Šutnja je zlato

Smisao današnjeg tiska je zabaviti narod i poučiti ga što mu treba i gdje to može povoljno kupiti.

piše:
Ante Jerić
carl_lewis_630

Piše: Ante Jerić

Još jednom se pokazalo da su turistička i sezona kistelih krastavaca lice i naličje iste stvari. Svake godine jedno te isto; premijer se iz Banskog spusti u Knežev dvor, redakcijski Lule broji aute na ulazu u Malu Kapelu, ptice umiru pjevajući, a Česi plivajući. Nije bilo ni traga ni glasa od admirala Domazeta Loše pa je sigurno i bjelosvjetski neprijatelj, onaj koji nikad ne spava, ovog ljeta blaženo hrkao u svih 16 u sjeni nekog tamarisa. Nešto iole vrijedno spomena dogodi se svake prijestupne godine.

Ova godina gospodnja je prijestupna, a takve osim duže veljače sa sobom donose i Olimpijadu. Između Phelpsa, pekinških patki, ovoga i onoga, nekako je mimo nas prošla zanimljiva reakcija Carla Lewisa, najvećeg atletičara prošlog stoljeća. Iako lijepo zamoljen od strane novinara da kaže koju o Usainu Boltu, najvećem atletičaru ovog stoljeća, Carlo Veliki je ostao nijem. Istini za volju, uspio je promucati kako ne smije ništa reći jer je Bolt Pumin čovjek, a on sam, je li, Nikeov maneken. A bogu hvala, manekeni nisu tu da govore.

Fenomen šutnje ima zanimljivu prošlost. Vratimo se dvadeset, zapravo bolje trideset godina unatrag, u vrijeme nam bivše države. Bila su to jednostavnija vremena. Nismo znali za mobitele, nije bilo metroseksualaca, a jedini Gotovac koji je izvodio pizdarije po ulici zvao se Tom. Pravila igre su bila jasna. Znalo se protiv koga ne smiješ pričati i što te čeka ako se ipak ogriješiš o društvene tabue. Danas je prevladavajuće mišljenje, čak i kod mnogih cijepljenih protiv svakog soja resentimana prema bratstvu i jedinstvu, radnim akcijama ili drugu Titu, da je doba šutnje godinama iza nas. Je li to baš tako?

Jedan muškarac, s brkovima ili bez njih, nije bio, što bi francuzi rekli, per tu s cenzurom pa je bilo samo pitanje vremena kad će se zakačiti s novim gospodarima. Slučaj Senjanović riješen je na obostrano (ne)zadovoljstvo radnika i poslodavca. Danas su stvari puno jasnije. Prošlo je od toga par mjeseci, oblaci su se razišli i sunce je zasjalo. Aluzije na Pavića i Todorića su nedopustive – tako je govorio Ćićo. Tih sedam riječi kazalo je puno toga o Slobodnoj, njenom novom vlasniku i kapitalcu kapitalistu. Razlog zašto najveći kolumnist svog lista ne slaže nove retke u svojoj novini leži, dakle, u novcu oglašivača. Šutnja njegovih dojučerašnjih kolega rekla je više u prilog tezi o postojanju tabua negoli svi napisi o temi van epehaovske grupacije. Što smo naučili iz ove priče? Ne grizi ruku koja te hrani. Narod je često glup, ali rijetko kad u poslovicama. Nažalost, osnovna misao se razrijedila pa je previše tinte proliveno u debilnim raspravama je li Senjanović, ili ipak nije, još jedan u nizu tovara čija guzica ne želi pa ne želi vidjeti puta, makar i samo par kilometara do radnog mjesta.

Ugasio se i Feral. Njega mirne duše možemo staviti na vrh žrtava oglašivačke diktature. Unatoč masivnom egzodusu novinara koji su ga napustili što zbog boljih radnih uvjeta što zbog navodnih mutnih poslova unutar redakcije, Feral je bio i dugo godina ostao najbolji hrvatski proizvod koji ste uopće mogli naći na kiosku. Otkad smo ušli u novi milenij i od već spomenute velike seobe novinara, spočitavao mu se gubitak društvene važnosti. Došlo je takvo vrijeme da Tuđmana više nema, da se država se upristojila i da ćeš rigidnu desnicu prije vidjeti sa Ševom i Jaranom u Malnara nego na nacionaloj dalekovidnici. Činilo se da svatko može pisati što god hoće gdje god hoće bez primisli da bi ga mogla progutati noć ili straha da će do groba otplaćivati rješenje tužbe o nanesenoj duševnoj boli nekom mafijozu, a ako je tako, pa šta će ti, brate, Feral?

Tek je danas postalo svima jasno da njegova vrijednost nije bila u tome što je dopuštao pisanje protiv vlasti, već što je dopuštao pisanje protiv svega budući da ni o kome nije ovisio. Sloboda pisanja i plaćeni oglasi ne idu zajedno. Živjeti isključivo od čitatelja uvijek je bilo teško, a evo, izgleda da je došlo vrijeme kad je postalo doslovno nemoguće. Feralovci, bilo nespremni bilo nesposobni za bilo kakav kompromis, odlučili su se povući bez velike borbe. Nije da ih ne razumijem, samo mi je žao.

Kroz sve se ove priče provlači zabrana kao leit motiv. Zabranjeno je pisati, govoriti i misliti protiv kapitala o kojem ovisiš. Ne možeš ljudima istodobno prodavati prave oglase i prave priče. Sve što možeš je, ovako kako to upravo radim, pisati o nemogućnosti pisanja sramežljivo imenujući odgovorne, govoreći ono što svi znaju bez konkretnih dokaza i iznoseći paušalne ocjene o stanju u medijima.

Valjda svako društvo mora imati svoje tabue. Razlika između nas prije trideset godina i nas sada jednaka je razlici između partije i partyja. Prije je udarna vijest bila na koju je nogu ustao najdraži drug, a danas je to otvaranje nekog objekta u čijoj će orbiti gravitirati naše zvjezdice na evening partyju.

Smisao današnjeg tiska je zabaviti narod i poučiti ga što mu treba i gdje to može povoljno kupiti. Kome se to ne sviđa ne preostaje ništa drugo nego maštati o Trgu žrtava oglašivača i žaliti sudbinu ljudi u kojih se vidi da pripadaju razredu kralješnjaka pa povremeno, tek reda radi, na glas reći da je trula država u kojoj jedan Mandić i jedan Senjanović čine dvojicu koja drže pero suhim (ajde dobro, ovaj drugi se, izgleda, uhljebio u Novom listu).

A ipak…i novinare je lako razumjeti. Treba ujutro ustati iz kreveta i zaraditi za kruh. Zato i ljudi u medijima uče od najvećih i slijede primjer Carla Lewisa koji u svojim vitrinama drži više plemenite kovine nego sve balkanske državice zajedno u svojim rezervama. Ako itko zna, valjda on zna da je šutnja zlato.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano