U prošlom broju
Zareza obavljen je tekst
Katarine Luketić pod naslovom
Subotnja okupacija koji se, prije svega, čita kao dobro napisana reakcija na zaposjedanje javne sfere od strane nogometa i svih njegovih epifenomena. Pretjerana važnost nogometa koju podupiru mediji pruža materijal za opravdanu kritiku. Vjerojatno najbolja reakcija na autoričin tekst bila bi šutnja budući da svaki novi tekst, htio-ne htio, sudjeluje u bujanju diskursa kojeg ona osuđuje. Dakle, 1) počinjem pisati zarobljen u tekstu koji me osuđuje kao pripadnika višeg navijačkog reda – “intelektualne navijačke kaste” – koja akademskim diskursom garnira svoje infantilne fiksacije u želji da 2) postavim pitanje jesu li ljudi uključeni u projekt
Naš Hajduk na dugom putu političkog opismenjavanja pa danas traže da uđu u Nadzorni odbor svog omiljenog kluba, a “za koje desetljeće tražit će da sudjeluju u odlučivanju i o nečem drugom”. Prije bilo kakve analize korisno je razlučiti najprije estetstku i političku funkciju nogometa. Estetska funkcija zadržava pozornost gledatelja na onome što se događa na terenu; tehničkoj virtuoznosti koja se pokazuje na individualnoj i momčadskoj razini, igri koja se u trenutku mijenja ovisno o najmanjim slučajnostima, stilu kao proizvođaču viška užitka koji se ne može podvesti pod pravila igre.
Dvije minute Loachova filma
Tražeći Erica dovoljne su za shvaćanje bezinteresnog sviđanja koje donosi gledanje napada Manchester Uniteda. Politička funkcija je vezana za sve događaje koji se ne iscrpljuju na nogometnim terenima što podrazumijeva pokušaj razmišljanja o nogometu kao fenomenu popularne kulture. Estetska funkcija je ono zbog čega volim nogomet. Politička funkcija je ono zbog čega pišem ovaj tekst.
Prošla
poptika krenula je od analize Konzumova logotipa na Dinamovom dresu da bi pokazala način djelovanja ideološkog aparata kojim elite (re)produciraju svoje društvene pozicije. Od ulaska u elitni razred europskog nogometa, Dinamo i
Jutarnji list nalaze se pod pokroviteljstvom istoga financijskog mogula što za posljedicu ima medijsku metamorfozu
Zdravka Mamića; rabijatni sportski djelatnik postao je u samo par dana utjelovljenje poslovnog i društvenog uspjeha. Nije ovo prvi slučaj nakon kojeg se ljudima digao želudac od domaćeg nogometa. Zazivanje amaterizacije i pripadajuće hračkanje sadašnjeg stanja u nogometu kojeg obilježava posvemašnja komodifikacija podrazumijevaju postojanje zlatnog doba kada je ovaj sport bio nekonfliktna sfera dječje nevinosti i društvenih vrlina. Problem je samo što zlatno doba nikad nije postojalo. Analize nadahnute frankfurtovcima upozoravaju na homologiju između obilježja kapitalizma i obilježja nogometne igre. Već dječačka igra krpnenom loptom na asfaltnim terenima normalizira permanentnu konkurenciju i usmjerenost na učinak pod svaku cijenu. Cvjetanje kapitalističkog mora u vidu razvlačenja priča o životima nogometaša, sponzorskih oglasa i kladioničarskih podlistaka ne treba nas pretjerano iznenađivati. Reprodukcija kapitalističkih odnosa na svakom koraku u okviru nogometa nije tek komplicirana izvanjska korupcija jednostavne igre. Radi se prije o simbiotskom, nego o parazitskom odnosu. Moderni nogomet – kako kaže
Srđan Vrcan u knjizi
Nogomet, politika, nasilje – ovjekovječuje zbilju u njenoj kapitalističkoj artikulaciji. Ono što mene zanima je artikulacija novih binarnosti u hrvatskom nogometnom polju koje je moguće promatrati u projektu
Naš Hajduk.
