Ne, hvala

Kakvo je to "bogatstvo i šarenilo ponude" kad možeš birati tek između sto varijanti artikla X, dok artikala Y i Z jedva da uopće ima na policama?

magazin

Od prošlog tjedna, prva linije fronte na kioscima bogatija je za još jedan naslov – magazin Grazia. Sve što ja imam za reći je… ovaj, čemu još jedan ženski modni/trič-trač magazin? Zar ih nema već dovoljno?

Glavna urednica Grazije Silvana Menđušić dala je intervju Slobodnoj, u kojem priznaje da “na našoj izdavačkoj sceni trenutačno egzistira jedan zanimljiv broj lifestyle časopisa od kojih svaki ima neku svoju nišu…” Ali? “…vrlo je malo onih koji mogu zadovoljiti interese cijele čitateljske publike, od 7 do 77 godina.” S jedne strane govori kako smatra da je “većina tih tiskovina kvalitetna”, ali s druge “da se to kod nas radi na dosta amaterskoj razini.” Kaže da joj je cilj prezentirati visoku modu, ali i da “list ima koncept koji govori – ne morate imati ništa skupo, promovirajte i nosite ono što imate.” Profilirani smo u svih šesnaest, ha?

Međutim, koliko ja vidim, nema neke velike razlike između Grazije i, recimo, Glorije – jedino u tome što je Grazia više posvećena modi i slikovnim prikazima iste. Ali, mimo toga, sve je opet isto, isto, isto: pretresanje istih tračeva o poznatima koje pretresaju i ostale revije istog profila, isti sponzorski potrošački vodiči, recepti za zdravu hranu i zdravi život, i naravno obvezna “neobvezatna” kolumna iz pera književnika-novinara.

Očito jest da ovakve tiskovine imaju zahvalnu poziciju na tržištu, i vjerojatno će se i Grazia nekako tu uspjeti progurati. “Mislim da sve to ide u korist čitateljske publike pred kojom je sve bogatija i šarenija ponuda”, kaže Menđušić. Rečenica je na mjestu – osim što joj fali dodatak na kraju: “…celebrity/lifestyle magazina”! I što nisam siguran koliko “sve to” ide u “korist” čitateljske publike. Ta kakvo je to “bogatstvo i šarenilo ponude” kad možeš birati tek između sto varijanti artikla X, dok artikala Y i Z i tako-unedogled jedva da uopće ima na policama?!?

Menđušić još kaže: “Mnogi se časopisi posljednjih godina sve više bave modom, a može se reći da samo Glas koncila ne sadrži stranice vezane za modu i ljepotu. Danas te teme zauzimaju sve više prostora u dnevnim novinama, tjednicima i političkim magazinima. (…) Činjenica je da su se sve naše dnevne novine na neki način estradizirale, dok su news magazini proširili svoj drugi dio novina.”

Nešto slično tome je, u mračnijem tonu, Dubravka Ugrešić kazala koji mjesec ranije za Feral: “Hrvatski mediji su u očitoj regresiji, od novina do televizije. To što izgledaju bolje i sjajnije, i to što ih ima više, ne znači baš ništa. Život u Hrvatskoj prelomljen kroz medije doima se kao permanentan trač-party. Ili kao javni porno-show u kojem se u veselom promiskuitetu valjaju političari, sabornici, zvjezdice, kulturnjaci, porno i pop zvijezde, premijeri, predsjednici, ubojice, krimosi, poslovni ljudi, varalice, intelektualci, novinari. (…) Netko će na ovo odmah skočiti sa standardnim hrvatskim protestom: ‘Pa tako je i na zapadu!’ E, pa nije! Na tzv. Zapadu postoje ozbiljne i neozbiljne novine. Granice, pa tako i izbori, prilično su jasne. U Hrvatskoj se sve prelilo jedno u drugo, sve je postalo čvrsta medijska legura, koja je meni osobno nepodnošljiva.”

Možda ćete se iznenaditi kad vam kažem da sam dobrim dijelom na strani Ugrešićke. Jer, znate već da nemam ništa protiv mode i estrade. I, kao što ste također mogli već iščitati iz ovih kolumni, moje definicije “ozbiljnog” i “neozbiljnog” su poprilično fluidne. Ali, ali, ali…

U redu, vrijeme je da vam otvorim srce: ISFRUSTRIRAN SAM. Isfrustriran sam time što upravo OVDJE – u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su ljudi NENORMALNO nabrijani na politiku – nema NIJEDNOG istinski kvalitetnog, ozbiljnog tjednog političkog news-magazina. Pizdim zato što imam “izbor” između ustaškog papira za guzicu i… čega? Jet-set biltena EPH-ovih buržuja? Fanzina teorija zavjere koji mrtav ozbiljan jedan tjedan ima na naslovnici natpis DANKE OSTERREICH a drugi Hrvoja Petrača u Rambo-pozi? Beživotnog, sakatog Ferala koji je više dosadio i Bogu i ljudima te se izmoždeno šlepa na staru slavu a ja ga svejedno i dalje kupujem iz ČISTOG OČAJA???

