ikonografiju koncerta bila intenzivna (iako je u slučaju onih srpskih razumljiva, ali ne toliko kredibilna zbog neosuđivanja srpskog fašizma nekad i danas), s druge se strane Vlada oglasila pripćenjem u kojem stoji da: “Suvremena hrvatska država počiva na vrijednostima Domovinskog rata i na temeljima antifašizma kao i otpora prema svakom totalitarizmu.” Dakle, dobili smo dvije vrste reakcije u kojoj se jedna, opravdano, obrušila na ikonografiju jedne vrste totalitarizma viđenog na maksimirskom koncertu, a druga se, Vladina reakcija, sterilno pozvala na otpor svakom totalitarizmu, dok je onaj, klasno segregacijski, kapitalistički totalitarizam, kao problem, ostao upravo netaknut.

Tj. ako suvremena hrvatska država “počiva na vrijednostima otpora svakom totalitarizmu”, “kritiziranje” samo desne opcije jednostavno nije dovoljno za kritičku percepciju današnje društvene stvarnosti. One stvarnosti u kojoj se upravo liberalna demokracija, svojim zakonima slobodnog tržišta, svojom klasnom segregacijom i svojom promocijom potrošačke kulture, uspostavlja kao ona najtotalitarnija za sve humanistički profilirane vrijednosti, što jednostavno rezultira time da prava kontroverza ostaje neprepoznata.

Drugim riječima, ako je problem nekadašnjeg državnog socijalizma bio nametanje centralizacije kulture (kako u smislu geografije, ideologije, tako i u smislu “treniranja javne percepcije” stvarnosti), problem današnje liberalne demokracije upravo je decentralizacija kulturne scene u kojoj se dobiva na heterogenosti i raznovrsnosti na nivou pojavnosti, ali se gubi upravo na političkom kontekstu kritike svih spomenutih “kontroverzi”, od kojih je Thompson samo jedna u nizu. To jednostavno znači da se događaji u kojima se propagira, danas najpropulzivnija, korporativno-potrošačka kultura, jednostavno ne reflektiraju kao relevantni.

Tako smo na dan Thompsonova koncerta, na HTV-u mogli vidjeti dvije kratke reportaže koje ilustriraju svu bizarnost situacije. Dok su posjetitelji Thompsonova koncerta na Maksimiru pričali pseudo-političke priče o domoljublju, domovini i slično, posjetitelji “urbanog” Rokaj festivala na Jarunu u Zagrebu izjavljivali su kako ih politika uopće ne zanima, te kako njih interesira samo ispijanje piva?!? A što se događa, tj. što se događalo malo prije nego su se jedni išli domoljubno izdizati, a drugi baviti tako uzvišenom djelatnošću cuganja piva? Nekoliko dana prije, u Lisinskom je gostovao pravi glasnogovornik danas najopasnijeg totalitarizma, onog kapitalističkog, gospodin Jack Welch.

Od ovog, (opet kontroverznog) menadžerskog “gurua”, koji se proslavio masovnim otpuštanjem radnika, uspjeli smo čuti “genijalne” ideje po kojima Hrvatska, kao pomorska zemlja, mora strateški iskoristiti svoje more, a čuli smo i “da su jaki menadžeri oni koji su sposobni donijeti teške odluke o rezanju broja zaposlenih te su kao takvi jedini sposobni jamčiti sigurnost zaposlenja” (?!?). (http://www.totalportal.hr)

Dakle, jaki menadžeri su oni koji jamče sigurnost zaposlenja tako što otpuštaju radnike…?!?

Od Welcha smo čuli i da “…sreća (zaposlenika) mora proizlaziti iz uspjeha tvrtke, a ne iz toga što im se ispunjava svaka želja” (ibid.) što također možemo protumačiti i tako da vidimo “sreću” zaposlenika kao sreću tvrtke koja će postati sretna tako što će otpuštati neke druge radnike, dok će ovi drugi biti sretni samo dok ih se ne otpusti…

Kada pak Welch tvrdi da je “Pobjeda osobno putovanje”, on zapravo, izgledajući kao promotor individualnih prava i sloboda, dijabolično nameće, monopolizira samu definiciju pobjede u onome što se danas degutantno zove “tržišna utakmica”. Koje pobjede? Putovanje kuda? “Pobjeda” je to u stjecanju materijalnog komoditeta, koja, pored mnogih drugih atraktivnih lokacija (BTW, ove godine su IN kontroverzne lokacije kao Thailand), uglavnom vodi u izopačeni dehumanizirani život radnika, koji dok čeka da bude otpušten (da bi tvrtka bila sretna, jel’?), provodi svoje weekende u King Crossu pored onih opskurnih tobogana za djecu.