Dugogodišnja dominacija Dinama u hrvatskom nogometu, koja s vremenom postaje neupitna, potaknula je promjene u Hajduku. Svaki je identitet diferencijalne naravi pa, umjesto natjecanja u igri u kojoj ne može pobijediti, Hajduk opstaje kao najveći hrvatski klub postajući sve ono što Dinamo nije: 1) Braća Mamić ulaznicama za 1 kunu mobiliziraju dio rezervne navijačke armije za utakmice pretkola Lige prvaka, a Hajduk lakoćom puni stadion; 2) Dinamo izmišlja tradiciju i stoti rođendan slavi na domjenku za nekolicinu odabranih u zagrebačkom HNK-u, a Hajduk stogodišnju obljetnicu proslavlja na splitskim ulicama uz grandiozni dekor; 3) Dinamom upravlja njegov izvršni predsjednik u maniri manijakalnog imperatora, dok Hajdukovi navijači i simpatizeri zahtijevaju određena prava na upravljanje klubom. Ova tri aspekta redefiniranja identiteta Hajduka upisuju se u staru opreku Zagreba kao metropole i Splita kao periferije. Repriziranje Velog mista, dugog ljubavnog pisma gradu pod Marjanom, rezonator je splitskog kampanilizma. Naš Hajduk – koji predviđa da navijači koji plaćaju članarinu na demokratskim izborima izaberu većinu članova Nadzornog odbora Hajduka – nastao je u tom kontekstu. Svakako je pohvalno da ljudi Hajduk s pravom doživljavaju svojim i, sukladno tome, žele utjecati na način vođenja kluba i ponašanje navijača. Revitalizacijski impuls rezultirao je projektom koji Split afirmira sportskim gradom kojem je stalo do Hajduka kao njegova simbola. Treba mu priznati integracijsku ulogu koju je odigrao u obnovi solidarnosti u regiji i nadati se da se ona neće nepovratno raspršiti izvan poljudskih tribina. Bit će lijepo ako Splićani grad u kojem žive počnu doživljavati svojim kao što doživljavaju Hajduk.
Problem s Našim Hajdukom leži drugdje. Nogomet je određen kapitalističkim načinom proizvodnje i kao takav usmjeren na traženje, stvaranje i reproduciranje potrošača. Uključivanje navijača u nadzor kluba, što se vidi na primjerima Benfice i Barcelone, ne znači da će navijači prestati biti potrošači, nego da će postati hiperpotrošači. Participaticija ljudi, koji više nisu dio slabo propusne navijačke subkulture, u radu kluba stvara vrijednost koju prisvajaju pojedinici na pozicijama moći. Masovno sudjelovanje stvara profitabilni spektakl koji se – u idealnoj projekciji – sastoji od nekoliko desetaka tisuća prodanih ulaznica svakog vikenda, velike zarade od televizijskih prava, sponzorskih ugovora i popratne industrije nogometnih memorabilija. Postoji zgodan detalj koji otkriva naličje poziva na sudjelovanje u projektu Naš Hajduk. U skladu s lokalpatriotskim kodiranjem, proces učlanjenja u Hajduk obavlja se isključivo na šalterima svih poslovnica Splitske banke koja obećava da će “uz pravo glasa u izboru članova Nadzornog odbora kluba, članovi Hajduka ostvarivati i posebne pogodnosti pri kupnji dresova i navijačkih rekvizita, te imati prednost pri rezervaciji ulaznica za domaće utakmice.” Splitska banka je filijala internacionalne banke Société Générale čija se rezidencija nalazi na Bulevaru Haussman u Parizu. Iz istog razloga zbog kojeg Splitska banka nikad neće biti splitska, Naš Hajduk nikad neće biti naš.