Poptika Iza nas je još jedan derbi. Potonja rečenica je, naučili ste odavno, signal da će uslijediti još jedan u sivom nizu tekstova nogometno-socijalne tematike. Dakle, tekst u kojem će se ponavljati poznate teze koje, unatoč tomu što su poznate, zahtijevaju da ih se ponavlja. Pa, ljudi moji, tko voli nek’ izvoli!
O zbivanjima na terenu nema smisla pisati jer se tamo već odavno ne događa ništa vrijedno spomena. Zanimljive su jedino navijačke skupine koje su emancipirale od sporta u tolikoj mjeri da ih prilikom subotnjeg derbija nije bilo niti na stadionu! Domaćinu za pobjedu nije trebao dvanaesti igrač (dapače, ni jedanaesti!), a crna kronika dan poslije jedva da je zabilježila koji redak o bad blue boys’ night out u ne baš tako pitomoj splitskoj sredini. Ispada da nikome nisu nedostajali. Nameće se onda pitanje zbog koga te navijačke skupine uopće postoje. Dva su moguća pristupa tom problemu. Možemo, recimo, navijačkom fenomenu pristupiti začepljenog nosa i cijeli sjever Poljuda bez trunke oklijevanja proglasiti masom grlatih mamlaza. To je svakako najlakše. A možemo, s druge strane, otići u knjižnicu i pogledati što je sociologija rekla o navijačima. Nekako mi se čini da je, prije izricanja pravorijeka, pošteno bar donekle upoznati mišljenja autoriteta. A nije da ih nemamo! Usred svih sranja vezanih uz stadione tijekom državotvornih devedesetih hrvatski su znanstvenici pisali o navijačima sa žarom kojim danas pišu o turbofolku.
Podloga za uzgoj navijačke kulture je, kažu sociolozi, činjenica da neki dijelovi društva ne mogu sudjelovati u rješavanju problema koji se tiče njih samih. A taj problem je začarani krug u kojem su recesija i nezaposlenost međusobno konstitutivne. Ako je čovjek doista zoon politikon onda je nemogućnost političkog sudjelovanja jednaka nepostojanju. Marginalizirani mladići zato formiraju navijačke skupine. Od osjećaja da su nitko stječu dojam da su ipak netko, čime se bar jedan ili dva dana u tjednu rješavaju osjećaja društvene marginalnosti. Identitet pripadnosti navijačkoj skupini se formira na uspostavljanju odnosa MI i ONI putem – treba li uopće reći – nasilja. Navijači nemaju nikakvu agendu; poruka koju šalju je isključivo fatička što u prijevodu znači da oni zapravo, na izuzetno brutalan način, govore jedno i samo jedno: MI smo TU!
To je, manje-više, slika o navijačima koju sam stekao čitajući Lalića, Perasovića i Vrcana. Čini mi se da to drži vodu. Pretpostavljam da je meni lakše pronaći suosjećanje za tešku sudbinu navijača od momka koji je svojevremeno identificiran kao jedan od NJIH zbog čudnog otezanja u govoru pa mu je, samo zbog toga, promijenjen lični opis od strane par testosteronom nafilanih tifosa. Mislim da su sociolozi utjecali na to da nasilne kretenčiće počnemo promatrati kao supkulturu a ne kao, je li, nasilne kretenčiće. Znanstvenici si u miru svoje sobe mogu dozvoliti da ljude sortiraju prema određenim ponašanjima u skupine pa da onda, u svojim magisterijima i doktoratima na stotine stranica, analitički hladno istražuju razloge nastajanja tih skupina. Često se dogodi da čim nešto postane predmet znanstvenog proučavanja dobiva vrijednost samo po sebi. Onda čak i kritika djeluje kao legitimacija. Društvo, naravno, ne bi smjelo usvojiti niti jedan redak tih znanstvenih publikacija kad se postavlja prema navijačima. Dakle, dragi moji, nema govora o nekakvom posebnom zakonu o navijačima. Zakon je zakon – apstraktan i univerzalan za sve nas nalazili se mi na stadionu ili van njega. Razbiješ li automobil – pravac ćelija! Razbiješ li izlog – pravac ćelija! Razbiješ li nekome tintaru – shvatili ste.
U idealnom scenariju država bi, dugoročno, trebala naučiti lekciju iz sociologije i gledati navijače kao simptom, a ne uzrok bolesti pa sukladno tome propisati terapiju. E, tu smo! Terapija, prema dobroj staroj prosvjetiteljskoj tradiciji, počinje u školi. Obrazovanje bi trebalo biti vrsta etičke pedagogije i, gledajući tako, prvi korak u homogeniziranju društva. Sve češći prizor na fasadama naših škola čine amblemi nogometnih klubova uz prigodno polupismeno ispisane priglupe rime tipa “Samo jedno želin moj živote ludi da Hajduk bude prvi da cili Split poludi” ili “Naprid Bili moje srce tuče naprid Bili uz tebe san Hajduče”. Najbolja stvar je što njih nije na svježe okrečeni zid pod okriljem noći naškrabao mangup iz 8.b s tri zaključene jedinice na kraju prvog polugodišta već likovna sekcija usred bijela dana uz pomoć boja, sprejeva i šablona koje im je kupila ravnateljica osobno. Možda vam se čini pinku pretjerano raditi paralele između grafita na pročeljima i određenih supkultura, ali prije nego što mi kažete da sam blesav, prošetajte malo svojim gradom i izbrojite koliko ste navijačkih grafita, amblema ili murala vidjeli. Ne stanu baš na prste jedne ruke. Taj broj nije tek sociološki kuriozitet – on je navještenje.
Teško je sve to vidjeti svojim očima i ne postati prorok sudnjeg dana. Ovo nije ozbiljna sociološka studija u prvom licu množine nego tek plebejska kolumnica u prvom licu jednine pa, u skladu s tim, nemam ni ambicija ni mjesta ponuditi nekakv suvisao odgovor zašto na stadionima nema nikoga, a neka vrsta navijačkog identiteta čini se raširenijom no ikad. Ukoliko i dalje mislite da opet trkeljam, sjetite se da živite u zemlji u kojoj Zdravko Mamić ima sasvim lijepe izglede da postane zagrebački gradonačelnik, a Milan Bandić hrvatski predsjednik. Štrecnulo vas je malo oko srca? Onda pripadate ljudima koji ne bi dali Mamiću da im čuva nacrtanu ovcu a kamoli ključeve grada. Ljudima koji smatraju da navijački grafiti nemaju što raditi na školskim zidovima. Ljudima koji smatraju da je nedavno izrečena kazna Dinamu sasvim primjerena.
Ljudima koji bi uskoro mogli postati supkultura.
ObjavljenoObjavljeno
