Paražurnalistička groteska

Piše: Boris Postnikov

Reakcija, evo, pomalo kasni, ali njen povod – reportaža-razgovor sa Zdravkom Mamićem, objavljena prije skoro dva tjedna u Nedjeljnom Jutarnjem na čak šest stranica, garnirana golemim foto-portretima izvršnog dopredsjednika Dinama iz donjeg rakursa poniznog obožavanja i najavljena preko cijele naslovnice kao “najveći intervju ikad” – dragocjeni je prilog ridikulizaciji medijskih sadržaja, unikatan čak i u kontekstu ovdašnjeg kontinuiranog srozavanja kriterija novinarstva do fine granice hipokrizije i apsurda. A kliznuo je, začudo, javnim prostorom bez ikakvoga odjeka. Možda stoga što je uređivačka politika Jutarnjeg odavno postala sinonim za umatanje neoliberalnih ideologema poduzetničkog i društvenog uspjeha u šljašteći celofan senzacionalizma, s ljupkim mašnicama strogo kontroliranih pluralističkih intelektualnih stavova na vrhu, pa je naprosto nemoguće ispratiti tu zahuktalu hiper(re)produkciju vladajuće ideologije sustavnom javnom refleksijom: kako komentirati sve profesionalne i moralne medijske incidente ako su profesionalna nedoraslost i moralna elastičnost pretvorene u pravila igre? Pa ipak, školska zadaća novinara Vuka Radića, ispripovijedana u prvom licu puzajuće glorifikacije i sukladno tome naslovljena Nikad veći Mamić i moj dan s njim na poslu, donosi puno više: ona je istodobno i točka ulaska u zakulisni splet ekonomskih interesa spram kojih bilo kakav uređivački ili novinarski integritet neizbježno stoji u odnosu obrnute proporcionalnosti.

Da bi se ovo shvatilo, treba poći nekoliko mjeseci unatrag, u bližu povijest odnosa Jutarnjeg i Zdravka Mamića. Tko ga je makar površno pratio, lako će se sjetiti žestoke kolumnističko-komentatorske ofenzive na stranicama “najutjecajnijeg hrvatskog dnevnog lista”. Mamić je tamo neustrašivo napadan zbog svojih skandaloznih, primitivnih javnih ispada, psovačkih eskapada i prijetnji, a vrhunska je invektiva upućena, dakako, iz pozicije neoliberalne pravovjernosti: novinari su se – s višegodišnjim zakašnjenjem, doduše – dosjetili da izvršni dopredsjednik zapravo upravlja klubom koji je registriran kao udruga građana i obilato financiran iz proračuna Grada Zagreba, pa enormno bogatstvo na transferima igrača, čiji je vlasnik uglavnom menadžerska agencija njegova sina, stječe na račun poreznih obveznika, bez ikakva poslovnog rizika. Mamić je zauzvrat konfabulirao o velikoj zavjeri izdavača Jutarnjeg, EPH-a, koji mu navodno želi preoteti klub, ali retorički je klimaks sačuvao za javnu reakciju na tekst Davora Butkovića Mamićev Dinamo doživio potpuni društveni debakl.

Najeksponiraniji opinion-maker zagrebačkog dnevnog lista otpisao ga je tamo kao “društveno neprihvatljivog”, a on ga potom na redovnoj press-konferenciji proglasio “moralnom nakazom”, koju bi “zbog njegove nakaznosti i zbog njegovog estetskog izgleda trebalo što više udaljiti od čovječanstva tako da čovječanstvo, i Hrvati nadasve, ne doživljavaju traume kad imaju susret s njegovom riječju ili s njegovim likom i djelom”. U daljnjoj smo elaboraciji mogli doznati i da Butković “truje moju, našu Hrvatsku”, da “ždere, loče po najelitnijim hrvatskim restoranima, hotelima i usput ne plaća svoje račune”, da je on, zapravo, “jedna nabiguzica sa oks-nogama, sa jednim neprirodnim oblikom guzice i tijela” pa će ga Mamić, u skladu sa svim tim, “prvom prilikom opaliti volejem u tu neprirodnu zadnjicu njegovu”. Butković se kasnije nije oglašavao; samo je, pišući o drugoj temi, prije nešto manje od tri tjedna usputno spomenuo kako je “Mamić naprosto Mamić i na to više ne treba trošiti riječi”.

A onda – radikalan obrat: tek koji dan kasnije, Butkovićevi su urednici ipak odlučili na Mamića potrošiti nekoliko stotina riječi, ukrasiti ih ekskluzivnim fotografijama i cijelu stvar promovirati kao najvažniju temu dana. Zanimljivo je da su pritom – u redakciji u kojoj su zaposleni brojni sportski novinari specijalizirani za nogomet i oni upućeni u ekonomiju – za razgovor sa čovjekom koji se predstavlja kao najveći nogometni fanatik i najuspješniji menadžer u Hrvatskoj odabrali baš Vuka Radića. Njegove se kvalifikacije, naime, iscrpljuju u otvorenom uvodnom priznanju kako ni o nogometu ni o gospodarstvu “nema pojma”. Ali baš to su, valjda, specifična znanja i vještine optimalnog kadra za reportažnu konstrukciju kulta ličnosti neopterećenu eventualnim nezgodnim pitanjima: oboružan samo diktafonom, apsolutnom neupućenošću u temu o kojoj piše i zadovoljavajućim zalihama vazelina, Radić je nepogrešivo ocrtao “ljudsku” stranu Zdravka Mamića promatrajući ga infantilno zadivljenim pogledom na granici latentne homoerotske fiksacije. Ono što smo naposljetku dobili, niz je skica za portret velikoga vođe; poneku od njih vrijedi izdvojiti, ako ni zbog čega drugog, onda da bi se pokazalo na koje sve načine eruptivni entuzijazam može zamijeniti minimum profesionalnog dostojanstva:

