Intervju Piše: Marija Andrijašević
Nisu te novogodišnje želje neke velike niti su ta priznanja tako skandalozna. Uglavnom se tiču pisanja Poptike i onog što sam, u ovih pola godine naučila i još uvijek učim.
Kad sam se pristala na pisanje Poptike, računala sam na to da će pisanje iste biti jedan od onih jednostavnijih zadataka. Dok sam čitala Tončija, sve je izgledalo jako, jako jednostavno. Povremeno bih zaključila kako bih se i ja mogla pozabaviti ovakvim tjednim formatom: dogodi se nešto što ti, uvjetno rečeno, zasmeta i poželiš napisati riječ-dvije o “smetnji”. Prvih par kolumni je tako i funkcioniralo. Bilo je stvarno nekoliko tema koje su mi se, na svakodnevnoj osnovi, nametale i koje nisam mogla razriješiti na drugačiji način nego da sjednem za računalo i obračunam se s njima. Međutim, ispalo je da je lakše čitati Tončijeva razmišljanja nego zapisivati vlastita.
Jedan od komentara na te prve kolumne bio je da sam jako ljuta. Netko mi je u inbox šutnuo tu konstataciju. Um? Ja? Ljuta? Tko bi rekao… Zadnjih dana sam malo čitala te prve kolumne i stvarno, dođe mi da ko noj zabijem glavu u pijesak. Ne zbog početničkog nabadanja i prevrtanja problematike u pokušaju da se nikome ne zamjerim, nego zato što sam stvarno bila ljuta. S većim brojem kolumni, taj se osjećaj istopio, bilo mi je važnije pokazati da nešto postoji nego tom istom problemu zamjerati nešto i uzimati si za pravo da sad ja (tko zapravo?) iznosim nekakve zamjerke. Kad bih se uhvatila Splita i splitskih tema i tog nekakvog poznatijeg terena, čak bih si i dozvolila te zamjerke, svjesna da sam iste gledala svaki dan koji sam provela u gradu. Od Filmskog festivala do ove prethodne teme o Kinoteci.
Teme? Kako odabrati temu za Poptiku? U startu eliminiram sljedeće: nikada pisati o pojedincu i nečijem privatnom životu; nikada pisati o nečem na silu i što me zapravo ne zanima (a naizgled je dobra tema) i da, ne ići glavom bez obzira u hrpetine generalizacija i tako se izvući iz gore spomenutog straha od toga da se nekome zamjerim. Negdje oko pete-šeste Poptike i taj se strah istopio pa sam, još koju Poptiku kasnije, grubo zagrebala po prvom pravilu: da se ne diram nečijeg privatnog života. Pogađate, Vlatka Pokos. Bilo je nešto tako perverzno u cijeloj toj medijskoj onaniji da se nije mogla izbjeći. Tako nisam ni ja. Iako sam se, najmanje mjesec dana, uvjeravala da nema šanse da nju spomenem, u bilo kojem obliku, makar to bila obična insinuacija.
Većina tema mi se servira kroz bookmarkse Mozille. Jutarnji list, Večernjak, Slobodna, razni internet portali i internet općenito, a ponekad dođe i ko pisamce u poštanski sandučić (SDP-ova predizborna nagovaranja). Čim završim jednu Poptiku, odmah znam što ću pisati u sljedećoj, tako da je mogu tjedan dana prevrtati u glavi, stati na balun i prije subotom, a sad sve češće petkom – staloženo pustiti da tekst ispliva vani. Kad s istim imam problema, znam da će onih sedam dogovorenih dana u razmacima od kolumni prerasti u deset. A ni tad nisam sto posto sigurna jesam li, ono što sam htjela reći, rekla na pravi način.
Istina je da su celebrityji i naša estrada najlakša meta, al’ sad mi sve rjeđe kao opcija igra pisati o njima. Opcija u kojoj cipelariš slabijeg od sebe ili nekog tko ti ne može uzvratiti jer nisi dovoljno javno eksponiran postaje kategorija u kojoj nema ravnomjernog odmjeravanja snaga, ravnopravne i poštene borbe. Koja, kad se sve zbroji i oduzme, ostaje tu kao važna komponenta jer se zbog nje osjećam dobro na kraju dana.
Možda su mi zato najdraže one kolumne vežem za događaje na kojima sam bila i gdje sam se nalazila u situaciji 1 na 1, a ne čitala o njima iz novina, s interneta ili sam ih gledala na televiziji. Te mi je teme, u pravilu, jednostavnije procesuirati u glavi i zapisati. A to mi je najbitnije – da me ono što pišem ne umara.
Ako me umara, gdje je onda zabava?
Sad se pitate zašto bi pisanje o nečem iz popularne kulture trebalo biti zabavno? Evo, pojasnit ću vam. Sigurno se nisam rodila s talentom novinara ili kolumnista, povremenog putopisca koji će svoje izlete objaviti u dnevnim novinama i otkačiti čep u guzici koji ja znam ponekad imati. Skrušeno priznajem. Odrasla sam na kolumnama Ante Tomića, dok je još bio u Slobodnoj Dalmaciji i na “Govoru ulice” Saše Ljubičića. Ne znam što sam točno naučila od njih, ali sigurno nisam, zato jer sam ih čitala, naučila pisati. Od njih sam uhvatila taj osjećaj lakoće pisanja i to je ono što i sama želim postići. Tako da mi je, svaki put kad se uhvatim Poptike, bitno da shvatim da je to samo još jedna lekcija prema mome glasu i govoru.
Danas, još uvijek, češće ne čujem ono što sam napisala nego obratno i to želim okrenuti u svoju korist. Pisanjem dosaditi utjecajima sa strane i doći do sebe. Ovo čak ima neke romantičarske elemente, al’ poanta je u iskrenosti. Da. Važno mi je uvijek pisati ono što mislim i dopustiti tome da bude fleksibilno. Dozvoliti čitatelju da u tekstu osjeti da nisam određeni zaključak izvela zato jer sam se stavila u moršu i zavrtala dok se nisam prisilila da imam takvo mišljenje. I da mi je stalo do toga da to zapišem.
Na kraju krajeva iliti na kraju godine, svjesna sam da je ovo nešto od čega samo mogu imati koristi i da mi se, svaki put kad stisnem send i pošaljem kolumnu urednici, pojavi nekakav osmijeh na licu. Ne baš onaj zadovoljni, al’ sigurno onaj da je posao obavljen na vrijeme.
I onda, opet, sve ide ispočetka.
ObjavljenoObjavljeno