Nakon svega, upitan od novinara Hrvatske televizije da komentira tko su po njemu najveći “heroji tranzicije”, Welch navodi upravo prvog češkog predsjednika, Václava Havela. Tog neoliberalnog političara čiji je životni put Slavoj Žižek opisao kao put u kojem je Havelovo herojsko inzistiranje na kreiranju nemogućeg (oponiranju tada nepobjedivom komunističkom režimu) završilo služeći onima koji danas “realistično” argumentiraju da je bilo kakva stvarna promjena današnjeg svijeta nemoguća (Žižek, London Review of Books).

Dakle, dok je Thompsonov koncert označen kao “kontroverzan”, zbog svojevrsnog propagiranja jedne vrste kulture bazirane na domoljubnim emocijama, predavanje Jacka Welcha kao flagrantno propagiranje korporativne i-ili potrošačke kulture naišlo je na opće oduševljenje u očima “ozbiljnih” medija, te uglavnom na šutnju iz redova “kulturne scene”. Možda upravo zato što se kulturna i/ili art scena prihvaćanjem korporativne kulture kao svoje određujuće smjernice želi upravo integrirati u zapadni sustav vrijednosti u kojem je predavanje Jacka Welcha “konstruktivno”.

Dakle, dok su u nekadašnjem totalitarizmu državnog socijalizma (kao modelu istoka), kultura i umjetnost bili kritički orijentirani prema totalitarnoj društvenoj stvarnosti (recimo slučaj Laibach, NSK), danas, u “netotalitarnoj” liberalnoj demokraciji, kultura i umjetnost, od kojih se po definiciji očekuje kritička refleksija društvene stvarnosti, funkcioniraju isto kao i neka od tvrtki koje funkcioniraju po Welchovim uputama (kao modelu Zapada). Ili, kako je to jednom rekao zagrebački umjetnik Mladen Stilinović: “Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost predmetima, sve to udaljilo ih je od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.” (Stilinović, 2003.)

Ili, ako je korporativna/potrošačka kultura zapadnog tipa, koje je Welch predstavnik, percipirana kao konstruktivna za Hrvatsku, ona je konstruktivna samo za one vladajuće klase, bilo lijeve, srednje ili desne orijentacije, koji propuštaju kritizirati totalitarne elemente liberalne demokracije koja istu, potrošačku kulturu i promovira kao onu “najbolju”.

Banalno rečeno, današnji problem nije kako će se netko na svom “ultra simpatičnom” Blogu (eh) ili u kafiću “postaviti” naspram određene kontroverze, koje ionako žive dan-dva. Problem je što je liberalni kapitalizam, tj. njegova korporativno-potrošačka kultura zamijenila kulturu kritiziranja društvene stvarnosti u kojoj je i kulturna scena, umjesto da bude subverzivna prema svakom totalitarizmu, postala samo još jedna vesela korporacija. “Korporacija” u smislu da “scena” još ne percipira liberalni kapitalizam kao totalitarizam, te da slijedom toga gubi na političkom profilu svojeg djelovanja, a samo zaradi pokušaja integracije u isti liberalni kapitalizam. Drugim riječima, “kontroverze” unutar sustava, koje kulturna scena kritizira, ne treba tumačiti kao manjak, nego kao višak liberalne demokracije.

A ako bi sad bio red navesti nešto što bi služilo kao definicija totalitarizma, najbliže po toj definiciji bila bi, bar po Alainu Badiouu, tvrdnja da svaki proces apsolutizacije istine organizira Zlo. Stoga, svako polaganje apsolutnog prava na istinu, bila ona desnog, lijevog, korporativnog ili potrošačkog profila (a današnja hrvatska istina sigurno je potrošačka istina) ne označava ništa drugo do totalitarizam. A totalitarizam kojem direktno svjedočimo, onaj je i desnog, ali i lijevog tipa, a najviše onaj tržišnog tipa. ili, kako je to “britko” rekao kontroverzni US presidente Bush, najbolji način da budete domoljubi… je da trošite.