–    Zdravko Mamić kao Paradigma Poslovne Sposobnosti: “Moglo bi se reći da je to klasična hollywoodska priča o usponu. Od portira do direktora tvornice. Prošao je sva radna mjesta. Bio je na terenu, skupljao je lopte, prodavao karte, prodavao Dinamove novine na tribinama, bio je povjerenik, direktor, menadžer i trener. Prošao je sve pozicije i to iskustvo koristi u poslovanju kluba”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubitelj Cijeloga Čovječanstva: “Zdravko Mamić ima veliki problem, zapravo, ima ih stotine. On želi da su svi sretni, da se smiju i da nemaju problema. Ne može gledati i slušati kako ljudi imaju problema. To u njemu izaziva bol”.

–    Zdravko Mamić kao Ljubimac Lijepih Žena: “Otvaraju se vrata njegova ureda i ulazi predivna, mlada dama, što nije nimalo čudno. Cijela zgrada uprave Dinama prepuna je zgodnih žena. Sve mi se doimaju fascinirane pojavom bilo kojeg od braće Mamić. Kako Zdravko i Zoran prolaze hodnicima, tako se one okreću za njima i pozdravljaju ih kao zaljubljene šiparice”.

–    Zdravko Mamić kao Božji Rab (sada u prvom licu): “‘Na ovaj smo put krenuli prije deset godina, kada je Barišić preuzeo klub. U to je vrijeme i sam Bog digao ruke od kluba.’ Na spomen Boga, Mamić blago podigne pogled iznad moje glave i nešto tiše progovori: ‘Uvjetno, naravno, oprosti mi Bože.'”.

I tako dalje: Zdravko Mamić kao Obiteljski Čovjek, Zdravko Mamić kao Vješti Showman, Zdravko Mamić kao Kontroverzni Poduzetnik… Pitanje po pitanje, blic po blic, doznajemo sve o začudnoj kompleksnosti jedne zavidno hipertrofirane osobnosti. Jedino što ostaje nejasno, odgovor je na pitanje: kakav se to preokret zbio u uređivačkoj politici Jutarnjeg lista pa da višestruka ličnost u javnosti poznata kao Zdravko Mamić od nekulturnog besprizornika, otimača novca poreznih obveznika i “društveno neprihvatljive” pojave postane objekt poslovno-obiteljsko-filantropsko-seksualne žudnje?

Prosječno bi cinično objašnjenje, valjda, glasilo: čovjek je upravo na vrhuncu uspjeha, klub mu se konačno plasirao u Ligu prvaka i tamo će zaraditi desetke milijuna eura, ruševni je stadion ovoga ljeta obnovljen, problematični BBB-i protjerani s tribina. I što god novinari i urednici Jutarnjeg zapravo mislili o njemu, novine treba prodati, a jedini je način za to jahanje vala popratne medijske euforije. Samo, takvo je objašnjenje premalo cinično da ne bi ostalo naivno. Ono zaboravlja naizgled sitan, ali za ovu priču presudan element u nizu Mamićevih recentnih uspjeha: potpisivanje raskošnoga sponzorskog ugovora s Todorićevim Konzumom. A Todorićeve su tvrtke, poznato je, najveći oglašivač u izdanjima EPH-a pa, samim time, i najznačajniji pojedinačni izvor njihovih prihoda. Baš zato karikaturalna novinarska litanija Vuka Radića svoj puni smisao ima nekoliko stranica ranije, tamo gdje je preko cijele strane razvučen veliki oglas igre na sreću Konzuma, s nagradnim fondom od 200 ulaznica za “spektakl godine”, utakmicu Dinamo – Real Madrid. Stvar se, dakle, u konačnici, svodi na brutalno jednostavnu logiku ekonomskih interesa, loše prikrivenih simulacijom novinarstva: ako je sponzor moga neprijatelja i moj sponzor, onda je moj neprijatelj ipak moj najbolji prijatelj.

Cijela ta paražurnalistička groteska ima naposljetku i sasvim zgodan postskriptum: samo nekoliko stranica iza “najvećeg intervjua ikad” s “nikad većim Mamićem”, nesretni Davor Butković, “nabiguzica” i “moralna nakaza”, spokojno piše izvještaj sa svoje nove gastro-enološke avanture, obavještavajući nas da je u restoranu Dubravkin put njegov apsolutni favorit “izvrsni zubac poširan u umaku od citrusa i maslinovog ulja”, dok je, s druge strane, Ledeni rizling vinara Borisa Drenškog “prepun osušenog cvijeća, prezrelog i suhog voća, te se, kao prepoznatljivi sortni trademark, na nosu osjećaju tragovi laka i benzina”. Zanesen rafiniranim valerima citrusa, suhoga cvijeća i benzina, ni ovoga puta nije smatrao potrebnim reći nam na čiji je račun požderao i polokao sve te riblje specijalitete i skupocjena vina. Ali nije, konačno, ni važno: znamo sasvim dobro da je to isti onaj račun na koji će, otkad je potpisao ugovor s Todorićem, zajedno s njim žderati i lokati i Zdravko Mamić. 

 

Objavljeno 22.09.2011.