Tema Piše: Marija Andrijašević
Kukala sam kako više nemamo nikakav relevantni glazbeni, a kamoli filmski časopis. Onda sam izgubila i ovo malo dnevnih informacija koje sam dobivala preko Slobodne Dalmacije u papirnatom izdanju. Ispostavilo se, odmah poslije toga, da ni s internetom nisam bolje prošla. Ni bita na vidiku. Odjednom sam se osjećala kao da me odsjeklo od civilizacije. Ozbiljno. Bez ikakvog izvora informacija, na dnevnoj ili tjednoj osnovi.
I? Što kad odjednom prestane dotok svih ovih modernih informacija, bio to internet ili novine u dnevnom, tjednom il’ mjesečnom obliku, dekintirani ste, a željni svakodnevnog info-fiksa?
Prvo sam se sjetila da bi mi gradska knjižnica bila jako dobra ideja. Drugi dan poslije selidbe postala članom gradske knjižnice Knežija, a tri dana od upisa i član koji je popio prvi šamar stvarnosti na putu do informiranosti: kad god došla u gradsku prolistati novine, došla sam taman toliko kasno i u stisci s vremenom da baš niti jedne novine ne budu slobodne. Osim Zareza i Vijenca, koje obično ubodem negdje na kiosku.
Al’ onda otkriće! Svako jutro, na ulazu u Konzum, čekalo me barem 300 primjeraka Metroa. I po tramvajima ono poslijepodnevno izdanje 24sata. Obje novine besplatne i obje taman toliko posvuda da ih ne možeš izbjeći. Pa se nisam ni trudila, a i trebala sam ko informacijski ovisnik svoj šut.
24sata su jako, jako loša droga. Za početak, izgledaju ko bastard bastarda nekog tabloida. Simpatičan koncept, plitak i drzak taman toliko da se sve vijesti iz njega pročitaju švercajući se jednu stanicu tramvajem. Ne informiraju nego zagađuju moždani informacijski sustav. Napadaju ga tamo gdje je najtanji: na udarne vijesti koje su van neke određene sfere. Neće to biti ni politička, ni socijalna, ni estradna vijest, a ni pričica iz života običnog čovjeka. Vijest nema kategoriju, a kad je i ako je pročitate, nastupa amnezija.
Onda ta gužva u oglasima (znam, znam, od toga novine žive), probrani TV program, očišćen od viška da nam ne bi slučajno palo na pamet pogledati nešto što nije sapunica, dnevnik ili niskobudžetni filmić s TV-a, horoskop koji će nam svima rasvijetliti zašto smo tako loše volje, a nismo meteoropati… A ne dobijemo ni one sise djevojke dana koje imamo na dnevnom izdanju koje se plaća 3 kune. Pa molim lijepo!
Zalijepe nam oglas koji nas natjera razmišljati trebamo li novi radni stol il’ lampu il’ tuš kadu. Čim se dokopate zadnje stranice, zaboravite što vam se dogodilo, a novine završe u smeću. Niti jedna jedina važna informacija koja će vas natjerati da se na njoj zadržite. Format je takvi da se i nemate na čemu zadržavati, to je neupitno. Ipak , novine, besplatne ili ne, bi trebale biti medij koji utječe na obrazovanost.
Ponavljam, barem sise onda za dobrobit pubertetlija prikačiti i na besplatno izdanje!
Metro. Još jedno inteligentno rješenje iz Švedske. Za razliku od besplatne verzije 24sata, Metro baš ne respektira tabloidski format. Primijeti se po sadržaju, ne dajte se zavarati! Dosta zafrkancije, evo odmah zamjerka.
Na koji način nešto u Metrou postaje vijest tj. koliko sama koncepcija novina utječe na oblik vijesti? Smetalo me što nema dubine i određene neobjektivnosti na koju sam navikla u našem novinarstvu. Svi smo navikli na taj subjektivitet, samo ga ne osjećate dok ne počnete čitati ogoljene informacije. U Metrou je cilj samo ponuditi vijest, a način na koji ćemo mi s njom raspolagati ostaje na nama. To me, prvih par dana zbunjivalo, iskreno. Umro Heath Leadger. Dobro, gdje su prljavi detalji? Gdje su začini moderne nam novinarske kuhinje? Ajme da, besplatna novina. Ne ide to tako. Trebalo mi je mjesec dana da se naviknem na tu besplatnu dobrobit.
Na kraju sam se ipak dala u kupovanje Jutarnjeg i Slobodne, istoga dana, samo da ih usporedim s Metroom i došla sam do zaključka da su novine različite po tome što Slobodna kasni (!) s nekim informacijama za dan, Jutarnji ima bolji (da bolji) web od Slobodne jer ga, očigledno ne shvaća ko nužno zlo nego još jednu vrstu informiranja čitatelja, a Metro 90% sadržaja kojeg objave i Slobodna i Jutarnji objavi bez fotografije. Nema tog vizualnog pristupa koje navodi na zanimanje za tekst. Dajmo prostora marketingu, slažem se s time pogotovo ako je vijest u službi ozbiljnog informiranja, al’ drugačije se doživljavaju vijesti uz fotografiju. Međutim, ne kao kad je tekst u službi fotografije, kao što zna biti kod besplatne verzije 24sata. Al’ to ima velike veze s formatom novina, dakako.
Eto, to je ta pokoja stranica više koju bih ja da Metro ima, a koja ga razlikuje od dnevnih novina koje plaćamo. I onih nekoliko regionalnih stranica više, kolumna tu i tamo i žličica subjektivnosti, ne zaboravimo.
Postoji tu još onaj tjednik (dvotjednik?) Zagreb News koji mi je zasad samo jednom došao pod ruke. Jednom premalo, kao i Metropola, da se oslonim i na njih. Večernjak ne čitam, a ni Vjesnik. Novi list samo u slučaju kakve književne kritike ili intervjua.
Ne znam kako stoje dnevne novine , koliko im na nakladu utječe to što imaju besplatnu konkurenciju , al’ Metro izgleda poprilično ozbiljan kad ga se usporedi s njima. 24 sata će, nemojte niti sumnjati, odgojiti svoje čitatelje i naviknuti ih na birani TV program baš za njih i horoskop i vijesti koje se pročitaju u 3 minute i da im se da određena važnost ne duža od samog čitanja. Al’ kud će i to odvesti? Sad se držim za glavu, al’ se ne vidi.
U svakom slučaju, između besplatnih novina koje zatrpaju tramvaje i ulice, biram Metro. Iako ne zaobilazim ni 24sata. Al’ sad sam dovoljno istrenirana da znam kako izbjeći info koji mi iz njih ne treba i primijetiti bitnu stilističku komponentu kojom barata Metro, a zbog nedostatka koje će, 24 sata i ako date one tri kune za njega, i dalje biti bastard. Al’ će i dalje biti čitaniji od drugih besplatnih formata, jer on uz besplatne informacije nudi i besplatni osjećaj senzacije. Vijest nikada nije samo vijest.
Objavljeno
