Intervju Piše: Marija Andrijašević
Prije par mjeseci sam, nakon nikotinske epizode s hitnom, bila odlučna da stanem na kraj svom koketiranju s cigaretama. Pa sam se, sva odvažna, dala u pisanje anti-pušačke kolumne, koju i dan danas znam otvoriti kao podsjetnik zašto ono želim (moram?) prestati pušiti. Od pokretanja anti-pušačke kampanje nije se dogodilo ama baš ništa, a i sama ova najava Zakona o zabrani pušenja koji bi se trebao dogoditi do kraja ove godine, izgleda kao da Vlada želi, suvremenim bombardiranjem loših navika svog puka, skrenuti pozornost s nekih drugih, bitnijih pitanja. Barem tako kaže Zlatko Gall u jednoj od svojih nedavnih nedjeljnjih kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
Čitajući njegovu kolumnu, nisam mogla ništa drugo nego složiti se s njime, ali…
Ne treba ni ovu inicijativu vezanu za zabranu pušenja gledati kao nekakvu usputnu zajebanciju vlasti dok se u tišini ne riješe neka “ozbiljnija” pitanja. Problem koji imamo s duhanskim ovisnicima postoji unatoč lošoj prezentaciji zakona javnosti.
Da, zvuče kao da su se malo zaletjeli glavom bez obzira u teren koji ni njima nije najjasniji, ali glavno da rade i da se povode za europskim željama. Međutim, to je u mnogočemu štetnije za dugoročnu provedbu eventualnog zakona od samih cigareta. Za početak, iza najave ne stoji nikakav prijašnji program koji je provođen nad pušačkom nam nacijom. Nekakvi suvisli program koji cilja na osviještenost naroda, koji nas uči posljedicama koje pušenje izaziva i mjerama koje će država poduzeti da se to stanje popravi. Za nas postoji samo jedan zaključak: Ukida se pravo na užitak, a država to radi čistom represijom.
Umjesto da nam Vlada pošalje poruku kako taj Zakon ide u zajedničku korist – em je ozbiljan em staje na stranu očuvanja okoliša u kojem živimo i našeg zdravlja – zapravo se šalje poruka o neozbiljnom zakonu koji nema nekog uporišta u statistikama i znanosti. Znači, nema uvida u stanje pušačkog nam duga, šalje se poruka da je zakon nešto što određuju zapadnjački trendovi pa ćemo se i mi povesti za njima. Zadnje što jedan zakon treba je, složit ćete se, da ga se proglasi trendi događajem 2008. i da, kao posljedica toga, bude nepridržavanje istog. Društvenim i kulturnim događajem ga sigurno nitko neće proglasiti jer za nas ovo nikada i nije doista postao društveni problem, okarakteriziran takvim kroz anti-pušačke kampanje i podizanje razine svijesti. Loša navika, ništa drugo.
I sad uskaču mediji. Blago nam se na njima.
HRT je nedavno, u nedjeljno popodne prikazao dokumentarac o štetnostima koje izaziva duhan. S jedne strane tu su se našli zagriženi uživatelji duhana i duhanska industrija koji tvrde da je cigareta užitak, a s druge strane aktivisti i pojedinci koji za borbu protiv te ovisnosti nikako ne mogu doći do potrebnih sredstava pa je i njihova borba okarakterizirana kao nešto budalasto i neozbiljno. A sve zbog pomanjkanja jednog čimbenika – novca.
Možda zanimljivije od činjenice da nitko ne želi dati novac za borbu protiv pušenja jest izjava glasnogovornika jedne tvornice duhana koji kaže da “industrija koja izaziva toliko bolesti i odnosi toliko života sigurno nije održiva pa je samo pitanje vremena kad će se ugasiti”.
Bez obzira na to, ta ista industrija i dalje ima više novaca od aktivista-pojedinaca ili neke malo veće grupe entuzijasta i s tim novcem će, kao što rade u Kini (na koju, usput rečeno, otpada trećina duhanske industrije), unajmiti mlade hostese koje će dijeliti mladim djevojkama cigarete. Zašto djevojkama? Zato jer je u Kini to još uvijek neotkriveno tržište, ciljaju na žene jer tamo samo 5% žena puši.
I eto pitanja, instant: ako se duhanska industrija toliko trudi da pridobije nove generacije pušača, zašto se država ne potrudi s anti-pušačkim kampanjama? Novac. Na koju god stranu da se okrenemo, ostaje samo novac. Zdravstveni sektor jedan je od glavnih godišnjih žderača državnog proračuna, a ovaj od duhanske industrije jedan od glavnih punioca. A najviše tog novca ide na liječenje posljedica koje su izazvali duhanski proizvodi. Zašto ne postoji nikakvi preventivni program koji bi se financirao? Zašto biti zdrav postaje trendi samo kad obolimo? Jesmo li došli u doba kad je lakše stisnuti zube i prihvaćati sve što nam što brzi način života nudi jer je to jeftinije i ekonomičnije? I tako zanemarimo dugoročnu koristi, jer što će ona nama zapravo, zar ne?
Dalji susjedi nam Turci odlučili su se na isti ovaj potez. Narod koji živi u oblacima dima odlučuje se na zapadnjački stil života. Oni će do devetog mjeseca ove godine poduzeti sve mjere da se javni prostori prilagode nepušačkim navikama. Pitanje provedbe Zakona ostaje, svi sumnjaju u njegovu učinkovitost, ali opet – pristaju na iskorjenjivanje problema današnjeg društva.
Iza nas su godine slobodnog ponašanja s cigaretama; pušili smo gdje se god moglo zapaliti cigaretu; dan danas se može osjetiti miris dima u nekim državnim uredima iako je to zabranjeno još od kraja devedesetih; živjeli smo u tranzicijskom stresu; možemo, ako nas je volja, otići u krajnost i reći da nam je duhanska industrija spašavala proračun (sjećate se poziva Vlade prije par godina slavonskim poljoprivrednicima da odustanu od sadnje kukuruza, neka prijeđu na duhan jer je isplativiji i sigurno će naći kupca za njega?).
Danas se, uporno, trudimo dokazati suprotno, trudimo se pojasniti jedni drugima da nam duhan i nije tako isplativ, ali bez ijednog valjanog argumenta. Ne znamo kako biti protiv nečeg kad su nas godinama učili da budemo za.
Objavljeno