Mnogi su i prije mene kukali kako nam je potreban “novi Danas” – ozbiljan politički časopis koji bi na jednom mjestu okupio vrsne političke novinare i komentatore, kojih i dalje imamo ali su razbacani na sve strane (Jeleno Lovrić, Borise Dežuloviću – volim vas ali ne želim i NEĆU kupovati ono smeće od Globusa samo zbog vas ). Na ta kukanja, stizali su standardni odgovori: Danas je stasao u nekim drugim vremenima, ta su vremena prošla, nema povratka na staro, ljudi su u zadnjih deset-petnaest previše naviknuti na žuto i/ili glupo, ljudi su glupi, ako imaju izbor između glupog i pametnog uvijek će birati glupo, pametno nema šanse opstati na tržištu, bla bla bla bla bla.

No, s druge strane, naš TV-eter ne oskudijeva koliko-toliko ozbiljnim političkim emisijama. Jest da njima često paradiraju svakojaki redikuli i pacijenti, ali načelno u takvim emisijama se ipak pokušavaju voditi ozbiljne rasprave o netrivijalnim stvarima. Nije da su uvijek na visini zadatka, ali isto tako se ni ne prekidaju prilozima o, štajaznam, novoj čiuaui Lane Pavić ili zadnjoj modnoj liniji Roberta Severa. Hoću reći: ako na televiziji “Latinica” i “Shpitza” mogu miroljubivo koegzistirati na zasebnim ravnima (i obje imati po pristojan kolač gledanosti), zašto do vraga u domeni tiska ne može biti “Latinice” bez da joj se “Shpitza” gura među korice?!

Ne smeta meni Grazia sama po sebi, nego… Nije mi naprosto jasna ta tržišna logika po kojoj se traže mikroskopski procjepi u već prenapućenim tržišnim segmentima, dok neki drugi, potencijalno lukrativni segmenti zjape prazni. Ja mislim da kod nas postoji publika nezanemarivog broja što vapi za nekim novim Danasom, ili čak nekim novim Feralom. Možda se grdno varam, možda ja precjenjujem tu publiku – ali mislim da je to mačji kašalj u odnosu na razmjere podcjenjivanja publike na našem tiskovnom tržištu!

I ne samo na našem, i ne samo na tiskovnom tržištu. Uzmimo samo za primjer aktualni američki TV-serijal “Izgubljeni”, koji se nikad ne bi ni počeo snimati da je sve ostalo na volji glavešina Disney Inc, u čijem je vlasništvu TV-postaja ABC. “To je suluda ideja koja nikako ne može profunkcionirati”, graknuo je Michael Eisner. Pretpostavljam da je logika otpora bila: “Grupa ljudi zatočenih na otoku na kojem se zbivaju čudne stvari? Pa kaj će nam to, ‘Dosjei X’ i ‘Twin Peaks’ su prošlost, misterije su OUT, sad svi briju na forenziku.” Lloyd Braun, glavni zagovornik projekta i bivši predsjedatelj ABC-ja, dobio je otkaz jer je bez odobrenja nadređenih odobrio snimanje pilota. No, unatoč protivljenju “viših sila” projekt je krenuo dalje, i… “Izgubljeni” su izrasli u kolosalni fenomen, seriju o kojoj svi pričaju i jedan od najgledanijih programa na američkoj televiziji (i šire).

Ili da se prisjetimo, recimo Joanne K. Rowling? Prije nego što je potpisala ugovor za malu kuću Bloomsbury, neuspješno je obišla nekoliko izdavača – koji su odbili rukopis “Harryja Pottera i kamena mudraca” tvrdeći da “djeca ne žele čitati knjige od tristo stranica.” Znamo što se kasnije dogodilo – pokazalo se da je za kult poput Harryja Pottera postojao tržišni prostor neslućenih razmjera.

Tko riskira – profitira, kaže lijepo stara poslovica. Neće svaki rizik upaliti, ali… kad upali – na velikom su dobitku i izdavači, i publika, i medijski ekosistem. Volio bih kad bi naši nakladnici to češće imali na umu.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano