Ljeto nam se vratilo

Piše: Marija Andrijašević

Svako mi ljeto započne nekako sumnjivo, pogotovo ako se negdje ušulja kakav Thompsonov mega poster za neuobičajeno mini koncert, plakat Mile Hrnića na kontejneru u centru grada, članak u novinama o estradnjacima koji žive od starih hitova i druge razno razne estradne začkoljice… Ukratko, sve što nađe svoje mjesto u medijima, a učini nam se da tamo ne bi trebalo biti. Nijedno ljeto mi još nije započelo kao ovogodišnje, da zapravo pomislim kako smo mi kulturno osviješten narod. Evo zašto.

Hrvatska pa zemlja filmskih festivala? Da, da, istina je. Najednom ih se stvorila mala hrpa. Najave su počele   iskakati iz svakog ugla, za Libertas Film Festival, pa Vukovarski, pa Pula i napokon, najrazvikaniji među njima – Motovun Film Festival. Početak jeseni obilježit će Splitski FF, a onda će se sve polako preseliti na kontinent. Zagreb Film Festival predstavljen je na Dubrovačkim ljetnim igrama iako se održava tek krajem listopada. Sarajevski ne ubrajam u cijelu priču, razumljivo, zadržat ću se unutar naših granica. 

Iako sam u početku dosta sumnjičavo gledala na poplavu svih tih festivala u tako kratkom vremenskom periodu i još k tome na mini prostoru države nam, razuvjerila me činjenica da se zapravo trudimo uhvatiti korak s vremenom u kojem živimo i da je došlo vrijeme da i mi sazrijemo, ne samo u kontekstu njegovanja vlastite nego i tuđe kulture. Jedino što je pomalo blesavo, bilo to zbog mladosti festivala ili nedovoljnog reklamiranja istih, al’ zna se zadesiti tridesetak ljudi na projekciji filmova, ako i toliko. Bilo je pomalo neugodno gledati kako Gila Almagor, izraelska glumica, na Libertas film festivalu prima nagradu za životno djelo pred polupraznim gledalištem. Naravno, neće se isto dogoditi motovunskom i pulskom festivalu, al’ ajde, treba valjda doseći taj trendi status, a i kvalitetom i brojem nadmoćnu selekciju filmova. A možda je i lokacija u pitanju, ‘ko bi znao?

Zanimljivo je da nemamo nijedan pop časopis koji bi se bavio isključivo filmom, a da su glazbeni časopisi izumrli još tamo… hm? Ne sjećam se više. Nedavno sam se našla u društvu u kojem smo pričali o tome kako dolazimo do glazbe, koje smo glazbene časopise i fanzine čitali kad smo bili mlađi i pubertetlije i koje čitamo danas. Došli smo do zaključka da je internet posljednjih nekoliko godina jedini glazbeni časopis kojeg redovito pratimo. Od štreberskog Allmusica preko snobovskog Pitchforka i dosta slične mu engleske verzije – DIS-a, pa i nešto manje poznatih siteova tipa Thetripwire ili blogerskih “ekscesa” kao što je Gorila vs bear. I to su samo strani. Od hrvatskih, redovito se pogleda i pročita Z’brda z’dola, Ruralna gorila, Terapija, sekcija glazbe s internet monitora i to bi otprilike bilo to. Zašto nemamo nijedan glazbeni mjesečnik, tjednik, otiskan na pravom papiru? Vjerojatno je tome pripomogla sveprisutna tehnologija i progresivna informatička pismenost ili možda činjenica da papir nije multimedija i da tu ne može parirati kompjutoru.

Al’ da ne duljim o tome (izgleda kao sasvim uredan uvod za neku drugu poptiku), s književnim časopisima događa se upravo suprotno pa tako s internetskih stranica ulaze u tisak, a početkom ljeta to je napravio Knjigomat s prvim brojem u kojem obuhvaća kritiku, esej, prozu, poeziju, sve ono što je objavljivao na virtualnoj stranici. Monitor ponekad ne trpi pisanu riječ ove vrste pa ću u tome pronaći razlog dobre prihvaćenosti devirtualiziranja književnosti. Nekako je općeprihvaćeno da je književnosti mjesto na papiru, a ne na internetskim stranicama iako je zadnjih nekoliko godina do izražaja došla generacija koja je svoj proboj ostvarila upravo preko raznih internetskih stranica ili blogova. Zanimljivo je da svi oni, prije ili kasnije, završe ukoričeni u vlastitim ili grupnim zbirkama priča ili pjesama. Ne vjerujem da su u pitanju taština ili bunt internet generacije koja želi biti slična “starim majstorima”. Razlog se lako može pronaći u činjenici da internet ne nudi jednako ozbiljan ili angažiran pristup čitatelja prema neafirmiranim autorima kao prema onima čija su mu imena poznata otprije, iz raznih otiskanih publikacija ili knjiga.

