Intervju U izložbenom prostoru Sponze, nekadašnje dubrovačke carinarnice i kovačnice novca, danas jedne od važnijih turističkih atrakcija, u lijevom kutu, u sklopu novootvorene izložbe Užasi zavičaja izložen je simptomatični rad Slavena Tolja pod imenom Bubo – bubo maximus – maleni stari ventilator koji radi punom parom, ali zatvoren u transparentnu kutiju gubi svrhu; očekivan dašak vjetra koji mnogo znači u vreloj dubrovačkoj noći ne uspijeva dobaciti do prolaznika.
U suradnji Dubrovačkih ljetnih igara i Art radionice Lazareti kustostice Srđana Cvijetić, Helena Puhara i Lucija Vuković, recentno okupljene oko kustoskog kolektiva kro-GROMA, sabrale su i izložile radove trideset i tri dubrovačke umjetnice i umjetnika. Izložba je nazvana po videoradu konavoskog vizualnog umjetnika Luka Piplice, također izloženom u Sponzi, koji prikazuje visoke čemprese, prepoznatljive za konavoski pejzaž, obasjane crvenim kazališnim reflektorom.
Izložba je rezultat fuzije programa Dubrovačkih ljetnih igara za razvoj publike Ključevi od grada i programa umjetničkih intervencija u javnim prostorima Art radionice Lazareti, a nadovezuje se, kako je rečeno na otvorenju, na izložbu slikara Josipa Pina Trosmanna Dubrovnik iz Svetog Jakova s dvije palme koja je održana ranije u istom prostoru. Na taj način kro-GROMA pokušava uspostaviti odnos između tradicije i suvremenosti, povezujući ih motivima krajolika i zavičaja kako bi obnovila kritičku misao o prostoru grada, ali i o samom pojmu ambijentalnosti kao važnom elementu u okviru Dubrovačkih ljetnih igara.
Sezona koju je novi savjetnik za dramski program Igara Saša Božić najavljivao kao posebnu zbog programa za razvoj publike otkriva se kroz nešto svježiji pristup dubrovačkoj suvremenoj umjetničkoj i nezavisnoj sceni te pokušaj umrežavanja i suradnje s njom. U taj proces se krenulo upravo kako bi produkcije nastale na festivalu nastavile živjeti i nakon njega, umjesto da se samo “ugase”. Osim toga, u malenim zaokretima u programu Igara dâ se naslutiti ideja o promišljanju grada kao “živog organizma”. Misao o suradnji u kreiranju novog gledanja i mišljenja Grada s građanima Dubrovnika i okolice, pa tako i umjetnicima koji na tom prostoru žive ili rade, djelomično se manifestira kroz izložbu Užasi zavičaja.
Množina upisana u naslov izložbe upozorava na glasove, mnogostrukost svakodnevnih opasnosti koje se javljaju iza ljepota univerzalne slike grada. Osim toga, ona pred posjetitelje stavlja i ideju o mogućnosti postojanja kolektiva koji prepoznaje i problematizira prošlost i sadašnjost svojeg okruženja. S obzirom na sve to, ova izložba predstavlja zanimljiv pokušaj jednog drugačijeg tipa autorske prezentnosti u okviru Igara – kolektiv, heterogenost i kritičnost pojmovi su koji najbolje opisuju prvi dojam koji se javlja pri prolasku kroz prostor Sponze nakon postavljanja izložbe.
Pri odabiru radova suvremenih dubrovačkih umjetnika kustoski kolektiv vodio se motivom pejzaža, koji se u slučaju ove izložbe konstruirao kao promišljanje onog prostora koji zatičemo između intimnog i javnog, prostora preklapanja. Dobro je znano kako se Dubrovnik već niz godina suočava sa sve većim problemima usljed gužvi za vrijeme ljetnih mjeseci, pucanjem gradske infrastrukture pod najezdama turista, sve češćim nestankom javnog prostora i politikom grada koja ne radi ništa ili jako malo po pitanju stvaranja sadržaja za lokalno stanovništvo. Stoga nije čudo da se pozvani umjetnici kroz svoj rad bave upravo višeslojnom slikom grada – slikom kao atrakcijom i gradom kao mjestom života. Različitost autorskih pristupa daje nam mogućnost uskog prolaska između – između onog novog, problematičnog i suvremenog Dubrovnika koji živi na kapitalu povijesti i rijetko proizvodi novu vrijednost te intimnih prostora i pogleda na dubrovačko “nevidljivo” – umiruće palme, nježne plivače, kore srušenih stabala, devastirane hotele, visoke čemprese…
Do izražaja dolazi heterogenost izabranih radova i autorskih pristupa, što stvara zanimljiv pregled dubrovačke umjetničke scene – od dokumentarističkih fotografija Nives Sertić i Ane Opalić, izmaknutih iz samog starog grada, slika Stanka Ivankovića koje u “klasične” dubrovačke prizore s razglednica uvlače dominantnije elemente dubrovačke stvarnosti poput oznaka za parking i invazivnih reklama za hotele s pet zvjezdica, preko nešto apstraktnijih radova – zvučne instalacije Ivane Pegan Baće, nježnih slika Tine Gverović koje prikazuju morske plivače, već spomenutog Toljevog “zatočenog ventilatora” – pa do videoradova Ane Požar Piplice, Borisa Cvjetanovića i Luka Piplice koji se izmiču u okolicu Dubrovnika i bilježe neke “drugačije” užase.
Osim u Sponzi, radovi umjetnika postavljeni su i po drugim dijelovima grada, javnim i privatnim. Izmaknutost radova iz klasičnog izložbenog prostora disperzira pažnju posjetitelja i stvara drugačiju dinamiku prolaska kroz prostor. Primjerice, svjetlosna instalacija Virgo Intacta Ivane Dražić Selmani interesantno je postavljena na zid ispred kina Slavice – prostora koji je jedva sačuvan pred privatnim apetitima i pokušajem prenamjene u građevinsko zemljište. No čini se kako pomicanje umjetničkih radova na druge “neizložbene” lokacije u ovom slučaju funkcionira samo na idejnoj razini – nedostaje čvršće povezanosti između stvarnog prostora i rada koji mu je dodijeljen.
Iako je ovakav tip izložbe u Sponzi – koja preko dana funkcionira kao jedna od turističkih atrakcija Dubrovnika – zanimljiv odabir jer posjetiteljima-turistima iznenadno pruža metasliku krajolika grada i nudi mogućnost produbljenijeg pogleda, pri prolasku kroz izložbeni prostor javlja se osjećaj klaustrofobije i stještenosti. Gotovo poput onog osjećaja koji se budi pri prolasku preko prepunog Straduna za vrelih dana. Stisnuti umjetnički radovi, jedan do drugog pomalo podsjećaju na nabijene turističke atrakcije, te dinamika kreiranog krajolika u Sponzi djelomično reprezentira onu koju kroz svoj manifest kritizira. Usprkos tomu, suradnja Igara i ARL-a pomaknula je okvire dosadašnjih izlagačkih politika i pokazala publici smjer izlaska iz uniformiranog načina gledanja; otvorila je dinamičan dijalog među umjetnicima kojim se još jednom izaziva i propituje misao o Gradu kao javnom ali i intimnom prostoru djelovanja te jasno dala do znanja da još uvijek postoji mogućnost za mnogostukost, slojevitost i interferiranje s užasima zavičaja.
ObjavljenoObjavljeno
