O revolucijama i umjetnosti

Umjetnost je revolucija, revolucija je umjetnost! naziv je panela koji je u četvrtak, 6. svibnja održan u Kinu Europa u sklopu konferencije Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas. Moderator Ozren Pupovac uveo nas je u problematiku teme prije nego što je riječ prepustio svojim sugovornicima Borisu Budenu, Miklavžu Komelju, Galu Kirnu i Branimiru Stojanoviću.

Pupovac je naslovni slogan razmotrio kroz perspektivu avangardog pokreta koji u sebi nosi rušilački poriv za radikalnim preispitivanjem polja umjetnosti, i koji je nastoji dovesti u intimnu vezu s revolucionarnom politikom s obzirom da je umjetnost neodvojiva od ljudskog iskustva. Ona u svojoj biti nosi figuru novog svijeta. Tako Pupovac upozorava da je upravo to polazište iz kojeg Lenjin davne 1917. kreće dokazivati da je revolucija umjetnost. Revolucija također ima za krajnji cilj stvaranje novog, drugačijeg svijeta, samo dok umjetnost novi svijet stvara pomoću mašte, revolucija ga stvara pomoću mase. Kao što je umjetničko djelo projekt, i revolucija je kontinuirana realizacija projekta, a ne jedno uzdizanje mase. Pupovac je najavio da će govornici kroz panel nastojati propitati politiku Jugoslavije od NOB-a do njezinog raspada kroz prizmu politike kao umjetnosti nemogućega i težnje za ukorjenjivanjem nečeg novog, ali i kroz prizmu umjetnosti koja prati tu politiku novog, ponekad joj podilazeći, a drugi put upozoravajući na propuste zbog kojih bi se ideja socijalizma trebala ponovno propitati. 

Mikrofon je prepustio simpatičnom Slovencu Miklavžu Komelju koji je na pomalo iskrivljenom hrvatskom objasnio kako treba misliti partizansku umjetnost. Naveo je riječi Ivana Gorana Kovačića kojima je pjesnik izrazio fascinaciju načinom kojim je borba oživotvorila poeziju, ali i strah da neće moći obuhvatiti cjelinu tog svijeta umjetnošću. Komelj naglašava da se tada nije trebalo pitati može li se, jer je bila riječ o stvaranju novih koordinata mogućeg i nemogućeg. Partizanska umjetnost nastajala je na dijalektici ničega i svega. Partizanski borci trebali su dati sve od sebe, a to je podrazumijevalo i umjetničku kreativnost, jer je to oblast kroz koju se može stvarati novo vrijeme. Njihova revolucija nije bila samo nacionalna, ona je bila i socijalna i kulturna. Partizanski pokret nastojao je u sebe integrirati umjetnost, što je rezultiralo neočekivanim vezama. Tako Komelj navodi da je Kardeljevoj odluci da postane komunist kumovala i poezija. Poezijom Komelj i zaključuje svoje izlaganje, čitajući pjesmu Filijala jave srpskog nadrealista Marka Ristića. 

Nakon Komelja riječ preuzima Boris Buden osvrćući se na odnos sadašnjosti prema komunističkoj prošlosti. Danas živimo u protuutopijskoj stvarnosti i imamo tendenciju gledati kapitalizam u opreci s komunizmom, i to po šabloni: danas živimo u realnosti, prije je vladala fikcionalnost; otkrili smo svoju esenciju, oni su živjeli otuđeni od svoje biti; sadašnjost je istina, prošlost je laž. Buden smatra da je ideologija propala propastom komunizma pa današnjem čovjeku to razdoblje djeluje kao patnja ljudi koji su život morali dijeliti sa zabludama ideologije. No upravo u toj pretpostavci se skriva pogreška, ističe Buden, jer je utopija još uvijek prisutna, samo je više nije moguće društveno artikulirati. Nemamo danas društvo bez utopije, već utopiju bez društva. Nemogućnost socijalne artikulacije utopije okreće nas kulturnoj artikulaciji. Pod okriljem yu-nostalgije gledamo u prošlost tražeći umjetnost neokaljanu politikom. Tako Buden smatra da još uvijek ne shvaćamo Benjaminovu tezu da je svaki kulturni dokument ujedno i dokument barbarstva, i da bi trebali znati zbaciti talog kulture s leđa čovječanstva u njegove ruke, aktualizirati ih, upotrijebiti i promijeniti stvarnost i sebe, i tako pronaći u prošlosti sadašnju dimenziju. Kako bi na primjerima potvrdio svoju tezu, Buden je prikazao video isječke u kojima Susan Boyle prvi put nastupa pred žirijem popularnog tv-showa Britain Got Talent, te dijelove filmova Brassed Off i Kad budem mrtav i beo. Kroz odabrane primjere pokazao je kako se socijalni nedostaci kompenziraju na polju umjetnosti, s time da zadnji primjer završava neslavno i pokazuje da kultura nije samo mjesto dobitka, već i mjesto poraza.

I Gal Kirn je nastavio sa sagledavanjem socijalističke Jugoslavije naglašavajući da je potrebno sačuvati svijest o različitosti današnjeg vremena, te da na bivšu državu treba gledati onako kako je ona trebala gledati na sebe. Upozorava da proučavajući povijesne događaje uvijek treba gledati širi kontekst i da povijest nikad nije zatvoren proces. Pričajući o NOB-u, raskidu sa Staljinom, pokretanju politike nesvrstanih,… dolazi i do odnosa umjetnosti i revolucije. Smatra da revolucija može umjetnosti dati dušu, ali da umjetnost može revoluciji dati sredstva održavanja. Revolucija treba umjetnost, ali to još ne znači obrnuto. Tijekom procesa pobune, umjetnost i politika susreću se u točki transformacije svijeta, ali postoji opasnost da umjetnost padajući pod utjecaj politike postane samo njena propaganda. Kirn se vraća na slučaj ruske avangarde za vrijeme koje su mnoge ideje oformljene u nove umjetničke pravce, čiji su predstavnici do sredstava za aktualizaciju dolazili pomoću revolucionarnih vlasti. Problem se, po Kirnu, za te nove umjetnosti javio nakon revolucije jer enormna produkcija novog nije prestala. U Jugoslaviji se pak, smatra Kirn, dogadila obrnuta stvar – revolucija se nastavila, a umjetnost se izgubila, sve do 60-ih kad se vratila u okviru buržujskih pravila.   

Posljednji govornik bio je Branimir Stojanović koji političku sliku 20. stoljeća dijeli na Hitlerov nacizam,  Staljinov socijalizam, američki pragmatizam, a toj temeljnoj podjeli dodaje još i modernizam koji je utemeljio NOB. Unutar narodnooslobodilačkog pokreta od 1941. do 1945. Stojanović jednu sekvencu, koja je danas u sjeni socijalističke revolucije pa se više ni ne spominje, smatra bitnijom za nas i za politiku uopće. To je sekvenca od 1941. do 1943. kada je politika NOB-a bila uperena protiv komunističke politike u kojoj smo živjeli narednih pedesetak godina. Tijekom te sekvence dolazi do susreta dviju političkih figura – proleterskih brigada i seljaka u bijegu, kada se rađa politika za SVE.  Po prvi put NOB uvodi mase. Ponavljanje slične politike Stojanović nalazi u Zagrebu 2009., prilikom blokade Filozofskog fakulteta čije je vodeći slogan bio: Besplatno obrazovanje za sve. Stojanović ipak navodi da postoji razlika, jer je naglasak u ovom recentnijem primjeru više stavljen na besplatno, nego na te sve.