Fascinira i najezda ostalih kulturno-književnih časopisa, posebno u ljetno vrijeme, novi brojevi Teme, Riječi, Libre, Poezije, Op.a, pomisli čovjek da se zbilja pojavila nekakva golema tržišna potreba za takvom vrstom časopisa. Subjektivno bih čak i mogla nešto takvo ustvrditi, ali subjektivitet je zeznuta stvar, pogotovo ako volite da se knjige i ostale publikacije gomilaju na vašim policama.

Neknjiževni časopisi, časopisi za cosmo djevojke, wannabe cosmo djevojke, one zabrinute za muskulfiber i održavanje istog (nekom ultrafleksibilnom logikom pokušavam sve časopise za žene i muškarce svesti pod isti nazivnik), znači – svi oni časopisi koji dvadeset dana prije ljeta vrište o preplanuloj koži, peglanju celulita, gubljenju 10 kilograma u samo tri tjedna, oni s posebnim priručnicima za pravilnu ishranu ako ste na UN dijeti (koja se ne čita “u en”), oni časopisi s nabildanim dečkima na naslovnicama (iako je Men’s Health ustvari jako dobro štivo, virnem ponekad pospremajući bratovu sobu ili ako me zatekne u “čitaonici”), nisu osjetili taj boom, za njih smo još uvijek nacija koja ne zna kud da gleda od vlastitog sala, al’ dok ih tržište tolerira, očigledno da su potrebni. Hoću reći, i taj se prag tolerancije u posljednje vrijeme spustio. Možda ne primjetno, ali jest. Cosmo djevojke koje mi povremeno zablistaju na kućnom pragu uopće ne kupuju te časopise, one ih pročitaju kod frizera ili kozmetičara, a tamo odu jer… eto, navika se ustalila, a da je lijepo biti lijep i preplanuo ljeti znamo i mi koji nismo cosmo.

Koncerti, koncerti, koncerti? A da. Jedini koji dovodi nekakva strana imena je VIP INmusic festival krajem ovog mjeseca na Jarunu. Sonic Youth, Iggy Pop, New York Dolls, Happy Mondays -; opća kultura i skoro pa gerijatrija. Iako me poznavanje opće kulture iz Iggya nekako ne zanima i prošlo je moje vrijeme tu (uši više ne primaju takav zvuk), a ista je situacija i s New York Dolls, jedina zamjerka ovom festivalu jesu ta starija imena i manjak novijih, koje će pokušati nadoknaditi !!! i The Hold Steady. Svejedno, završno ljetno koncertiranje očekuje se uz činjenicu da se zadnjih godina, duž obale, događa prava mala glazbena revolucija, od korčulanskog oOoze-a preko lastovskog Otoka glazbe, a priča se da će i dobri stari Laibach krajem mjeseca u Dubrovnik. Pulu je obišla Norah Jones s M. Wardom, a Zadar na Kulturnom forumu mladih Howe Gelb s malom vojskom hrvatskih bendova. Fino, fino.

Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre? Da, ništa nova. Da, od nekih su i dvostruko starije te dvije manifestacije i ne znam je l’ stvar u godinama, al’ počela sam ih zapravo primjećivati i to ne samo ja nego i društvo kojem je glazbeni predmet bio sinonim za najokrutnije mučenje u osnovnoj školi. Splitsko ljeto primijetilo se malo više, ne samo zato jer se u Splitu događam i ja, nego me zbor ili svećenstvo (ovisi o operi koja se izvodi) iz Verdijevih djela redovito dočeka iza sv. Duje kad u večernjim satima obilazim zabarikadirane dijelove Palače. A nekome je palo na pamet da bi mogli odslušati Carminu Buranu izvan zidina Tvrđave Gripe, na klupici, s pivom u ruci. Možda ćemo se, eto, kad još malo ostarimo, odvažiti pridruživanju turističkim grupama i damama s punđama u pratnji kavalira i zasjesti u gledalište. Samo neka nešto naprave s tim greškama u prospektima. Ove godine se organizator Splitskog ljeta tamo potrudio zapisati da opera “Romeo i Julija”, navodno, ima sretan završetak.

U novinama su se podebljale stranice pisanja o kulturi i izjednačile s izvještajima o trač partijama s estrade. Dobar je to osjećaj, nekako izjednačen s onim lošim osjećajem koji se pojavi kad se spomenute stranice o vijestima iz života estradnjaka svedu na jedva stranicu plus oglas. Zabrinemo se što se to događa, tj. zapitamo se je l’ se stvarno ništa ne događa našem jet-setu? Kriva je ta lijena kultura što se ne događa non-stop, pa nam poslovično bezvezne stvari koje se događaju drugima postanu zanimljivije od nečeg što bi se trebalo događati nama. I krivi smo sami, jer tako je lijepo zavirivati u tuđe živote, al’ nekako je ipak ljepše kad to radimo buljeći u velike ekrane ili na pozornicu.