Poptika Svaki put kad postane aktualan slučaj drogiranja celebrityja, kao što je trenutno ovaj s Paolom Valić… pa, valjda nisam jedini koji u takvim trenucima ima osjećaj kao da živi na nekoj drugoj planeti? Mislim, svako toliko iznova krenu “šokantne” priče o tome kako se naš jet set masovno drogira… kao da je riječ o izopačenim navikama jednog dekadentnog, izoliranog kružoka, a ne nečemu što SVI rade!
Dobro, ne baš doslovno svi. Poznajem ja i ljude koje droga ne zanima. No… oni su u manjini. Što se tiče drogeraških trendova, kao netko tko je odrastao u malom mjestu možda imam malo iskrivljenu perspektivu. Ali znam sljedeće: meni se joint nudio tek u poodmaklom stadiju srednje škole. Danas, u mom rodnom mjestu, mnogi klinci u tom stadiju ne samo da su već popušili svoj prvi (i drugi, i treći…), nego im ni sintetika nije strana. A da ne spominjem kako u moje doba nije bilo uobičajeno da starija ekipa divlja autima na ekstaziju.
Droga je danas – možda više nego ikad – sveprisutna, uobičajena, banalna činjenica. No ne i u Medijskoj Hrvatskoj, gdje je i dalje bauk, baba droga, nepromjenjivo i neupitno zlo. Kao što naši političari znaju kukati kako su u novinama uvijek loše vijesti umjesto “pozitivnih primjera da Hrvatska prosperira”, tako i ljubitelji droge imaju razloga za požaliti se na medijski tretman. Jer, budimo iskreni: puno je ljudi koji se tu i tamo drogiraju da se malo provesele, i ne samo da ne postanu džankiji nego nastavljaju normalno živjeti i normalno funkcionirati i doprinositi društvu! No u novinama nećete nikad čitati o njima. Nego jedino o ekstremnim, tragičnim slučajevima.
Zavidim, recimo, Englezima. Oni imaju časopisa koji su se negdje u devedesetima pomirili s činjenicom da se njihovi čitatelji drogiraju ko zvijeri. Nije sad da nužno otvoreno slave te navike svojih čitatelja, ali im ni ne očitavaju bukvicu non-stop. Imaju Englezi, naravno, i tabloida koji dižu paniku, histeriziraju, stavljajući sve vrste droge i konzumenata u isti koš. A zavidim im jer kod nas ni nema drugog pristupa osim takve histerije…
Uzmimo za primjer Index.hr. Portal od kojeg ne bi, možda, bilo nerealno očekivati da – barem po pitanju droge – neće patronizirati svoje čitateljstvo. Ali, ništa od toga. Pa tako u osvrtu na gostovanje Paole Valić i Gorana Bareta u “Epicentru” stoji upozorenje: “Samom svojom pojavom [Bare] je sinoć u studiju poslužio za upozorenje da mnogi koji se dotaknu tog zla ne moraju imati sreće koje je imala Paola Valić. (…) Ukoliko je makar jedan od gledatelja – pogotovo onih mlađih – tu implicitnu, ali uznemirujuću sugestiju shvatio ozbiljno, sinoćnji “Epicentar” je ispunio svoju svrhu.”
Ne bih imao nikakvih zamjerki da je jasno precizirano kako je riječ o bivšim ovisnicima o jednom specifičnom, izuzetno opasnom narkotiku. Međutim, u tekstu se niti jednom ne spominje riječ “heroin”! Samo droga-ovo, droga-ono, kao da nema nikakve razlike između marihuane i ekstazija i heroina.
Svojevremeno sam pisao za tinejdžersku rubriku jednog drugog portala. U nekoliko navrata sam pisao o različitim vrstama droge. No, koliko god da sam uložio truda u takve tekstove, uvijek sam imao osjećaj da si, u očima tinejdžera, sabotiram kredibilitet u startu. Jer nikad nisam mogao otvoreno poručiti tinejdžerima: “Okej, kužim, drogirate se, nije sad to kraj svijeta ali isto bi bilo dobro da pripazite na neke stvari…” Umjesto toga, uvijek je postojala potreba za nekom vrstom jasnog imperativa tipa: “Dragi tinejdžeri, nemojte se NIKADA drogirati, droga je kako god okreneš ZLO.”
Kvaka je, naravno, u tome što se tinejdžeri hoće drogirati, bez obzira na sva upozorenja. I onda se počnu drogirati. I rade to neko vrijeme. I onda skuže: hej, gle, drogiram se, još sam živ i zdrav, nisam čak ni postao ovisnik! I onda bace pogled na medijski krajolik, čije histerično, apstrahirano blebetanje nema blage veze s njihovim stvarnim iskustvima. I pomisle: zašto bi onda vjerovali išta što nam kažu?
Upravo tu leži najveća opasnost medijskog diskursa o drogiranju. Umjesto da se bez odbojnog moraliziranja prihvati stvarnost, to da se ljudi masovno drogiraju i da će se nastaviti masovno drogirati bez obzira na sve, i da se daju konkretni praktični savjeti za odgovorniju konzumaciju… rulju se tjera da uče na vlastitim greškama i iz mudrosti “ulice”.
Da se ne bi krivo razumjeli, za pisanje za spomenutu tinejdžersku rubriku vežem lijepe uspomene. I imao sam iznimno divne, susretljive urednice. Nipošto ih ne krivim za to što nisam imao prilike za uistinu senzibilno, racionalno pisanje o problematici droge, jer u tom slučaju bi došle u sukob s “višim instancama” – bilo riječ o oglašivačima, gnjevnim roditeljima ili ovim ili onim udrugama.
Problem je, eto, što UVIJEK postoje neke više instance koje onemogućavaju razuman dijalog. I tako se samo u nedogled prolongira kakofonija od koje zapravo nitko nema koristi.